Kidnapirane pjesme
Pjesme su kao djeca i kad su ukradene onda su kidnapirane.
(u znak solidarnosti s blogericama čije su pjesme ukradene)
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
Dream_Maker
MEKO JE MOJE KRILO...
Ti budi orač
a ja ću biti njiva.
Ležat ću pod tobom mirna i pokorna
i napajati te mirisom svojih rascvjetanih bokova.
Od trepavica ću isplesti hladovinu
da mirno počineš
u zaklonu mog pogleda.
Budi glas,
a ja ću jekom biti
i prenositi te grotlima
šutljivih mojih gora.
Budi potok,
pa vijugaj oko mojih usana
da te njima dotaknem,
obale da ti cjelivam.
A kad otečeš dalje
i uliješ se u neku drugu rijeku,
žubori joj kako je meko bilo moje krilo.
poezija duše
30.01.2009. u 03:05 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh
