Angelusove propovijedi

''Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: Kada čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime…'' (Ez 33,7)

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: ''Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.'' (Mt 18, 15 – 17).


Nema tome tako davno, došla neka gospođa po potvrdu za svoga supruga. Išao bi, kaže, za krizmanog kuma svom nećaku. Mali je baš njega izabrao i to mu ne možemo odbiti. Dok je ona tako pripovijedala gdje i kada će biti krizma, vidio sam da oni nisu crkveno vjenčani, stoga sam joj rekao da mi je žao ali da ne može dobiti potvrdu. Bila je jako iznenađena, jer njezin suprug ima sve uvjete: bio je na prvoj pričesti i na firmi… ''Ali vi niste crkveno vjenčani'', odgovorio sam joj, ''postoji neka zapreka za vjenčanje; možda je on bio rastavljena osoba?'' Odgovorila je, da doduše ne postoji nikakva zapreka i njezin suprug vjeruje u Boga, ali on principijelno ne želi pripadati niti jednoj crkvi. Pola ozbiljno, pola u šali pitao sam tu gospođu; zar nije u suprotnosti s principima njezinog supruga tražiti jednu crkvenu potvrdu, kad on principijelno ne želi pripadati niti jednoj crkvi. Tada mi je počela govoriti o vjeri svoga supruga, kako on čita Bibliju, ali i Kuran i neke svete budističke knjige….
Prekinuo sam ju i rekao joj da su to samo izgovori. Njezin se suprug možda zanima za razna vjerovanja i u dokolici pregledava Bibliju, kao i navedene knjige, ali on nije spreman prihvatiti obavezu vjere, jednako kao što je previdio da je Biblija Božja objava u kojoj piše da je Bog poslao Sina svoga koji je osnovao Crkvu i dao joj vlast: ''Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.'' (Mt. 18, 18). Mi smo ta Crkva, nastavio sam; Crkva koje se vaš suprug odrekao, a vjera vašega supruga, o kojoj mi pričate, nije ni nadomjestak za pravu vjeru, jer on iz raznih vjerovanja pabirči ono što mu se sviđa, bez osjećaja odgovornosti da to i vrši. Stoga to i nije vjera, to je razbibriga za dokolicu vašem suprugu.
Jasno, da joj se moj odgovor nije svidio, ali postoje momenti kada trebamo ljudima kazati istinu kako god ona bila bolna. Dapače, u duhu današnjih liturgijskih čitanja trebamo prekoriti grješnika. Gola istina ljudima, doduše, para uši, ali je zdravija nego laži upakirane u slatkasto milozvučje koje vodi u propast.
U odlomku iz Matejevog evanđelja koji smo danas čitali, odmah nakon upute koju Isus daje učenicima kako postupiti prema bratu koji pogriješi, slijedi snažno posvješćivanje crkvenosti. Već sama riječ ''tvoj brat'' opominje nas da smo mi u Crkvi u pravom smislu braća i sestre, a što je od toga ostalo? Tek u liturgijskom obraćanju vjernicima koriste se riječi; braćo i sestre, a da pri tome ne dopire do svijesti da mi doista jesmo, po pripadnosti Crkvi, braća i sestre. 'Rod smo izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod tebi stečen..': Riječi su svete liturgije, koje bi nas u isti mah trebale ispuniti i ponosom i strahopoštovanjem, ali i odgovrnošću da svojim vjerničkim stavom pokažemo da smo svijesni ranga na koji nas je Gospodin uzdigao.
Pavao u odlomku iz poslanice Rimljanima tumači što je to istinska kršćanska ljubav.
Neka nas ne zavede površnost kojoj su ljudi današnjeg vremena toliko skloni, kada je u pitanju ljubav. Za njih je Isus bio divna osoba, jer je govorio samo o ljubavi. Pri tome im ne pada napamet prihvatiti dosljedno sve što kršćanska ljubav traži. ''Uistinu: ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed , sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.'' ( (Rim 13, 9-10). Zapovijedi, križ, odricanje; sve su to nepoznanice za jeftino i površno kršćanstvo kojim smo okruženi i u kojemu sudjelujemo, jer smo i sami pod vlašću grijeha. No, nemamo pravo i nitko nas nije ovlastio da možemo zamagljivati istinu i otupljivati oštricu vjere. Prvo trebamo biti iskreni prema samima sebi i priznati svoje slabosti i grijehe, a potom i druge upućivati na pravi put. Amen.


Molitva vjernika

Braćo i setre, čuli smo kako Isus kaže: ako dvojica od vas na zemlji zatraže što mu drago, dat će im Otac moj koji je na nebesima. Stoga, uputima svoje molitve Ocu nebeskom.

1. Crkva je zajednica braće i sestara i svi smo dužni jedni druge opominjati, ali i jedni drugima opraštati; daj Gospodine svojoj Crkvi proročkih duša koje će jasno, bez uvijanja, naviještati tvoju Riječ. – Molimo te.
2. Za one koji su na vlasti; da im je pred očima dobro svih građana, a posebno onih koji su najugroženiji. – Molimo te.
3. Roditelji i učitelji imaju odgovornu dužnost odgajati mlade za svijet koji je pred nama. Neka ne pokleknu ispraznom diktatu vremena koji kreiraju ljudi bez kompasa i vjere, nego, neka ih hrabro suoče s propastima u koje ovaj razmaženi svijet uvlači mlade i truje njihove duše. – Molimo te.
4. Daj, Gospodine, da s tvog oltara riječi i euharistije crpimo snagu za život. – Molimo te.
5. Utješi ojađene i bolesne, pomozi siromašnim obiteljima. – Molimo te.
6. One koji su zalutali privedi ponovno u Crkvu. – Molimo te.
7. Našim pokojnima daruj vječni život u društvu svetih. – Molimo te.

Dobri Oče, jačaj našu vjeru, da ti iskreno služimo i daj nam snage i strpljenja, da uvijek budemo vidljivi znakovi tvoje ljubavi za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Zakljinjem vas, braćo milosrđem Božjim:
Prikažite svoja tijela za žrtvu, svetu, Bogu milu
- kao svoje duhovno bogoslužje.
Ne suobličujte se ovomu svijetu,
Nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti
Da mognete razabrati što je volja Božja,
Što li je dobro, Bogu milo, savršeno.
(Rim 12,1-2)

U svega dva retka zbijeno je ne samo drugo nedjeljno liturgijsko čitanje, nego cjelokupni plan spasenja.
Velikan duhovne misli koja je utemeljena na Objavi, Pavao, na razumljiv način zgusnuo je u ovom tekstu ono što je u cijeloj povijesti spasenja utkano, a to je: da Bog ima u svemu s nama posebni plan.
Već pri površnom razmatranju svekolike čudesne ljepote i bogatstva svega stvorenoga, zaključujemo kako sve što nas okružuje i sve što možemo istraživati svojim umom i tehničkim pomagalima, a što jednom riječju zovemo priroda, sve je tako savršeno stvoreno da ni u pretpostavci nema alternative. Genijalnost svega stvorenoga je ponajviše u tome da Božji stvaralački čin nije jednokratno dovršeno djelo, nego je permanentno stvaranje novog po obrascu Božjeg promisla, po kojemu se uvijek prividnom kaosu i ništavilu ''otimaju'' novi oblici života i postojanja, drugim riječima nastaje život.
Taj život s čovjekom prelazi u nove dimenzije postojanja, koje zovemo duhovnim i koje mi u svojoj tjelesnosti tek naslućujemo. Istina, dok su neki uronjeni u svijet duhovnog i poput Pavla, još za života ''uzdignuti'' u njegove tajne; velika većina i ne sluti da on postoji, ili imaju tek neku blijedu i iskrivljenu sliku o njemu. To su ljudi ''ovoga svijeta'', potpuno zarobljeni animalnim načinom života, od kojega se razlikuju tek uporabom razuma, koji njihove nagone čini još opasnijim od životinjskih. Ako, i kada govore o Bogu, onda je to neka sila kojoj se dobro povremeno obratiti za pomoć, misleći da će nekim praznovjernim činima privući Božju pozornost i zadobiti željenu pomoć za ono što su oni isplanirali u svom životu.
Kada bi Bog bio tako čovjekolik kako ga oni zamišljaju, tada bi jednostavno ''pucao'' od smijeha promatarjući njihovu naivnost dok mu se obraćaju, recimo, samo za vrijeme neke utakmice, kada jedna i druga strana u ruci vrti ''čudotvorne'' medaljice u nadi da će Bog baš njih uslišiti i ''podariti'' im pobjedu.
Mi pak niti vlastiti život ne uzimamo kao nešto isključivo svoje, jer sve od Boga proizlazi i sve njemu pripada.
Čovjek je ta prijelaznica iz vidljivog materijanog u nevidljivi duhovni svijet, za koji možemo tek pretpostaviti da je još dinamičniji, savršeniji i bliži u spoznaji beskonačnog izvora života koji zovemo Bog.
Temeljem promatranja materijalnog svijeta oko nas i savršenstva njegovih zakonitosti, sa sigurnošću možemo zaključiti da je duhovni svijet nenadmašivo savršeniji. U tom smislu treba shvatiti Pavlovo upozorenje: ''Ne suobličujte se ovomu svijetu;''… Jer tada smo izgubljeni, zarobljeni…. Pavao nastavlja i upućuje nas da se ''preobrazujemo'' obnavljanjem svoje pameti kako bi mogli razabrati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno. Izaberemo li taj put, onda će nam malo po malo obrisi Božjeg plana postati uočljiviji, a naši životni putevi razumljiviji, kao i križevi koji su nezaobilazni ''alati'' spasenja. O njima govori Isus u evanđelju.
Ne treba dramatizirati Isusov ukor Petru, koji je, doduše, oštar, ali koji nije ništa drugo nego vraćanje apostolskog prvaka na ''popravni'', jer nije shvatio bitno; da se križem dolazi do spasenja. I ne samo to, nego da se onim što za ovaj svijet znači gubljenje, stječe dobitak. – Svekoliki dobitak! Onaj koji je izabrao Božji plan, ne samo da nije gubitnik, nego je pobjednik u svemu!
A kako to izgleda u stvarnom životu, najbolji primjer daje nam prorok Jeremija. Još je mlad i premda je upoznao put kojim mu je ići, još uvijek su čvrste spone koje ga vežu uz ''ovaj svijet''. Zašto baš ja Gospodine? Zar je zbilja potrebno ići ''uzvodno'' ''uz dlaku''? Daleko bi bilo jednostavnije izabrati lakši put, kojim, uostalom, svi idu.
U svojoj iskrenosti, Jeremija prigovara Gospodinu: Ti si me zaveo i dadoh se zavesti, a sada sam svima na podsmjeh, jer moram naviještati ono što ljudi ne žele čuti. Stoga sam odlučio da neću više na tebe misliti, niti ću govoriti u tvoje ime. – Tako nekako se osjećao Jeremija i premda je živio gotovo tri tisućljeća prije nas, u svemu je bio sličan nekom današnjem mladom čovjeku koji je izabrao Božji put, pa se sada mora hrvati sa žilavim mentalitetom ovoga svijeta, dok mu crv sumnje šapće: Zašto baš ti? Zar si ti jedini pametan? Ima li smisla boriti se protiv struje? Nisu li sve to u što vjeruješ tek iluzije, svojevrsne vjetrenjače protiv kojih se boriš?...
Blago onomu koji tada poput Jeremije osjeti ''u srcu rasplamtjeli oganj'' koji ne dopušta predaju, nego ga tjera naprijed putem koji slijedi Božje planove spasenja. Amen.

Molitva vjernika

Predragi, Gospodin je u naša srca usadio nadu koja nas vodi punini života, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom da nas učvrsti na tom putu i ''oboruža'' milostima, kako bismo ga radosno slijedili.
1. Za svetu Crkvu Božju; da bude uvijek otvorena poticajima Duha. – Molimo te.
2. Za one koji su na vlasti, da se ne opiru volji Božjoj, te da se zalažu za opće dobro. – Molimo te.
3. Za one koji svakodnevno osjećaju teret svoga križa; da u Kristovom križu prepoznaju izvor milosti i utjehe. – Molimo te.
4. Za sve nas; da budemo vjerni putu spasenja koji smo izabrali. – Molimo te.
5. Za mlade; koji će ovih dana krenuti ponovno u školu, da budu marljivi u sakupljanju znanja koje će im pomoći u stecanju životne mudrosti. – Molimo te.
6. Za dobrotvore i sve one koji u Crkvi vrše djela milosrđa; da ih učvrstiš na njihovom putu. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da se njihovi životni putevi pretoče u svijet tvoga nevidljivoga kraljestva. – Molimo te.

Gospodine, Bože naš, tvoj nas je Sin i naš Spasitelj pozvao da uzmemo svoj križ i slijedimo ga. Pomozi nam da ga s ljubavlju i predanjem nosimo, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega!
Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovovi!
Rim 11,33

Pavao, iskreni vjernik, uronjen u otajstvo spasenja, nakon što je spoznao neizmjerno bogatstvo Božje ljubavi, koja ne pozna granice; izriče ovu molitvu divljenja. Ne prigodno, kad naiđemo na ovaj tekst, nego svakodnevno, trebali bismo promeditirati značenje Pavlove spoznaje i nadahnuća koje je od Boga primio.
U čemu je veličina Pavlove spoznaje? Odgovor na ovo pitanje daje nam odlomak iz Poslanice Rimljanima (Rim 11, 13 – 32) koju smo čitali prošle nedjelje. Pavlovi tekstovi ne podnose površnost. Uz poznavanje cjelokupne objave potrebno je usredotočiti se na svaku misao, kako ne bismo izgubili nit poruke. Pavao Židov, ne može se pomiriti s činjenicom da bi Bog odbacio svoj Izabrani narod, prvijenca svoga, s kojim je sklopio Savez: '' Ta neopozivi su dari i poziv Božji!'' (Rim 11, 29). Jednom pozvani – zauvijek pozvani, jer Bog ostaje vjeran. Tako njihovo (židovsko) odbačenje ima dublji smisao. Njihovo mjesto sada zauzimaju pogani. Pavao vjeruje da će barem neke spasiti, a Bog će ih, vjeran obečanju, privesti spasenju na način da ih ''oživi od mrtvih''. To će reči: njihovu mrtvu vjeru učiniti će živom uza svu njihovu neposlušnost. Kulminacija Božjeg milosrđa i ljubavi jest u tome da je ''sve zatvorio u neposlušnost (i pogane i Židove), da bi se svima smilovao.
Nakon ovoga, možemo li mi uopće zamisliti kakav je to Bog sudac. Premda u Objavi ima dosta očitovanja kako Bog želi da se svi ljudi spase, ali usuđujem se ustvrditi da niti jedno nije ravno ovomu.
A sada će , vjerujem, u mnogima progovoriti stari crv sumnje, plod okorjelog srca: ''ako je Bog zaista tako dobar, čemu onda obdržavanje zapovijedi, čemu žrtva i odricanje?'' Što bi na to odgovorio apostol naroda – Pavao? Rekao bi nam da smo trvrde šije i neobrezanih srdaca, jer tako odgovaramo na Božju ljubav i milosrđe. Još smo uvijek zarobljeni verigama Zakona, jer da smo spoznali dobrotu Božju i iz nas bi se vinula zahvalna molitva: ''O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega!''…. A na ponuđeno milosrđe Božje odgovorili bi ljubavlju i zahvalnošću svome Stvoritelju.

