Kad boje eksplodiraju... (Fall)
>
Nešto iz arhive za one koji nisu čitali:
NE VJERUJEM TI JESENI …
Ne vjerujem ti jeseni iako darove nosiš.
Predstavljaš se umjetnicom, a zapravo si varalica, namiguša, jedna obična koketa.
Moj put još je prašnjav od minulog ljeta, a ti mi priječiš prolaz šepureći se nasred njega.
Pokušavam svrnuti pogled, zaobići te, ali stojim nemoćno kao da sam začarana.
Sva u toplim bojama lelujajući u hodu prilaziš mi gotovo bešumno, podižući skute kićene haljine otkrivajući pri tom preplanula bedra i čipkane crvene podvezice.
Blagi vjetar mrsi ti nemarno raspuštenu zlatnu kosu.
Pozdravljaš me vedro, čavrljaš vješto izbjegavajući ozbiljne teme da ne uvidim koliko si još zapravo zelena, cvrkućeš, osmjehuješ se široko dok se naginješ prema mojem licu.
U dahu ti topli miris svježe preorane zemlje i kasnocvatućeg cvijeća, a iz dubokog dekoltea meni u ispružene ruke spremno padaju jedri, sočni plodovi.
I opet kažem kako ti ne vjerujem i da si lažljivica, a ti ne čuješ ili se samo praviš gluha.
Bestidno smješeći se i dalje, natačeš mi čašu slatkog, mladog vina, a u njoj se zrcali sunce.
Ne mislim ništa više.
Još jedna čaša i kad me dotičeš, više se i ne bunim.
Sva ta raskoš i sjaj, milina…
Ti se sada vec otvoreno nudiš, ponešto zajapurena došla si mi u krilo, obgrlila me, šapćeš mi…
Gubim urođen oprez, vidim samo obećanje i na moje oči pune ljepote otežali kapci padaju sami od sebe.
Bez riječi odbijanja ili pokreta otpora liježem u tvoju šuškavu postelju i prepuštam se.
Govorim kako si krasna, kako si nikad ljepša i sokovi ti nikad slađi, priznajem kako sam prodana duša jer volim tvoje bogatstvo, a ti se samo kikoćeš…
Budim se sama na strništu s uzglavljem od suhih čičaka, teške glave i s vlagom prožetog bolnoga tijela.
Iznad mene je šutljivo, nisko nebo, u zraku miris lišća u raspadanju, a moj put utonuo u sive jutarnje magle.
Još si me jednom obmanula, jeseni.
20.10.2008. u 04:00 sati | 82 Komentara | Print | Link | Na vrh
