Angelusove propovijedi

Donositelj sreće

Ima momenata u životu kada čovjek ima osjećaj da se sve zlo sručilo na njega. Odjednom kao da više ništa ne štima. Neugodna iznenađenja redaju se jedno za drugim. To su momenti kada praznovjerni ljudi konzultiraju horoskop ili svoju ''sudbinu'' daju preispitati kakvoj vidovnjakinji, dok se drugi napiju ili padnu u depresivno stanje.
Zamislite čovjeka koji u poduzeću očekuje promaknuće povezano s boljom plaćom i boljim uvjetima rada i premda je za to osposobljen, to mjesto dobije osoba bez znanja i sposobnosti. Ovako utučenog dočeka žena i umjesto utjehe i potpore birtko ga podsjeti da on misli samo na svoju karijeru a zapostavlja obitelj, jer evo zvali su iz škole i javili da njihov sin već dulje vrijeme izostaje iz nastave, druži se s propalim đacima, te da je policija kod jednog našla neku drogu, pa će vjerojatno i njihov sin biti osumnjičen….. Čovjeku se jednostavno smrači. Boje okoline nestanu, a sve se zavije u neko mutno sivilo. Jednostavno se ne nazire izlaz iz takvog stanja… A nema nikoga komu bi se povjerio, nikoga tko bi ga razumio, utješio.
Pokušamo li se približiti Isusu kroz današnje evanđelje, koje je nekako rastrgano, nepovezano; doživjeti ćemo Isusa koji ostavlja dojam da je neshvaćen. Da je njegov pogled uperen u neku točku koju njegovi suputnici niti vide niti mogu slijediti.
Isus se uputio u Jeruzalem, mjesto i poprište njegove muke i smrti. To je učinio sa svom odlučnošću. Evanđelist Luka tim izrazom jasno daje do znanja da je Isus dobro znao što ga čeka i da mu je bilo potrebno skupiti svu ljudsku snagu kojom će krenuti da bude ''uznesen'' kao žrtva, što očito njegovi suputnici nisu razumjeli. Tek su naslućivali koliko bi mogao biti opasan taj put, pa su zanovijetali poput djece koja nešto ne žele pa očekuju od roditelja da promijene odluku. Povrh toga odbijaju ih primiti u smarijanskom selu. To se dogodilo Isusu koji je razbijao židovske predrasude o Samarijancima kao neprijateljima Židova. Čak je kao primjer čovječnosti istaknuo sućutnog Samaritanca dok su u toj prispodobi Židovi zakazali.
Evo, sad ga učenici još pitaju: ''Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?'' Kao da su ga tri godine uzalud slušali. On odlazi, a oni ostaju takvi kakvi jesu, nepromijenjeni sa svojim sitnim zapitkivanjima i brigama.
Ako je Sin čovječji prošao kroz teške trenutke napuštenosti, neshvaćanja i prepuštenosti samoći u najtežim momentima života; trebamo i mi, koji ga nastojimo slijediti, računati na takve teške životne trenutke kada se testira naša vjera.
Umjesto da pokušamo takve trenutke objasniti negativnim utjecajem planeta. Umjesto da se prepustimo rezignaciji i samosažaljevanju kako nas nitko ne razumije i kako je ovaj život tek šaka jada. Potražiti treba onu sićušnu iskru vjere koja nikada ne trne, a koja se sakriva u poruci današnjeg psalma: ''Ti si Gospodine, baština moja!'' Koliko vjerničke topline u toj jednostavnoj rečenici! Svijest da je moja baština Gospodin sve mijenja. Sitna iskra postaje svjetlo koje se probija iza tmasnih oblaka i stvara čaroliju vjerničke nade koja se ne gasi. Budi se svijest da imam svemočnog prijatelja na kojega sam na žalost pritisnut životnim navoljama na trenutak zaboravio. Imam kome povjeriti svoju bol, jer jedino on i može izliječiti moju tugom satrtu dušu.
I ne samo to; svijest da sam izliječen njegovom pomoću daje mi snage da i ja budem drugima donositelj sreće i utjehe. Amen.

Molitva vjernika

Nebeskom Ocu, koji se u Isusu pokazao svim ljudima u nevoljama blizak, iznesimo svoje molitve.

