Angelusove propovijedi

Zadivljuju nas tematske cjeline korizmenih nedjelja, posebice u A godini. U tim snažnim Kristocentričnim temama otkrivamo niz krsnih kateheza koje su namjenjene pouci katekumena, kako bi na Veliku subotu mogli prići krsnom studencu.
Tako je tema prve korizmene nedjelje Krist – Obnovitelj grijehom narušenog zajedništva s Bogom. Druge nedjelje; Krist – Učitelj od Boga Oca potvrđen. Treća; Krist Darovatelj ''žive vode''. Četvrta; Krist – Prosvjetitelj i peta: Krist – Uskrisitelj.

Današnja nedjelja, prepuna je krsne simbolike. Sjajno povezana sva tri čitanja bremenita su krsnom simbolikom do te mjere da gotovo ''slušamo'' žubor ''žive vode'' koja teče iz stijene koju utjelovljuje Krist, Sin Božji, Spasitelj.
Pralik Krista donositelja ''žive vode'' očituje se u stijeni - pećini po kojoj, na Božju zapovijed, udara Mojsije, da bi iz nje potekla voda. Mjesto; Masa i Meriba nose simbolička imena: Kušnja i Otpor. To su mjesta pobune na ''trodijelnom'' putu Izlaska. Izlazak iz Egipta, potom hod kroz Crveno more i pustinju i ulazak u Obećanu zemlju; zovemo misterij Pashe. Mi smo Crkva putujuća kroz pustinju ovoga svijeta. Naša buntovna i grijehom osakaćena narav želi utažiti sam naravnu žeđ za pripadnostima vidljivog života. Oni, pak, koji naziru konačnicu kojom se ulazi u Obećanu zemlju Kraljevstva nebeskog traže ''živu vodu'' iz stijene koja je Krist. Ta ''živa voda'' je milost čiji je izvor u smrti Kristovoj za naše spasenje. ''Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je u svoje vrijeme za nas bezbožnike umro.'' ( Rim 5,6) To čitamo u današnjoj poslanici sv. Pavla Rimljanima u kojoj Pavao kaže da je: '' Ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!'' (Rim 5,5) Tako možemo krsnu milost, zasluženu Kristovom žrtvom zvati ljubavlju.
Što je bezgranična ljubav Božja koja nam je kroz i po Kristu dana, upoznajemu u današnjem evanđelju.
Isus dolazi u samarijski grad Sihar. Učenici su otišli u grad, a učitelj umoran sjeda na zdenac Jakovljev. Zdenac koji predstavlja tradiciju, na koju su Židovi bili toliko ponosni. Dolazi Samarijanka zahvatiti vode. Isus započinje ciljani dijalog koji je nama danas nešto sasvim uobičajeno, ali u ono vrijeme to je revolucionarno rušenje predrasuda. Isus, Židov, rabin razgovara sa ženom koja je inovjerka i to Samarijanka, a uz to i žena grješnica. Isus mirno prelazi preko toga kao da se to njega ništa ne tiče. Čak je i sama žena zbunjena: ''Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samrijanke?'' Nešto kao kad bi neki Srbin, na putu prema pravoslavnim manastirima na Kosovu zastao i tražio vode od žene Albanke. Tražeći vode iz Jakovljeva zdenca, Isus započinje dijalog, koji zbunjena Samarijanka prihvaća. Ona nije svijesna da će se voda iz starozevjetne tradicije, koju će ponuditi tajanstvenom Učitelju za nju pretvoriti u ''živu vodu'' spasiteljske milosti Novog zavjeta. I ne samo to, nego će ona biti prva svojevrsna blagovjesnica Radosne vijesti u svom narodu.
Danas je popularno i zanimljivo govoriti o tome kako je Isus rušio predrasude i tabue svoga vremena. Samo kada mi to radimo, slijedeći tobože, svoga Učitelja; naše je rušilaštvo upereno krčenju puteva prema raznim komotnostima i redovito ide crtom manjeg otpora. Na čuđenje žene i samih učenika, Isus to radi tolikom mirnoćom, kao da je oduvijek bilo tako. On smireno uklanja okamine koje su od tradicije postale zapreka protoku milosnog života Radosne vijesti.
Svake se nedjelje okupljamo oko stijene koja je Krist, iz koje teče ''živa voda'' milosti. Umjesto da na temelju toga moraliziramo i postavljamo si kojekakva retorička pitanja; molimo, da se krsna milost u nama iz nedjelje u nedjelju pretvara u ljubav Božju, razlivenu po Duhu Svetom u srcima našim. Amen.

Molitva vjernika

Bog nas poziva da mu se klanjamo i molimo u Duhu i istini. U tom Duhu iznesimo mu svoje molitve.

1. Za Crkvu, koja naviješta Kristov nauk, da njezin glas dopre do na kraj svijeta. – Molimo te.
2. Za siromašne, obespravljene i potlačene narode, da nađu načina kako izaći iz tog zla. – Molimo te.
3. Za sve vjernike koji su izabrali u ovoj korizmi pobožne vježbe i molitvu, da ustraju do kraja. – Molimo te.
4. Za svećenike, propovjednike, da oduševljeno naviještaju čudesna djela Gospodnja. – Molimo te.
5. Za mlade da radosno slijede Kristov nauk. – Molimo te.
6. Za sve nas, da nam Krist – Stijena bude izvor milosti i spasenja. – Molimo te.
7. Za pokojne, koji su vjerovali i nadali se vječnom životu; da budu dionici zajedništva svetih. – Molimo te.

Gospodine Bože, Oče nebeski; svake nedjelje slušamo tvoju svetu riječ i o njoj razmišljamo. Daj da i ove korizme napredujemo u duhovnom životu, kako bi svojoj braći i sestrama po vjeri bili što bliži i bolji. To molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Gospodin nas daruje ljepotom blagdana po kojima ulazimo u dubine otajstva spasenja.
Dok sam bi dijete, promatrao bi u predvečerje ozareno nebo suncem koje zalazi i koje bojom zlata preljeva nebo i oblake. To je bila moja slika raja, dike nebeske; kako su stari govorili. Kasnije sam vidio da su veliki, svjetski poznati, slikari na isti način slikali nebo dodajući oblacima anđele i likove svetih, od Boga proslavljenih. U sredini, zaogrnuta modrim plaštem, okružena vijencem anđela, obično se nalazi Marija. U ikonografiji Crkve istoka, nebo je zlatne boje, kao svojevrsni prozor u onostranost.
U sv. Pismu ili Objavi u proročkoj viziji, negdije daleko na horizontu nazire se žar neba po kojemu nam dolazi spasenje.
Tako čitamo u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije: ''Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel!'' (7,14) Ime Emanuel, znači Bog s nama, a proroštvo, koje je nastalo u vrijeme otpada Izraela od prave vjere, u isto vrijeme naviješta i kralja koji će vratiti Izraelce pravoj vjeri, ali svojim proročkim bljeskom, daleko na horizontu povijesti, naviješta Kralja nad kraljevima, koji je pravi Emanuel – Bog s nama, Isus Krist.

Onima koje gotovo sablažnjava pomisao kako se Sin Božji utjelovio tamo negdje ''na rubu zbivanja'', treba odmah reči da je to samo Bogu slično i da se njegov ukus, kad su u pitanju povijesni događaji, savršeno ralikuje od našeg ljudskog shvaćanja. On nas uvijek iznenađuje, jer u velikom luku zaobilazi centre moći; kraljevske palače, kneževske dvore… i sva ona mjesta od kojih mi obično očekujemo rješenja, rasplete događaja, ili tražimo nove međaše za nova epohalna zbivanja.
Samo Božanska mudrost zna da je jedini mogući centar pravog zbivanja obična priprosta ljudska nastamba, kakvih je oduvijek bilo najviše. Samo je Bogu jasno da je najprikladnija osoba po kojoj će ostvariti svoj epohalni naum, ona, koja je kadra u svojoj jednostavnosti i čistoći duše ustupiti cijelo svoje biće, kako bi po njoj bio proslavljen Bog, a da pri tome ne traži ništa za sebe.
Takve osobe ne šeću raskošnim palačama, niti su stanovnici kraljevskih dvora. One hode prašnjavim putevima. Njihove su haljine jednostavne i skromne, a pogled plah i duša čista ispunjena miomirisom poniznosti kao miris ljubice nevidljive u travi.
Jedino takvo srce može primiti Ljubav koja nema granice. Samo takva duša može podnjeti bol koja je dostojna žrtve za spasenje cijelog svijeta.
Njezino ime bilo je Miriam – Marija. Slike koje prikazuju Mariju kako kleči u svojoj sobici s molitvenikom u ruci i prestrašenim pogledom gleda glasnika Božjeg djeluju previše teatralno i nestvarno. Lakše bismo prihvatili sliku na kojoj Marija kleči kraj ognjišta potpirujući vatru, jer već sam element vatre podsjeća na prisutnost Duha Svetoga. Svjetlo kojim je obasjana i riječi anđelove; šalom Miriam – zdravo Marijo, kao i njezin odgovor: neka mi bude po tvojoj riječi; početak su nove ere, ere utjelovljenog Boga među nama. Jer njegovo ime je Emanuel – s nama Bog.
Današnji blagdan, ispunjen je sjajem nade. On nam poručuje, da na horizontu našeg vjerničkog, životnog hodočašća nije mrak, nego čudesni žar onostranosti gdje nas čekaju naša braća i sestre, od Boga proslavljeni, a u sredini rajskog svjetla divan je lik naše nebeske majke Marije, kamo teži svako vjerničko srce.
Mi, doduše, ne možemo Mariju dosljedno i potpuno nasljedovati u njezinim stožernim krepostima svetosti, ali ljepota poniznosti i poslušnosti trebala bi, posebno u ovom vremenu bahatosti i razmetljovsti, biti uzor svima nama, da u svojem svagdašnjem životu vršimo volju onoga, čijoj proslavi težimo u zajedništvu s nebeskom Majkom Marijom. Amen.

Molitva vjernika

Danas, kada slavimo začeće Onoga koga su naviještali proroci, a Djevica ga je u svome krilu nosila; upućujemo ti Oče nebeski svoje ponizne molitve i prošnje.

1. Za svetu Crkvu katoličku; da bude navjestiteljica čudesnih djela Božjih za sve ljude svijeta. – Molimo te.
2. Za sv. oca, biskupe, svećenike i sav Božji narod; da u radosti i oduševljenju služe jedinomu i pravomu Izvoru života i svetosti – Isusu, Sinu Božjemu, koji je na današnji dan začet u krilu blažene djevice Marije. – Molimo te.
3. Za one koji su na vlasti; da svoju službu, u duhu vjere, prihvate kao služenje, na opće dobro sviju. – Molimo te.
4. Za naše mlade obitelji; da s radosnim predanjem prihvate svaki novi život od Boga ponuđen. – Molimo te.
5. Za sve one koji se brinu za bolesne, nemoćne i siromašne; da to rade s ljubavlju i požrtvovnošću. – Molimo te.
6. Za roditelje; da svojoj djeci, primjerom i riječju usade u duše vjeru i pobožnost. – Molimo te.
7. Za našu pokojnu braću i sestre; da ih uvedeš u sjaj nebeske crkve u zejedništvu s Marijom i svetima. – Molimo te.

Oče nebeski, primi ove naše ponizne molitve i daj da ti služimo u poniznosti i poslušnosti, poput naše nebeske Majke Marije. To molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Postoje ljudi na koje je Bog ''bacio oko'' i oni postaju njegovi miljenici. Stavlja ih na teške kušnje, da bi ih prokušane još snažnijom ljubavlju privinuo k sebi. Od zaljubljenika Božjih traži se hrabrost kojoj predhodi prodor ili proboj svjetla onostranog, koje onda postaje vodilja, ''mamac'' na putu s Bogom, koji put je sve samo ne lagan. To je put kojim rijetki idu. Put, koji je probijanje kroz i k nepoznatom. Kad se svjetlo Božje na tom putu odjednom ugasi, a gasi se često; putnik uspaničen zaziva Gospodina, a kad se On iznenada javi, javi se pitanjem: ''Kako si mogao posumnjati''? To je put kojim idu mistici, zaljubljenici Božji, na koje je Bog ''bacio oko''. Mistik i pjesnik Tagore pjeva: ''O carstvo s one strane, kako neodoljivo zove tvoja frula.''
Negdje u sedamnaestom stoljeću prije Krista Bog poziva Abrahama, svog miljenika i izabranika. Dubina Božjeg zahvata u život toga čovjeka je to dublja što se on više Bogu ponizno otvara, spreman izvršiti sve što Bog od njega traži.
Bog od samog početka obečaje Abrahamu zapanjujuću velikodušnost. Ali, već na samom početku traži od njega potpuno predanje i povjerenje: ''Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati''. (Post 12,1) Dragovoljno se odriče ''svoje'' zemlje, ''svoga'' zavičaja i doma očinskog da bi postao nomad – tuđinac bez korjena, ali zato čvrsto ukorijenjen u Bogu. Odriče se vlastite povijesti da bi u prosjaju onostranog, u zahvatu Božjem ušao u Nadpovijest, stekavši tako ne samo naziv praoca naše vjere, nego, postavši pralikom svakog istinskog vjernika.
Ako čovječanstvo zamislimo kao jednu veliku karavanu koja ide vlastitim životnim putem, onda je slučaj Abrahama prva i najznačajnija Božja intervencija kojom se ta karavana ciljano i organizirano usmjeruje od naravnog prema Nadnaravnom, od ograničenog prema vječnom. To je plan spasenja čiji su jasni obrisi vidljivi u objavi na brdu Sinaju. Tu su ključne osobe koje su prosjaj Božjeg poslanja doživjeli baš na tom Brdu; Mojsije i Ilija.
Isus, kao konačna i naj karika u tom Planu spasenja bira Sinaj da bi ključnim učenicima razotkrio svoje Božansko lice. Dobro je zapaziti kako naš vjerni narod blagdan preobraženja Gospodinovog naziva ''Božje lice''.
Ovaj prosjaj Božanskog na Brdu preobraženja je oduvjek u Crkvi tumačem kao učvršćivanje učenika u vjeri za trenutak Isusove odlučujuće borbe, kada će nakratko sinovi tame imati nad njime punu vlast; da se ne sablazne i ne otpadnu.
Popudbina koju su učenici ponijeli sa sobom s Horeba bio je glas iz oblaka koji im govoraše: ''Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi je sva milina! Slušajte ga!'' (Mt 17, 5).
Taj jasni prodor Božanskog na Brdu preobraženja tek je trenutačno ohrabrenje i poticaj za daljnji put kojim treba ići. Zanimljivo, kako se u svom početnom prodoru u svijet kršćanstvo naziva Putem. Savao je od sinedrija izhodio punomoć da može ''uhititi sve koje nađe od ovoga Puta'' (Dj 9,2; 19,9, …).
Poput Abrahama, koji je išao putem koji mu je odredio Bog i kršćanin ide putem Krista, koji za sebe kaže: ''Ja sam put istina i život..''
Korizma je blagoslovljeno vrijeme kada nam je naglašen poziv traženja i hodanja Putem spasenja. Budemo li na tom putu otvoreni Bogu i spremni napuštati svoje zacrtane puteve, a prihvaćati njegov ponuđeni put, postat ćemo Božja milina, od njega ljubljeni hodočasnici vječnosti. Amen.

Molitva vjernika

Ocu nebeskome, iznesimo svoje molitve da naš korizmeni put ususret Ljubljenom Sinu bude plodan milošću sjaja onostranog.

1. Za Crkvu, da razmatranjem tajne Kristova preobraženja umnoži vjeru, učvrsti pouzdanje i usavrši ljubav svojih članova. – Molimo te.
2. Da umnožiš broj onih koji će postom, molitvom i djelima milosrđa proživjeti ovu korizmu. – Molimo te.
3. Za našu župsku zajednicu, da prihvaća mudrost križa i njegov spasonosni lijek. – Molimo te.
4. Za roditelje i odgajatelje, da sami uvide duhovno bogatstvo u odricanju i tako uče mlade. – Molimo te.
5. Potakni sve koji mogu i imaju prilike, da se zauzmu kroz karitativni rad za sve kojima je pomoć potrebna. – Molimo te.
6. Za očajne, napuštene i sve koji trpe, da im pošalješ svjetlo nade i utjehe. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih preobraziš svojom milošću kako bi bili dostojni zvati se tvojim miljenicima. – Molimo te.

Sveti i milosrdni Oče, dok smo okupljeni oko svetog stola na kome se prikazuje sam tvoj Sin kao nekrvna žrtva za naše spasenje; daj da mu budemo što vjerniji u radosnom prihvaćanju naših svagdašnjih križeva. To molimo po istom Kristu Gospodinu našem.

Ono što je arheolozima najčešća pomoć i orijentacija u njihovom radu jesu fragmenti glinčarije, rijeđe cijele posude, koje pronalaze u slojevima naslaga tla. Njihov oblik, način izrade, a posebno geometrijski ukrasi pomažu u išćitavanju vremena nastanka, kao i pripadnosti civilizaciji koja se njima služila.
Da bismo lakše mogli shvatiti koliko je široku primjenu nekada imalo glineno posuđe, zamislimo si da je sve naše suđe, sve posude u kojima čuvamo hranu, vino, ulje…. da je sve to od pečene gline. Kako je glina krhki materijal te se lako razbija, nije niti čudno da su arheološki lokaliteti pradavnih ljudskih nastambi prepuni raznih glinenih fragmenata i artefakata. Lončarstvo je stoga bio vrlo čest zanat. O tome nam svjedoče i česta prezimena, kao što je; Lončar, Lončarec, Lončarić….
Danas su lončari prava rijetkost, ali ako je netko imao prilike vidjeti kako lončar izrađuje svoje predmete onda je sigurno ostao zadivljen kako on vješto barata podatnom glinom, koju na lončarskom kolu vješto formira svojim prstima i drugim pomagalima u željenu formu.
Upravo ta fascinantna lončarska vještina bila je povod da pradavni duhovni genij Starog zavjeta u njoj vidi lakoću i vještinu Božjeg stvaralačkog čina. Poput vješta lončara Bog oblikuje čovjeka. Kada su u pitanju tekstovi, poput današnjeg prvog čitanja iz Knjige postanka, onda ćemo odlutati od prave poruke budemo li; ili te tekstove uzimali kao obične mitove, ili kao da se radi o nekom suvremenom izviješću. Jer, u potonjem slučaju bili bi slični nekim suvremenim fundamentalistima koji smatraju da je Bog stvarno stvarao svijet u šest dana, a neki idu tako daleko da zemlju smatraju, ne okruglom, nego ravnom pločom, jer tako piše u Bibliji. Prastari biblijski tekstovi sadrže mudrost utkanu u simbole prepune značenja, koje treba išćitavati poput vještih arheologa, koji iz komadića glinenih posuda išćitaju toliko zanimljivih podataka, dok bi neuki laik sve to šutnuo nogom, kao bezvrijedno crjepovlje.
Već samo ime prvog čovjeka puno govori. On je Adam, od hebrejske riječi adamah, što znači zemlja. Taj zemljani čovjek, koji doduše dobiva od Boga neumrli duh (ruah), tjelesno je krhak, poput glinene posude. Od zemljane prašine je napravljen i njoj se vraća. Zašto nije u njemu prevlast daha Božjega koji je vječan, na to pitanje dobivamo odgovor: zbog neposlušnosti. Zmija je svojevrsni simbol čiji oblik je poslužio utjelovljenju Zla. Premda živo biće kao i svako drugo, čovjeka je zmija uvijek plašila svojom tajnovitošću, jer ulazi i izlazi iz podzemlja – prebivališta ''donjeg svijeta'' gdje su duše mrtvih, a i zbog smrtonosnog otrova koji ubija što podsjeća na otrov početnika zla, koji se grčki zove diabolos, u našem prijevodu đavao, a hebrejski je to satan, što znači ''protivnik'', ''neprijatelj'', ''tužitelj''. U knjizi Jobovoj pojavljuje se kao onaj koji želi da pravednici budu kušani te otpadnu od Boga (Job 6,1). To nije ružna rogata spodoba koja plaši svojim izgledom. Ne smrdi na sumpor i nema oko njega paklenog plamena. Đavao je inteligentan duh. Komunikativan i vješt govornik. Elegantan je i strpljiv. Vrlo dobro poznaje sve čovjekove slabosti i dobro zna na koja vrata treba pokucati. Izvanredno dobro poznaje Sveto pismo i bez problema ga u svakoj prilici zna citirati (današnje evanđelje). Bio bi nenadmašivi predstavnik banaka, osuguravajućih zavoda, ili prodavatelj automobila. Premda znade sve nedostatke vozila, kupca će bez problema nagovoriti na kupnju, jer dobro zna što kupac traži, a on je u lažima nenadmašiv.