''U ono vrijeme: dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove..'' Mt 16, 13
Cezareja Filipova bio je pretežito poganski kraj. U tom stjenovitom i šumovitom kraju koji je ujedno bogat vodom častio se bog Pan. Učenici očito očarani prekrasnim arkadijskim krajobrazom, posustali od puta, prepustili se ugodnom snatrenju, pa Isus koristi priliku da im dublje posvijesti svoje poslanje; iznenada ih upita: Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?'' Nakon što su rekli što sve ljudi kažu tko je on, Isus upita svoje učenike: ''A vi, što vi kažete, tko sam ja?'' Petar, uvijek prvi, odgovara: ''Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.'' Grčka riječ christos, kao i aramejska mesija znače pomazanik – ili odabranik Božji.
Isusov odgovor Petru, zapravo, je svečano uzdignuće Petra u rang upravitelja Kristove Crkve, odnosno Kristova namjesnika. Na toj stijeni (Petru) Krist će sagraditi svoju Crkvu.
U tom smislu odabrano je današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije. U tom odlomku govori se kako će izvjesni Šibna biti lišen službe upravitelja dvora, a na njegovo će mjesto doći Elijakim. To jasno upućuje kako se starozavjetna svećenička vlast oduzima i daje apostolima među kojima je Petar prvosvećenik. Tu se spominju i ključevi, znakovi službe upravitelja.
Čast i vlast koju je Petar primio od Isusa za njega je postala breme odgovornosti, pa i gorčine, jer Isusove riječi: ''Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagraditi ću Crkvu svoju…'' sigurno su bolno odzvanjale i onda kada je apostoski prvak tri puta zatajio Isusa iz straha pred sluškinjom.
Kada griješim i kada padam pod teretom svojih ljudskih slabosti; osjećam li tada gorčinu u svojoj duši, jer sam dijete Božje, baštinik Kraljevstva, član Kristove Crkve ili mi je sve to jedva dokučivo teološko domišljanje?
Tupost i otuđenost od takvog shvaćanja vjere s jedne strane, te pojmanje Boga kao nekakvog dajboga, kojega se zaziva tek u nevoljama i kada nam je potrebna njegova pomoć s druge strane vodi nas u svijet neopoganstva koje je prisutno svuda oko nas. Za takvu patvorinu vjere Kristova spasiteljska žrtva, sakramentalni milosni život u zajedništvu s Bogom, na žalost, nemaju niti mjesta niti smisla.

Molitva vjernika

Ocu nebeskom, u Isusu Kristu izrecimo svoje molitve.

1. Molimo, braćo i sestre; da se Crkva Kristova ujedini i da se vrate u zajedništvo svi koji su od nje otpali. – Molimo te.
2. Za našeg sv. oca, rimskog prvosvećenika; da u sigurnosti i hrabrosti vodi od Krista povjerenu mu Crkvu na zemlji. – Molimo te.
3. Da svoju vjeru ne pokazujemo samo riječima, nego i djelima. – Molimo te.
4. Za mlade vjernike; da se odazovu pozivu u službu navjestitelja vjere. – Molimo te.
5. Za sve koji lutaju i traže svjetlo vjere; da ih pridružiš svojoj Crkvi. – Molimo te.
6. Nagradi, Gospodine, sve one koji u tvojoj Crkvi vrše djela milosrđa. – Molimo te.
7. Za naše pokojne; da uđu u Crkvu proslavljenu. – Molimo te.

Blagoslovi, Gospodine, svoju Crkvu, okupi njene članove; da ti služe, da te slave i da ti zahvaljuju za tvoje neizmjerno milosrđe i dobrotu. Po Kristu Gospodinu našem.