1. Gospodine, učini da tvoja Crkva bude djelotvorno prisutna u svim teškim trenucima kad nevolje snađu našu braću i sestre. – Molimo te.
2. Bože, daj jadnima ovoga svijeta da nađu ruku koja će ih pridići i pomoći im. – Molimo te.
3. Bože, daj svim kršćanima dostatno samopouzdanje, da se mogu nositi s nevoljama i tjeskobama vremena u kojem živimo. - Molimo te.
4. Gospodine, daj da međuljudska susretljivost razvedri lica koja su smrknuta zbog patnje, tužna zbog osamljenosti. – Molimo te.
5. Gospodine, daj nam ovdje okupljenima čovječnosti koja će drugoga razumjeti. – Molimo te.
6. Bolesne okrijepi snagom svoga Duha. – Molimo te.
7. Našu pokojnu braću i sestre uvedi u svjetlo nebeske radosti. – Molimo te.

Primi Gospodine naše molitve i usliši sve naše prošnje, posebno one za koje se ne usuđujemo niti moliti. Po Kristu Gospodinu našem.

Snaga vjere

Tamo gdje prestaje naša, ljudska logika započinje logika koja ima svoje korijene u Božjoj logici. Kao vjernici, doduše, dopuštamo da bi to moglo tako biti, ali teško se odlučujemo za takvu avanturu.
U cjelokupnom Isusovom nauku nije jedina tvrdnja poput ove: ''Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.''
Ključna riječ je život. Za nas je život ono malo saznanja i spoznaje koju smo stekli iskustvom, a vrti se uglavnom oko preživljavanja. Samo rijetki istinski vjeruju u život onkraj groba i premda je to najvrjednji poklad koji jedan vjernik može imati, veliko je pitanje; koliko bi od nas bilo odlučno žrtvovati ovaj dobro nam znani i ne uvijek tako sretan život za onaj vječni, o kojemu nam govori Gospodin toliko puta i na toliko načina?
Slaba vjera? Da, upravo to. Dobro nam je svima poznata ona Isusova tvrdnja kako bismo brda premještali kada bismo imali jaku vjeru....
Jednako tako je namjestu pitanje; zašto nam je vjera tako slaba? Slaba toliko da je neučinkovita. Odgovor ne treba dugo tražiti. Nameće se sam. Kada bismo imali iskustvo vjere barem približno kao što imamo iskustvo ovog našeg svagdašnjeg života koji je iskustven isključivo na materijalan način, mi bi bez problema mogli uroniti u Božju logiku i s njome u Božju mudrost koja nam je ponuđena, ali.... jednostavno ili nismo spremni ili nemamo hrabrosti i volje potražiti od Boga ponuđenu mudrost života.
Iskustvo vjere trebalo bi rasti sukladno rastu osobe na svim područjima života. A što se zapravo zbiva? Najintenzivniji vjerski život vezan je uz djetinjstvo. Vjeronauk, sakramenti euharistije i potvrde i sve to treba završiti najkasnije do završetka srednje škole. Sve se glasnije govori o tome kako bi sakrament potvrde trebalo podijeliti u šestom razredu osnovne škole. Tako život s vjerom i po vjeri, umjesto da napreduje on stagnira. Vjera na razini dječjeg shvaćanja ne može dati odgovore odrasloj osobi. To je isto kao kada bismo u dvadesetoj godini pokušavali obuti svoje cipele koje smo nosili kao djeca. Budući da nam ne pristaju i kad bismo ih slučajno i sačuvali, bile bi nam beskorisne i završile bi u otpadu. Jednako tako je nažalost i s vjerom koja je ostala negdije na razini osnovne škole.
Jednako tako treba reči da vjera nije ponajprije znanje nego iskustvo.
Iskustvo vjere stječemo neprestanim ''druženjem'' s Bogom. To druženje sastoji se od našeg govora Bogu. Postavljanja pitanja, kao npr. 'Bože zašto to'? Znamo da su Božji ljudi poput proroka Bogu postavljali pitanja.
Nema ništa strašnije za vjernika, nego, kada je u životnoj stisci i kada ne vidi izlaza, a na sve molitve i prošnje umjesto odgovora muk. Odsutnost milosti Njegove prisutnosti.
Blago onomu koji u takvim trenutcima ne odustaje, jer će osjetiti milinu kojom Gospodin nagrađuje vijernost takvih duša.
A mi koji smo slabi molimo; Gospodine, umnoži našu vjeru. Amen.

Molitva vjernika

Iznesimo Gospodinu svoje molitve i prošnje svijesni da smo slabi i grješni. Tražimo milost i pomoć od Onoga koji već unaprijed zna što nam treba.