Odkud đavlu tolika moć i nije li to u suprotnosti Božjoj svemogućnosti? To pitanje s pravom možemo postaviti kako ne bi upali u staru zamku dualizma. Zanimljiv odgovor nam daje sv. Augustin: ''Pas, bijesni pas je đavao, ali na lancu; grize samo onoga koji mu se približi!'' Đavao nema nad nama moć sam po sebi. On ju zadobiva tek kad mu se predamo. Nešto kao podzemlje ili ''kriminalni milje''. Tek kada se neoprezno upletemo u njihve mračne rabote; zbog jeftine zarade ili lagodnog života, postajemo žrtve koje se više ne mogu istrgnuti, nego moraju surađivati u zlu. Evi su bili zabranjeni ''plodovi'' privlačni i tu je bio početak propasti.
Između prvog čitanja iz Knjige postanka i evanđelja stoji današnja poslanica sv. Pavla apostola Rimljanima kao svojevrsna spona, koje sadržaj govori o dva Adama. Tako, prokleto čovječanstvo ima jednu glavu , prvog Adama – grešnog i palog, a spašeno čovječanstvo ima drugog Adama, Krista, po kome smo spašeni i po kome primamo obilje milosti.
Čitajući današnje evanđelje, ne možemo ne zapaziti đavlovo izvanredno poznavanje ljudske naravi i njegovih nagnuća. Đavao Isusu postavlja tri stožerne kušnje u čvrstom uvjerenju da će barem jedna od njih upaliti:
Utažiti glad za hranom, zadovljstvom svake vrste; primarna je čovjekova preokupacija i nagon. Ako to ne upali, e, onda se vjerojatno radi o častohlepnoj osobi. Voli slavu! Skočiti s vrha jeruzalemskog Hrama i ostati živ i danas bi ušlo u Guinessovu knjigu rekorda. Ali ovaj koji je četrdeset dana postio, očito nije častohlepan. Onda ga sigurno privlači moć vlasti. Ne kaže se badava ''pijan od vlasti''. Istina, taj se nagon ne može više sirovo pokazivati, kao u vrijeme ''slavnih'' diktatora, ali još uvijek i u suvremenim demokracijama postoje skorviti načini da vlast pokaže na vidjelu svoju slast. Ali onaj koji je četrdeset dana postio, prozreo je lukavog Satana i nama pokazao kako je opasno ulaziti u domenu dijaboličkog, jer tu nema sitnih uloga, on je igrač na sve i uvijek pobjednik. Svaka kušnja u kojoj nismo postojani završava porazom.
Isus je bio četrdeset dana u pustinji. Broj četrdeset podsjeća na boravak Božjeg naroda u pustinji, nakon izlaska iz Egipta. Isus je za kršćane novi i savršeni Mojsije. I onaj prvi Mojsije je četrdeset dana i četrdeset noći postio zbog svih grijeha što ih je narod počinio, radeči zlo u očima Gospodnjim (Pnz 9, 18).
Prva korizmena nedjelja intonacija je i poziv na hod s Učiteljem u odricanju i odbacivanju zla, kako bismo prokušanim kršćanskim krepostima: molitvom, pokorom i djelima milosrđa, ojačali, pobijedili zamke i napasti Zloga na putu prema konačnom uskrsnuću. Amen.