Knjiga Otkrivenja Ivana apostola u svojoj nadahnutoj viziji pred nas stavlja lik žene koja u sebi objedinjuje višestruko značenje: ženu, koja je prvim kršćanima bila i Crkva i Marija, ali i lik žene kršćanke i majke, koju očišćenu u kupelji preporođenja, krštenju, apostol suprotstavlja pramajci Evi koja je podlegla kušnji zmije, đavla, zmaja…
Zmaj strašan sa sedam glava i deset rogova slika je prapočela Zla, koje se, ne mogavši nauditi Bogu, okomljuje na prvinu stvaralačke Božje ljubavi – čovjeka.
Drama koju Objava smiješta u sam početak, odmah nakon stvaranja, a koja se trajno događa do dana današnjeg, govori o tragičnom ishodu čovjekove znatiželje u želji da isproba primamljive plodove slobode sa ''stabla spoznaje dobra i zla.''
Krivo bi bilo sve to smještati negdje u prapočetke povijesti, jer to se trajno događa i postavlja se pred svakoga od nas kao mogućnost izbora. Tu je prisutno Zlo, napasnik đavao, stara zmija, zmaj velik…. On zavodi sinove ljudske primamljivošću plodova koji imaju posebnu draž, jer radi se o kušanju slobode. Cilj je raditi što mi se prohtije, po mogućnosti što dalje od Božjih i ljudskih zakona i zapovijedi, a naivni ne shvaćaju da su zapovijedi i zakoni tu ne da nas sapinju i ograničuju, nego da nam budu svojevrsni štit i branik da se ne izgubimo i ne propadnemo, i to kako za ovaj tako i za vječni život..
U različitost ponude zla danas zasigurno na prvo mjesto spada kuga koja ubija mladost u najljepšim godinama života, a to je droga. Doslovno, kao kad se radi o kakvoj epidemiji skupljaju se tjelesa mladih ljudi koji još zapravo nisu niti pravo zakročili u život, a već su žrtve predoziranja. Oko škola, zdravstvenih ustanova, skrovitih mjesta može se vidjeti mnoštvo odbačenih šprica, a vojske mladih ljudi zbog trenutne ugode pomalo tonu u propast i bezizlazno stanje.
Roditelji različito reagiraju. Od onih koji su se tupo pomirili s time da im je dijete izgubljeno, jer su i sami u životu dezorjentirani, do onih koji kad spoznaju što se dogodilo, da bi ''spasili'' obraz i čast što im je dijete takvo, pred njim zauvijek zatvaraju svoje srce i dom. Malo je, nažalost, roditelja poput jedne majke, koja, kad je shvatila da joj kćerkica uživa drogu i kad je mala pobijegla od kuće, ta je majka krenula u borbu za svoje dijete. Uzela je vreču za spavanje i nešto najnužnijih stvari i kad je našla grupu ovisnika u jednoj napuštenoj zgradi među kojima je bila i njezina kćerka, pridružila im se ne napuštajući više svoga djeteta koje ju je goropadno tjeralo od sebe. Jedne noći mala je uplakana došla k majci i rekla: mama idemo doma, sad znam da me voliš, pomozi mi da se izvučem…
Živimo u vremenu najrafiniranijih ponuda naslada i užitaka i da bi im se mogli oduprijeti potrebna je razboritost i odlučnost, ali i pomoć 'odozgor'. Lukavo je zlo, a čovjek slab i naivan.
Blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije stavlja pred nas lik pobjednice nad Zlim. Ona je od samog svog začeća bila očuvana ljage svakoga grijeha. Nju nam Crkva stavlja kao zaštitnicu urešenu svim krepostima.
''Danas je na nebo uznesena Djevica Bogorodica – početak i slika budućeg savršenstva cijele Crkve – i putokaz sigurne nade i utjehe putničkom Božjem narodu''.

To su riječi predslovlja kojim je opjevan ovaj uzvišeni Mrijin blagdan.
Svaki iskreni vjernik ujedno je barem u duši hodočasnik Marijin. Mnogi će krenuti uoči Velike Gospe ili na sam dan, rano ujutro, pješice prema nekom od brojnih Marijinih svetišta. Još za mraka kada se tek čuju koraci hodočasnika, kada se zapravo i ne osjeća tlo jer se hoda srcem iz kojeg navire pjesma hodočasnička u kojoj je prepjevano današnje prvo čitanje o ženi ''odjevenoj suncem, mjesec joj pod nogama a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda''.
''Zdravo Djevo, svih milosti puna - Vječnog Sunca ogrnu te sjaj. – Oko čela zvjezdana ti kruna – Ispod nogu stenje pakla zmaj.''
A onda se stiže u svetište. Obasjan lik Marijin dočarava nebeski Hram: ''I otvori se Hram Božji na nebu'' (Ot 11,10), i dok Marija svojim blagim pogledom blagoslivlje svoje hodočasnike, ne jedna suza će poteči, jer tako je bilo oduvijek. Od davnina je pobožni puk hodočastio Mariji tražeći njezinu pomoć i zagovor. Kada su bile suše i gladi, kada je nadirao Turčin, kada je duša bila izranjena vlastitim bolima i nerazumijevanjem. Marija je bila ta koja je liječila rane svoga puka - malog čovjeka. To je lijepo prikazano na nekim kasnogotičkim slikama i kipovima gdje su se pod skute Marijinog plašta stisli, poput pilića, njezini štovatelji.
A mi ćemo danas Mariji preporučiti naše mlade, da ih očuva od strašne kuge ovisnosti. Moliti ćemo da se odhrvaju agresivnim ponudama zla koje je upakirano u primamljive boje naslada i užitka koji vodi u propast. Jer Marija ima uvijek ispružene ruke prema onima koji joj se utječu.
Da Marija ne liječi i ne ozdravlja naše rane davno bi opustjela njezina svetišta i zamro bi zvuk hodočasničkih koraka. Međutim, svetišta su svake godine sve punija, pjesma kao da je sve glasnija. Miješaju se i suze i radost, jer ona je tu da nam pomogne. Onda kada nas nitko ne razumije, kada ne vidimo izlaz iz teškoća, kada nas pritisnu tjelesne boli, mi znamo da nas oči Marijine blago gledaju, njezine nas duhovne ruke privlače k sebi na svoje Majčinsko srce koje je samo osjetilo neizmjernu bol pod križem svoga Sina. Dok radosni osjećamo da imamo nebesku Majku, zaštitinicu i jedinu pravu odvjetnicu – kako su ju vjernici od davnina zvali – iz duše izvire ''Magnifikat – Veliča''. Evanđeoska pjesma Marijina ''Magnifikat'' pjeva Gospodinu pjesmu zahvalnicu jer je pogledao ''na neznatnu službenicu'' i uresio ju sjajem nebeskim. A mi molimo da nam tim sjajem obasjava naše puteve i tamne kute naše duše da bez straha i sa sigurnošću kročimo prema nebeskom Jeruzalemu gdje će Bog ''otrti svaku našu suzu'' i gdje ćemo konačno doživjeti puninu radosti. Amen.


Molitva vjernika

Sjedinjeni u duhu s nebeskom Majkom Marijom, uputimo dobrom Ocu svoje molitve.

