Djelem, djelem...
CIGANSKA PJESMA
Ja mogu plesati zaneseno
grijana ognjem u očima tvojim,
pjevati glasom koji razbija tamu
i ljubiti usnama ljeta,
al’ jeseni zapravo se bojim…
Iz djevojačkih dlanova čitati ja ne umijem
o udajama bogatim i sudbinama kletim,
niti iz pustih seoskih dvorišta mogu
kokoške za tebe u predvečerja krasti
pod šarenim haljinama tajeći sebe
jer cvijet sam nježan što usprkos želji
u svakom tlu ne uspijeva rasti.
Ja dobro znam da konje vrane,
drumove prašne i violine
od mene uvijek voljeti ćeš više
jer u krvi tvojoj šuman je zov daljine,
nepostojane zvijezde ti slijediš mig,
a ja zavoljeti neću sive i hladne kiše.
Ma kako mirisna, zelena livada bila,
dvije noći za redom na istoj ti ne ležiš
šešir svoj grabiš nemirom divljim gonjen
i na odlasku vatru žurno nogama gasiš,
u lovu na vjetar i ne znajuć’ kamo
od sebe samog vječito nekud bježiš.
Molim te,
prije nego za suncem kreneš
oči mi moje vrati,
na zgarištu
slijepa za zoru da ne ostanem.
* * *
NAPOMENA: Ovo je moja pjesma koju sam prvotno nazvala Djelem,djelem i promijenila joj naslov u Ciganska pjesma jer su neki pomislili da je to prijevod pjesme Djelem, djelem koja je zahvaljujuci filmu "Sakupljaci perja" stekla veliku popularnost i 1971. g. u Londonu proglasena Romskom himnom. Naslov sam bila odabrala upravo zbog jake asocijacije na Rome, ali sadrzajno pjesme nemaju nista zajednicko.
Na usporedbe se ne ljutim, dapace, ali neka se zna.
23.11.2008. u 03:16 sati | 76 Komentara | Print | Link | Na vrh
Virtualnim prijateljima
Ovu pjesmu posvećujem odmoru za umorna srca i viam inveniam kao znak podrške u teškim trenutcima koje proživljavaju.
U JARKU NOĆI
Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme,
u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta
i samilostan, mlaki zagrljaj sada
nesebično mi nudi još samo tiha sjeta.
Hvalisave je zvijezde ušutkao
jednim zamahom plašta ljutiti oblak,
da čvrsto zatvorim prozore duše
i skrijem se, to nebo šalje mi znak.
Polažem tijelo u dubok jarak noći,
plačljivo nebo cijedi se na lice.
Povremen bunovni lepet krila
da nisam sama govori mi tiho,
u crnim krošnjama snivaju ptice.
16.11.2008. u 23:00 sati | 65 Komentara | Print | Link | Na vrh
Umjetnost raspadanja
Sunce mi je prošlog vikenda dozvolilo ugodnu šetnju kroz šumu kao mogućnost za pozdrav s prorijeđenim lišćem ne još za dugo ostalim na granama.
Uz miris raspadanja u zraku, smrt kao da je bila svugdje oko mene usprkos toplim bojama; stabla udarena gromovima, panjevi s korijenjem izvaljeni iz zemlje, ležeća trula debla, carstvo plijesni, lišajeva i gljivica…
I u svom tom raspadanju još jednom sam otkrila čudesni svijet oblika, boja i struktura i dokaze da ništa zapravo ne umire, samo se u vječnim mijenama umjetnički preoblikuje…
Na početku šumskog puta samo je nedostajao plakat izložbe:
"JESENJE INSTALACIJE".
A već jutros prvi snijeg...
11.11.2008. u 01:11 sati | 63 Komentara | Print | Link | Na vrh
Da mi je biti...
DA SAM KAMEN
Kamen poželim da sam
da ne ćutim ništa i potrebe nemam
krikom i jaukom da se glasam
i da nije me briga
o čemu oblak iznad moje glave snuje
i da svejedno mi je
da li me more bijesno tuče
il’ kao da me ljubi blago oplakuje
i vječne mijene oseke i plime
da nista mi ne znače
ni dan, ni noć, ni ljeta, ni zime.
Poželim da sam kamen,
da ne znam za radost, ni ljubav, ni bol
i jedini trag da ostavi na meni
tek s južnim vjetrom donešena sol.
03.11.2008. u 01:04 sati | 56 Komentara | Print | Link | Na vrh