Molitva vjernika

Ocu, koji nas je po svome Sinu pozvao na obraćenje uputimo svoje molitve.

1. Očisti, Gospodine, svoju Grkvu od svake sjene grijeha da ti služi u poniznosti i čistoći, - molimo te.
2. Ljude koji vode državničke poslove potakni na mirotvorstvo, pravednost i solidarnost s onima koji su u nevolji, - molimo te.
3. Pomogni nama da shvatimo kako nam je potrebno obraćenje da bismo ti iskreno služili, - molimo te.
4. Daj da naše korizmeno odricanje donese duhovnih plodova, - molimo te.
5. Daj potakni naša srca da vršimo djela milosrđa i pomognemo potrebnima, - molimo te.
6. Četrdesetdnevna pokora i korizmena ozbiljnost uči nas kako biti bolji i kako upraviti svoje životne puteve k tebi jedina Istino, daj da smo uvijek toga svijesni, - molimo te.
7. Primi, Gospodine, našu pokojnu braću i sestre u svoje nebesko kraljevstvo, - molimo te.

Gospodine, vodi nas uvijek putem spasenja da ne lutamo. Zakrili nas svojom Božanskom zaštitom da se ne izgubimo u ništavilu ovoga svijeta, to te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Vratiti se na zgarište vlastitog doma, kakav je to osjećaj. Dok u pepelu nazireš ostatke svojih omiljelih predmeta, uspomena, darova… nema suza, samo jak pritisak tuge u grudima…
To su tragična iskustva koja čovječanstvo pamti od svoje koljevke pa do danas.
Pepeo – ništa, ništavnost, odsutnost svega, hladno zgarište nad kojim stvorenje čili bez osjećaja i nade. To je polaznica ali ne i konačnica našeg ulaska u korizmu.
Nakon propovijedi prilazim svetištu, mjestu Božje blizine, primam na se pepeo i u sebi govorim: Gospodine, želim pred tobom biti nitko. Neka me slobodno svi smatraju zgarištem svih svjetovnih odlika i časti, znanja i imanja…. Ovaj pepeo neka mi zorno uprizori moju ništavnost. Želim biti njiva na kojoj si ti, moj Gospodine, u pepeo spalio sva moja zla nagnuća i posijao novo sjeme svoje Riječi iz koje će niknuti moje novo, produhovljeno stablo moga života.
Ova moja korizma u koju ulazim kroz vrata pepelnice treba konačno biti moj odlučni hod prema vječnom Uskrsu, bez zastajkivanja i okretanja unazad. Ova četrdesetnica je moje odlučno uspinjanje na Svetu goru. Ona je iskreni početak traženja Božjeg lica.
Ti mi Gospodine pružaš tri prokušana lijeka kojima ću pobijediti starog čovjeka u sebi i ponovno obnoviti svoj krsni savez s tobom.
Prvi lijek je post. To je močno sredstvo kojim se od roba postaje gospodar u vastitoj kući svoga tijela. Reči ne ovisnostima kojima ljudi tako često robuju. Hrana i piće je na prvom mjestu. Ne moći reči ne zamanosti raznih biranih jela i pića, čovjeka čini slabićem i na drugim područjima. Kontrola nad hranom čisti naš organizam a pozitivne posljedice toga su i čiste misli, želje i odluke koje donosim. Po toj kreposti dobila je pepelnica svoje drugo ime; čista srijeda.
Drugi lijek je molitva. Moja molitva ne će biti moljakanje, a niti podsjećanje na ono što mi treba. ''Zna Otac vaš nebeski što vam treba,'' poučio nas je Isus. Moja molitva biti će jednostavno povezanost s tobom Izvorom života i milosti. U svom neznanju što da ti kažem? Otvoriti ću svoje srce da ga ispuni miris tvoje Božanske ljubavi, pa da pjevam pjesmu zahvalnu tebi svome Stvoritelju.
Treći lijek su djela milosrđa koja nam je stavio na srce naš Spasitelj: Gladna nahraniti, žednoga napojiti, putniku pružiti utočište, gologa obući, bolesnog posjetiti… Sve ću to činiti u skrovitosti da nitko ne zna i ne vidi. Neka to bude moja tajna, koju jedino ne ću moći skriti pred tobom. Stoga mi budi vjeran suputnik, Gospodine, da ne lutam kad uđem kroz vrata pepelnice u korizmu moga hoda prema licu tvome, koje se skriva u vječnom Uskrsu. Amen.



Molitva vjernika



U skrušenosti srca obratimo se Gospodinu molbom za oproštenjem:
Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

1.
Puno smo ti puta obečali vijernost i štovanje, ali smo te zaboravili. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
2.
Puno je onih koji preziru tebe i tvoje darove, a robuju božanstvima ovoga svijeta i njihovim idolima. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
3.
Za one koji se kolebaju, koji se stobom cjenkaju, jer su nestalni. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
4.
Za nasilnike, zloduhe društva i sinove tmina, koji ne znaju što čine. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
5.
Za Crkvu koja je po tvojoj zamisli sveta, ali se toliko puta po nama, grješnim pojedincima, iznevjerila tebi. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
6.
Obrati naša srca da te prepoznamo u bolesnima, gladnima, osamljenima… Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
7.
Za naše pokojne, da im grijehe oprostiš, duše njihve milošću svojom očistiš i uvedeš u zajedništvo svetih. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.



Oče blagi i milosrdni, primi ove naše molitve. Poslušaj i one koje su ostale neizrečene u dubini naše duše. To te molimo po Kristu, vjernom Svjedoku tvoje ljubavi, koji živi u vjeke vjekova. Amen.

1. čitanje: Pnz 11, 18. 28-28
Psalam: 31, 2-3a. 3bc-4. 17 i 25
2. čitanje: Rim 3, 21-25a. 28-30
Evanđelje: Mt 7, 21-27

Sažetak iz čitanja:
- U prvom čitanju iz Knjige ponovljenog zakona slušamo kako nam Gospodin nudi blagoslov i prokletstvo. Blagoslov, budemo li slušali njegove zapovijedi; prokletstvo, u koliko ne budemo slušali njegove zapovijedi.
- Psalam je, zapravo, molitva za zaštitu. ''Budi mi , Gospodine, hrid zaštite!''
- U poslanici Rimljanima, Pavao razrađuje, njemu toliko važnu, temu o tome kako su i pogani pozvani na spasenje.
- Matej nam u evanđelju prenosi Isusove riječi po kojima će se spasiti oni koji vrše volju Oca koji je na nebesima. Ti su kao oni koji grade kuću na stijeni, a ne na pijesku. Evanđelje ima uporište u Prvom čitanju, koje poziva na vršenje Božjih zapovijedi.