• Ojačaj, Gospodine, vjeru svoje Crkve, da bude slična vjeri Marijinoj – 'zori naših nadanja', - Molimo te.
• Učini, Gospodine, da i mi poput Marije budemo ponizni slušatelji tvoje Riječi, - Molimo te.
• Daj, Gospodine, da kršćani pomažu onima koji su u nevolji kao što to čini Marija 'pomočnica kršćana'', - Molimo te.
• Utješi i liječi srca slomljena preko Marije koju zazivamo' utjeho žalosnih', - Molimo te.
• Ispuni molitve i prošnje Marijinih hodočasnika koji će se danas zateči u njezinim svetištima, - Molimo te.
• Naša srca ispuni dobrotom Marijinom, - Molimo te.
• Našu pokojnu braću i sestre, koji su za života bili štovatelji Marijini, obasjaj sjajem svoje milosti i radošću zajedništva s tobom i nebeskom Majkom Marijom , - Molimo te.

Gospodine Bože, ti si Blaženu Djevicu Mariju, majku svoga Sina , uzeo u nebesku slavu i darovao joj vječnu radost u zajedništvu svetih. Daj nam milost da i mi poput Marije vjerno tebi služimo u zavrijedimo ući u nebesku slavu, po Kristu, Gospodinu našem.

27. listopada 1986.g. zbio se nevjerojatan događaj, koji je jedinstven u povijesti svijeta i Crkve, jer toga je, naime, dana sv. otac pozvao na molitvu predstavnike svih velikih religija svijeta u Asiz. Bio je to veličanstven događaj, koji je istina zbunio mnoge katolike, jer se papa tako vladao da se nije po protokolu izdizao iznad drugih. Pa ipak, nije mu bila nakana pokazati kako su sve vjere iste, nego je želio posvijestiti kako su različite vjere po čudesnom Božjem naumu providnosti različiti putevi spasenja.
Današnja liturgijska čitanja, kao rjetko kada, ujedinjena su u zajedničkoj poruci kako je svima upućena poruka spasenja i kako su svi od Boga pozvani da se spase.
U vrijeme proroka Izaije dozrijeva ta svijest univerzalnog spasenja. ''A i sinove tuđinske….njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve..'' Tu univerzalističku svijest kod proroka Izaije snažno podržava i psalam, koji pjeva: ''Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!''
Pavao, kao apostol naroda i pogana izriče jednu vrlo hrabru misao koja ima duhovni okus mističnog; kako je Bog sve, i pogane i Židove, zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje. Jer Bog je Otac svih i on vidi svačije srce i može osjetiti vjeru svakoga, bio on poganin ili Židov, a mi bismo rekli; bio kršćanin ili pripadnik neke druge religije. Tako da ključ spasenja nije u ispravnosti nego u živoj vjeri. Daleko će lakše na pravi put vjere oni čija je vjera živa od onih koji samo ustima ispovijedaju pravovjerje, a srce im je daleko od Boga.
Upravo to želi Isus svojim suvremenicima i slušateljima, koji su bili mahom pravovjerni Židovi, pokazati na primjeru jedne poganke. Ona, premda poganka, Isusu vjeruje i svu svoju nadu i sve svoje ufanje polaže u Isusovu dobrotu, samo da joj pomogne, jer joj je dijete bolesno. Ona je prečula namjerne uvrede Isusove. Ona nije planula: kakav si ti to učitelj koji nas vrijeđaš i zoveš psićima? Ona je progutala gorku pilulu uvrede imajući do kraja vjeru da će joj taj Učitelj, kojega su zvali dobrim, izliječiti dijete. ''O ženo, velika je vjera tvoja!'' Nije to Isus kazao prvenstveno njoj, nego onima koji su sumnjali u njega.
Taj odgovor ženi poganki. ''neka ti bude kako želiš'', ako bismo krenuli putevima iskrenih i pobožnih vjernika drugih religija, za koje i mi znamo reči onako s visoka da su pogani; mogli bismo ako ne čuti, a onda doživjeti.
S koliko vjere i samopožrtvovnosti obavljaju pripadnici drugih vjera i najteža odricanja, postove i različite oblike žrtve, samo da bi zadobili oproštenje grijeha i spasenje.
Kod Tibetanskih budista je još uvijek običaj da poduzimaju i po nekoliko stotina kilometara dugački put svojevrsnog puzanja po zemlji do nekog od poznatih budističkih svetišta. Nakon svaka tri koraka pružaju se na zemlju, čelom dodiruju tlo, koje je kadkada posuto oštrim kamenjem, ledom ili snijegom. Na cilj dolaze izmrcvarenog i izranjenog tijela, ali duša im je sretna, jer vjeruju da su sada zadobili oproštenje i oslobođenje od svojih grijeha. Usporedimo li to s komotnim i konformističkim ponašanjem zapadnjačkog kršćanina, koji, kad je vjera u pitanju, ne poznaje i ne prihvaća niti najmanje odricanje, onda će nam biti jasnije kako nije dovljno samo pravovjerje nego živa vjera. Amen.

Molitva vjernika

Bogu Ocu, koji želi da se svi ljudi spase, iznesimo svoje molitve.