1. Gospodine, štiti, brani i vodi svoju Crkvu da naviješta tvoja silna djela po svem svijetu. – Molimo te.
2. Obdari mudrošću našeg svetog oca, biskupe i svećenike, da Božji narod vode u luku spasenja. – Molimo te.
3. Daj nam mudrosti da upoznamo pravi život koji ne prestaje ovdje na zemlji, nego vodi punoj proslavi u vječnosti. – Molimo te.
4. Utješi one koji lutaju; pomozi im da pronađu svjetlo vjere. – Molimo te.
5. Okrijepi bolesne, utješi žalosne, daj da progonjeni i lažno optuživani osjete tvoju zaštitu. – Molimo te.
6. Jačaj vjeru mladima da se ne izgube nego da žive život koji samo ti možeš dati. – Molimo te.
7. Naše pokojne privedi u svoje Kraljevstvo svjetlosti i mira. – Molimo te.


Dobri Bože, hvala ti što se smijemo zvati tvojom djecom i što nam daješ nade da već na ovom svijetu možemo započeti život koji nam ti nudiš po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Isus Krist, donositelj sreće

Zasigurno postoji barem jedna stvar koja je zajednička svim ljudima, to je traganje za srećom.
Naše srce osjeća nezasitnu glad za kruhom sreće. Čitava ljudska povijest svojevrsno je traganje za Utopijom, stanjem bezgranočnog zadovoljstva u koje bismo rado uronili kao u more blaženstva, umjesto da ispijamo kap po kap. Pa i te kapi su rijetke, a kod nekih tolika je suša da o sreći maštaju kao o nekoj, dalekoj i nedohvatljivoj budućnosti.
Čovjek je poput rijeke; njegov život teče nezaustavljivo. U sebi nosi sjećanje na ljepotu izvora, na prekrasne vodopade među snježnim vrhovima planina svoje mladosti, ali sve to brzo umine, a razigranost zamijeni monotono putovanje kroz sprudove i grmlje koje zastire vidike, a budi nostalgiju za povratkom.
Postoji uvriježeno mišljenje među ljudima kako nije pametno previše razmišljati nad životom, tek potražiti pokoju kap zadovoljstva i sreće kako bismo lakše dočekali sutra. Kalne oči ljudi za koje kažemo da su propali ili jednostvno – ljudi s dna života - te su oči nekad bile bistre i uprte u budućnost, a srce je njihovo maštalo o sreći s kojom se nikada nisu sureli i konačno su odustali. One su danas kalne od alkohola, suza i razočaranja koje im je donio život.
S druge strane, raduje nas kad sretnemo ljude pune životne radosti koji su jednostavni, plemeniti … Sreća tih ljudi zalijevana je osmišljenom patnom i križevima koje mi ne vidimo. Vidimo samo osmjeh, prihvaćanje, dobrotu….
Največi donositelj takve sreće bio je naš Spasitelj, Isus Krist.
Kada bismo Isusa gledali samo kao čovjeka, zasigurno bi bio najbjednije stvorenje na ovom svijetu. Njegov zemaljski život koji je trajao svega 33 godine satkan je od strašne patnje i protkan nevjerojatnim trpljenjem koje su mu nanjeli ne samo njegovi neprijatelji nego i najbliži suradnici i prijatelji. Kruna svog tog trpljenja bila je sramotna smrt na križu. Kao Sin Božji i kao pravi Bog cijelog svog života znao je kroz što mu je proći i koji to kalež treba piti, pa ipak, uza sve to, bio je največi navjestitelj radosti i sreće. Do te je mjere privlačio mase da su sve ostavljali i išli za njim, a srca su im bila ispunjena radošću dok im je govorio i dok im je otkrivao tajne spasenja. Izvor njegove sreće bila je njegova nepotamnjena Božanska svijest o konačnoj pobjedi zla, patnje i smrti; bez razlike na cijenu koju za to treba platiti.