Ne jednom smo, nažalost, gledali snimke kako orkanska bura ruši kuće na jugu Amerike. Lete limeni krovovi. Vjetar kida i drobi zidove kao da su od papira. Te kuće i jesu građene kao da su od papira, da budu što jeftinije i što brže ''sastavljene''. One nemaju ništa zajedničko s klasičnom gradnjom koja je temeljita u svakom pogledu. Takve kuće, ne samo što su građene od čvrste građe, nego su prilagođene podneblju i klimatskim uvjetima. Građene su na temelju stoljetnih iskustava, pa ih teško može ''iznenaditi'' nevrijeme ili kakva orkanska bura...
Kuća na pijesku, odnosno, na stijeni zorno nam predočuje gradnju vlastitog života na slabim i nesigurnim temeljima odnosno, čvrstim i sigurnim.
Sve to zvuči pomalo apstraktno, dok ne zagrebemo u stvarni život, koji se sastoji od konkretnih primjera.
Ulazak u obiteljski život satkan je od toliko toga kroz što mladi bračni par prolazi. Nakon vjenčanja, koje je obavijeno svojevrsnom bajkovitošću, započinje razdoblje ''okućivanja'' i osamostaljivanja od roditelja. Pomno se bira namještaj i pazi se na svaki detalj, jer to će sada biti samo njihov dom i dom njihove djece. Tu će primati svoje prijatelje, konačno, tu će se trajno nastaniti, pa im dom, u skladu s mogućnostima, treba biti ugodan i udoban. A onda, jednoga dana, nažalost sve se uruši, jer su tek sada spoznali da nisu jedno za drugo. Zašto taj novi dom, uređen po njihovom ukusu nema više one svoje početne čari? Zašto njihova dječica više nisu radost i Božji blagoslov, nego briga komu će koje pripasti?
Odgovor je više nego jasan; propust je u samim temeljima njihovog braka, a zove se nezrelost.
Zrela će osoba prije temeljito promisliti o svim detaljima koji su potrebni da bi jedan brak bio sretan i da bi trajao do konca života. U protivnom, snositi će moralnu odgovornost za nered i nesreću drugih osoba.
Kada se kaže ''nezrela osoba'', onda se prije svega misli na one koji život zamišljaju isključivo kao ugodu, bez križa i trpljenja. Takav život ne postoji! To je zabluda kojoj je cijena promašaj i nesreća.
''Gle! Nudim vam blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Gospodina....'' A mi znamo da su zapovijedi i obaveza ujedno i odgovornost..., ali su ujedno i garancija da nam život bude sretan i blagoslovljen. To je postavljanje života na čvrste temelje – stijenu. Samo ugoda i ''šećer'' krivi je i nezreli odabir, jer je tek iluzija koja nije dugog trajanja, budući je utemeljena na ''pijesku''.
Malo je onih koji za sebe tvrde da su nevjernici, ali je puno tzv. vjernika koji nisu upoznali pravi smisao vjere, pa lutaju tražeći nekakvu ''učinkovitiju'' vjeru, jer im kršćanstvo ne ispunjuje njihove želje. Traže izvanredne znakove, traže čuda. Sretni su ako upadnu u neku zajednicu koja im nudi euforična raspoloženja.... Pri tomu su krajnje nekritični, pa ne uviđaju da su ti kojekakvi iscjelitelji obdareni ''nadnaravnim sposobnostima'' zapravo duhovni slabići koje na površini drži nekritična masa lakovjernih tražitela svega što bi moglo biti ''nadnaravno''.
Takvih lutanja ima i u Crkvi. Iskrena vjera poznaje ''slatki jaram'' Božjih zapovijedi. Istinski vjernik dobro poznaje učinkovitost križa i zato ga uzima svaki dan i s ljubavlju ga nosi, ali ima pouzdanje da ga križ neće satrti, nego ojačati.
Pouzdanje u sretan konačni ishod, plod je istinske vjere. Amen.



Molitva vjernika

Mi svake nedjelje slušamo Božju riječ, molimo danas Gospodina da nam dade snage kako bi ju mogli i vršiti u svagdašnjem životu.

1. Svoju Crkvu učini jasnim znakom nade za sve ljude. –Molimo te.
2. Sve koji nastupaju u javnosti i imaju priliku utjecati na javno mišljenje; oboružaj snagom vjere da se zalažu za istinu i pravednost. – Molimo te.
3. Blagoslovi one koji su povjerovali tvojoj Riječi kako bi bili blagoslov drugima. – Molimo te.
4. Liječi naša srca snagom euharistije, da ne podlegnu privlačnosti zla. – Molimo te.
5. Pomogni onima koji lutaju da nađu pravi smisao u vršenju tvojih zapovijedi. – Molimo te
6. Daj, Gospodine, da nam budućnost naše Domovine bude u rukama razboritih i plemeniti ljudi. – Molimo te.
7. Zboru nebesnika privedi i našu pokojnu braću. – Molimo te.

Nebeski Oče, mi svakodnevno molimo za svoje nakane i nakane čitave Crkve. Usliši nas i danas, to molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.