1. Daj, Gospodine, da tvoja Crkva bude luka spasenja za sve ljude, cijeloga svijeta. – Milomo te.
2. Učini da kod nas kršćana prevlada svijest kao su svi ljudi braća i sestre, a ti Otac i Svoritelj sviju. – Molimo te.
3. Nadahnjuj svojim Duhom papu, biskupe i svećenike, da se zalažu za širenje evanđelja po svemu svijetu. – Molimo te.
4. Daj nam snagu vjere da uzmognemo svjedočiti svoju vjeru i u teškoćama povezanim sa žrtvom i odricanjem. – Molimo te.
5. Oče nebeski, otvori srca svih da u tebi prepoznaju jedinoga i pravoga Boga. – Molimo te.
6. Našu župsku zajednicu vodi u njezinom rastu u vjeri i ljubavi. – Molimo te.
7. Našu pokojnu braću i sestre privedi u svoje kraljevstvo. – Molimo te.

Nebeski Oče, ti, koji nikoga ne odbacuješ i koji želiš da se svi ljudi spase; daj svima nama milost da ti pobožno služimo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

U današnjem prvom čitanju čuli smo kako je Ilija došao na Božje brdo Horeb, što je samo drugi naziv za Sinaj. Ilija bježi pred kraljem Ahabom i njegovom ženom pogankom Izabelom, koja je u Izrael donijela svoje običaje i vjeru. Ilija se oštro suprotstavio tim poganskim običajima. Kao revnitelj za čistu i nepatvorenu vjeru u jednoga Boga mora bježati pred osvetom kraljice Izabele i on bira sveto mjesto Božje prisutnosti - Horeb, na kojemu je Mojsije primio zapovijedi. Brdo koje je bilo svjedokom Saveza. Ilija je nakanio boraviti na Horebu četrdeset dana poput Mojsija. Sklonio se u pećinu kao i on. I gle: Gospodin ga poziva da iziđe. Da stane pred njim. Za razliku od ukazanja Mojsiju, kada je Gospodin govorio iz oblaka i kada su sijevale munje i vatra, sada je to samo kao predhodnica, jer Gospodin se Iliji ukazuje kroz šapat laganog i blagog lahora. Ilija, u strahu da ne ugleda lice Gospodnje, zakriljuje ga plaštem, jer se vjerovalo da niti jedan ljudski stvor ne bi mogao pogledati lice Božje i ostati živ.
Ilija je revnovao za Gospodina. Svoj je život stavio na kocku. Kada je svojom proročkom riječi sveo oganj s neba da pokaže nadmoć vjere u pravoga Boga nad pogastvom za koje je misionarila kraljica poganka – mora biježati iz vlastite domovine da spasi život. Satrt i umoran doživljuje ''zagrljaj Božje dobrote'' koju Gospodin ukazuje svome vjernom sluzi pošteđujući ga uobičajenih znakova svoje objave (theofanije); vatre, groma i potresa.
Ne samo največi starozavjetni prorok, Ilija je ujedno veliki uzor vjernosti Bogu.
Kakva je to vjera kada neki naši vjernici tvrde da više ne idu u crkvu od kada na misu dolaze bivši komunisti? To nije ni opravdanje, a kamoli vjera. Vjera je vijernost Gospodinu bez razlike na okolnosti. Ljubim li iskreno svoga Stvoritelja i Gospodina, tada ću mu biti vijeran uvijek i do kraja. Tada ću, ako ne prije, a ono na konačnom susretu s njime osjetiti ''zagrljaj njegove dobrote''.
Naša vjera nije jaka da bismo snagom te vjere mogli hodati po vodi. Petar je krenuo, išlo je dok nije posumnjao, odnosno, dok se nije prestrašio dubine mora i oluje koja je bijesnila.
Nama je hodati ne ponad dubina morskih, nego ponad provalija zla i grijeha vremena u kojemu živimo. Sigurnosti u vjeri nam nestaje. Ponekad se čini da se ruše temelji naše vjere u relativizmu, razvodnjenosti zasada Božjih zapovijedi i moralnih zakona, na koje kao da juriša cjelokupni svijet pakleni. Stoga i mi poput Petra u strahu vapijemo Gospodinu: Spasi nas! Spasi ovaj svijet od propasti, a nama daj vjere da ne budemo malovjerni i da ne sumnjamo; kako bismo bili tvoji učenici, jer, ''uistinu, ti si Sin Božji!'' Podaj nam ruku spasa Gospodine! Amen.



Molitva vjernika

Gospodinu uputimo svoje molitve da nam dade hrabrosti kako ne bismo sumnjali. Da nas učvrsti u vjeri kako bismo mu bili vjerni svjedoci na ovome svijetu.

1. Za tvoj narod izabrani, crkvu Kristovu; da ju ispuniš pouzdanjem vjere, kako bi ti u sigurnosti i slobodi služila. – Molimo te.
2. Pa svetog oca; da u ovim burnim vremenima vodi crkvu u luku spasenja. – Molimo te.
3. Za naše obitelji, crkve u malom; da ti budu vjerne i da im pomogneš kako bi prevladale teškoće i sumnje na koje nailaze. – Molimo te.
4. Za našu župsku zajednicu; da svaki njezin član bude nasljedovatelj nauka tvoga Sina i da bude sjvedokom vjere tamo gdije živi i radi. – Molimo te.
5. Za bolesne i nemoćne, siromašne i ojađene; da u tebi Gospodine nađu pomoć i utočište. – Molimo te.
6. Za naše mlade; da sa sigurnošću kroče pučinom vjere. – Molimo te.
7. Za naše pokojne; da ugledaju svjetlost vječnu. – Molimo te.