U osobi Isusa iz Nazareta došlo je do snažnog sudara ljudskog i Božjeg kriterija po kojem se vrednuje sreća. Kao snažan vjetar, on ruši, jedan po jedan, naše lažne putokaze na putu sreće koji nas nikamo ne vode. Prema našim, duboko ukorijenjenim shvaćanjima blažen je onaj koji je nadmoćan nad ostalima; koji je bogat, koji ima vlast, koji se ne mora nikoga i ničega bojati…. Sve su to smjerokazi koji vode u razočaranje, jer puno obečaju a naposlijetku je tek poneka kap sreće za koju se ne možemo uhvatiti i uz nju ostati jer rijeka života brzo teče dalje prema moru zaborava.
Smjerokazi Isusovih blaženstava pokazuju točno suprotan smijer. Blaženi su: siromašni duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti…., jer oni će zadobiti kraljevstvo nebesko, utjehu, posjedovanje zemlje, nasititi će se, zadobiti milosrđe, Boga će gledati, sinovima Božjim će se zvati i na kraju, još jedanput Isus im obećaje kraljevstvo nebesko.
Ali, da bi se to dogodilo potrebno je krenuti suprotnim smijerom. Treba napustiti naš urođeni životni smijer koji propovijeda škola ovog svijeta. Jednostavno treba napraviti zaokret koji je bolan jer u ponuđenom naše svjetovne oči nisu navikle prepoznati vrijednost i smisao koji vodi u blaženstvo. Oni koji se ipak odluče promijeniti smijer, za njih kažemo da su doživljeli obraćenje.
O jednom takvom dramatičnom obraćenjenju govori i današnje evanđelje. Žena koja suzama kvasi Isusove noge i kosom i otire svjedoči da je krenula krivim putokazom i došla do dna. Svojim očajnim činom ona traži od Isusa ono što joj u društvu u kojem je živjela nitko nije mogao dati niti ponuditi. Želi ustati i opet krenuti prema izvoru, gore visoko među sniježne planine – želi povratak bistrim, razigranim vodopadima života. Poput Bartimeja, slijepca od rođenja i tolikih koji su iskoristili priliku i zavapili: Isuse sine Davidov, smiluj mi se! To je na svoj način učinila i ova žena. Jednostavno je u njemu prepoznala donositelja sreće i nije se prevarila. ''Oprošteni su ti grijesi….Vjera te je tvoja spasila! Idi u miru!''
Pitanje sustolnika: ''Tko je ovaj, te i grijehe oprašta?'' bilo je na mjestu. A mi im zajedno sa svim obraćenicima i grješnicima do današnjem dana, ispunjeni radošću odgovaramo: to je On naš nebeski Spasitelj – donositelj prave sreće. Amen.


Molitva vjernika

S pouzdanjem uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu.

1. Neka tvoja Crkva, Gospodine, bude uvijek svjesna slabosti njezinih članova, kako bi jače zasjala snaga tvoje milosti. – Molimo te.
2. Daj da tvoji vjernici budu što svjesniji svojih slabosti i svoje ograničenosti, kako bi mogli bolje razumjeti grješnu braću i sestre. – Molimo te.
3. Učini da se izgrađuje zajedništvo među kršćanima, kako bismo rasli u okrilju sloge i mira. – Molimo te.
4. Daj nam posebnu osjetljivost za one koje su ljudi odbacili kako bismo im bili na pomoć. – Molimo te.
5. Bože, daj da budemo skromni i da uvijek tebi zahvaljujemo za sva dobra koja smo primili. – Molimo te.
6. Za naše mlade, da ih vodiš putem iskrenosti, poštenja i dobrote. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ugledaju svjetlost vječnu. – Molimo te.