Primi, molimo Gospodine, ove naše molitve, ispuni naše vjerničke želje, koje ti prikazujemo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Današnji blagdan Preobraženja Gospodinova ili kako se kod nas lijepo kaže Božje lice, poziv je vjernicima na strahopoštovanje pred Isusom Gospodinom i Bogom.
Blagdan Preobraženja Isusova utemeljio je papa Kalist III. 1457. godine u znak trajne zahvalnosti Bogu za pobjedu nad Turcima kod Beograda koju je izvojevala kršćanska vojska pod vodstvom gubernatora Ugarske Ivanom Hunjadijem, kojega je narod opjevao kao Sibinjanin Janka. U toj bitci sudjelovao je i sv. Ivan Kapistran, a bilo je to 22. srpnja, 1456. godine. Do tada se taj blagdan slavio samo na Istoku. Isti papa, a na spomen te pobjede, uveo je običaj da se ujutro u podne i na večer moli Anđeo Gospodnji i da se tada zvoni. Spomen toga događaja nalazi se na Rafaelovoj slici Preobraženje koja se nalazi u bazilici sv. Petra. Svećenik Ivan Kokot zapisao je da se na toj slici nalaze i povijesne osobe iz tadanje hrvatske povijesti (Bogoslovska smotra, god. 1977. br. 4, 511. str.).
Kao uvod današnjem blagdanu i evanđelju uzeta je najsvečanija vizija proroka Danijela. Dva su glavna lica toga viđenja; Pradavni i Sin čovječji. Ta se vizija duboko dojmila pisca Apokalipse apostola Ivana. Pradavni je gospodar povijesti, Bog Otac, vrhovni Sudac. Stoga i piše: ''Sud sjede, knjige se otvoriše.'' Te knjige simboliziraju nepronične Božje naume, planove; naše dugove i odgovornosti zbog svijesnih propusta za koje nikada nismo rekli ''oprosti mi Gospodine.'' Uz Pradavnoga tu je i Sin čovječji naziv koji će biti najomiljeniji naziv kojim se nazivao Isus. Isus se na ovo Danijelovo proroštvo poziva u najsudbonosnijem trenutku svojega života. Kad ga je pod teškom zakletvom pitao veliki svećenik: ''Jesi li ti Krist, Sin Blagoslovljenoga?'' (Mt 26,63). Isus odgovara pozivajući se na Danijela: ''Ja jesam! I gledat ćete Sina čovječjega gdje sjedi s desna Sile (Božje) i dolazi s oblacima nebeskim.''
Prije svoje muke Isus izvodi trojicu povlaštenih učenika na visoko brdo. Tu im se ukazuju prvaci Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija. I oni su imali susret s Bogom na brdu. Konačno u svim religijama svijeta susret s Bogom odigrava se gore, na visokom brdu. Kada su učenici ugledali Isusa u sjaju slave Očeve, kako kaže poslanica Hebrejima da je Sin Božji ''odsjaj slave Očeve i izraz njegova bića'' (Heb 1,3) u zbunjenosti nisu znali što govore. Još je jedanputa Isus pokazao svoje Božansko lice na jednom drugom brdu, na Golgoti. Tada na njegovom licu nije bilo sjaja. Prekrile su ga rane krv i bol kao izraz potpune Božanske ljubavi u svom smirenom predanju.
Oni kojima je pojam Boga posuđen iz ikonografije vladara, kralja ili cara i uz sav sjaj koji s time ide, možda bi Isusovo Božansko lice mogli prepoznati na teofaniji brda Tabor, ali nikako na Golgoti. Pa ipak, sve upućuje na to da pulsiranje beskonačnog svemira ima svoj centar u beskonačnoj Božanskoj ljubavi koja je najsjajniju objavu imala na Gogoti obučena u haljinu krvi Sina Božjega.
Tom smo objavom Kristove žrtve spašeni i svatko od nas ima pravo moliti: Gospodine, koji si za moje spasenje umro i uskrsnuo, daj da lice tvoje ugledam u Kraljevstvu nebeskom. Amen.

Molitva vjernika

U nadi da ćemo i mi jednoga dana preobraženi stati pred lice Sina čovječjega, uputimo svoje molitve Pradavnome.

1. Za Crkvu, zaručnicu Kristovu, da trajno odražava njegov Božanski sjaj, - Molimo te.
2. Za sve kršćane, da bez straha i kolebanja krenu putem poniženja i križa svoga Učitelja i Vođe, - Molimo te.
3. Za one koji traže smisao života, da ih obdariš bogatstvom svoga Duha kako bi spoznali pravu istinu, - Molimo te.
4. Za nas okupljene da ne izgubimo vjeru u konačnu proslavu koju je na današnji dan Isus obznanio trojici svojih učenika, - Molimo te.
5. Naše pokojne uvedi u prostranstva svjetlosti i mira, - Molimo te.

Gospodine Isuse, ti si se na gori preobrazio i svoju nam slavu pokazao. Molimo te ne ostavi nas bez svoje pomoći kako bismo ti se na kraju ovog našeg zemaljskog putovanja pridružili u nebeskoj slavi, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.