Nebeski Oče, primi ove naše molitve i daj da tvoja milost bude pomoć nama grješnim i slabim ljudima. To molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Dok slušamo starozavjetno izvješće o proroku Iliji, koji oživljuje mrtvog dječaka, odmah možemo primjetiti da je taj događaj tu kako bi podcrtao i istaknuo puninu Isusovog poslanja. Jer u Isusu se objavljuje punina proročkog, svećeničkog i kraljevskog poslanja. On je konačno ostvarenje onoga što je pra-crkva u svom povijesnom hodu išćekivala i čemu se nadala.
Dok Ilija žarkom molitvom vapi Gospodinu: ''Gospodine, Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?'' (1 Kr 14, 20); dotle Isus savršeno siguran što će učiniti i što će se dogoditi, govori majci mrtvog sina: ''Ne plači!'' Dok se prorok Ilija tri puta pružio nad djetetom moleći Gospodina da mu vrati dušu; Isus pristupa sprovodnoj povorci , dotače se nosila i jednostavno reče : ''Mladiću kažem ti, ustani!'' Mladić ustaje, a sve obuze strah, dok su se iz mnoštva čuli poklici: ''Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!'' Čak i nas, koji smo tisućljećima udaljeni od tih događaja, obuzima osjećaj radosti, kad čujemo da je uz Božju pomoć moguće tako nešto veliko kao što je vraćanje u život.
Dok slušamo i razmišljamo nad prvim čitanjem i evanđeljem, nameću nam se neka pitanja koja su si, vjerujem, vjernici postavljali od davnina; kako nekada, tako i danas, ali kao da ne postoji neki jasan i univerzalan odgovor na njih.
Ponajprije, to je pitanje kazne za grijehe. U prvom čitanju smo čuli kako udovica koja je ugostila Iliju, sva očajna zbog smrti sina govori Iliji: ''Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi umoriš sina?'' O kakvom se to njezinom grijehu radilo, mi ne znamo, ali ona smatra da je upravo to kazna za smrt djeteta.
Izreka: ''Ne naplaćuje Bog svake subote'', jasno izražava vjeru u kaznu za grijehe, koja, iako kasni, stiže na vrijeme.
Vjerujem da svatko od nas ima neko vlastito uvjerenje ili doživljaj iz kojega je jasno vidljivo kako je nekoga sustigla kazna. Osobno sam poznavao čovjeka koji je imao ružnu naviku krivo se zaklinjati riječima: ''Neka mi rak proždere grlo'' i na žalost taj je čovjek umro u strašnim mukama od raka grla.
1991/92. sudjelovao sam u traženju groba dubrovačkog biskupa Carevića ispod filijalne crkve na Strmcu, župa Veliko Trgovišće. Umirovljeni dubrovački biskup Carević živio je u Zagrebu, a u vrijeme rata, 1943. preselio se u Vižovlje, selo blizu spomenutog Strmca, koje pripada Velikom Trgovišću. To je brdovit kraj, obrastao šumama, pa je bio idealno mjesto gdje su se mogli sakrivati partizani. Kako je biskup bio vrlo pristupačan, jednostavan i ljubazan narod ga je zavolio, pa i partizani su ga simpatizirali. Partizanska glazba je svirala na misama i u procesijama, a biskup se osjećao u tom kraju sigurno i upozorenje nadbiskupa Stepinca da se zbog sigurnosti skloni u Zagreb nije uzeo ozbiljno. Ipak, 1945. u proljeće partizani su biskupu, da ga iskušaju, namjestili klopku. Kako je biskup svako jutro pješačio do kapele na Strmcu gdje je služio misu, nakon mise pozvao ga je jedan vjernik, s kojim si je biskup posebno bio dobar, u svoju klijet i postavio mu je pitanje o novoj vlasti. Biskup ništa ne sluteći, odgovrio je da to ne će dugo trajati jer to velike sile zapada ne će dozvoliti…. Uto je skočilo nekoliko partizana s podkrovlja klijeti i onda je započelo strašno mučenje. Tukli su ga, jašili, gulili kožu noževima i punili ''džepove'' solju…. Tada je u strašnim mukama biskup svakome od mučitelja prorekao na koji će način skončati njihov život. To se pročulo i mještani su bili svjedoci kako je svaki od njih završio onako kako je biskup prorekao. Tako je glavni akter, koji je naviše mučio biskupa 1954. nestao. Našli su ga na proljeće zakopana na njivi na kojoj je u jesen sin posijao pšenicu, ubivši predhodno oca i zakopavši ga kako nitko ne bi posumnjao da je mrtvo tijelo ispod posijane pšenice. Onaj koji je pištoljem skončao biskupa smrtno je stradao na vojnoj vježbi u Krapini dok je kolega, koji je čistio pištolj, nehotice opalio u njega. Onaj koji je biskupu gulio kožu umro je u strašnim mukama od raka kože. On je jedini imao milost obraćenja jer je zvao svećenika na ispovijed. O tome se, dakako, šaputalo u najvećoj tajnosti. Svjedoci su progovorili tek početkom ove države i to uz zamolbu da im imena ostanu u tajnosti. Započeta istraga o tom slučaju naglo je prekinuta, tako da mi nije poznato da li su ikada pronašli tijelo pokojnog biskupa, koje je bilo zakopano uz jednu akaciju ispod kapele na Strmcu u selu Vižovlju. O tome opširno i dokumentirano piše naš povjesničar i kanonik dr. Stjepan Kožul u knjizi ''Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačka nadbiskupije'', Zagreb 1992.
Dok ovaj zločin prati i kazna i to ne po nekom ljudskom zakonu, nego ''odozgo'', dotle postoje ljudi koji su počinili velika zla i zločine, ali su zadobili milost obraćenja pa im je grijeh oprošten. Zapravo cjelokupna Objava jedno je sustavno svedočanstvo o Božjoj dobroti, jer 'on ne želi smrt grešnika nego da se obrati i da živi'.
Drugo pitanje, koje nam se nameće temeljem današnjih čitanja, je pitanje čuda. Ne samo Ilija i drugi proroci i sveti ljudi činili su čudesa. Isus je učinio mnoga čuda. I u današnje vrijeme postoje svjedočanstva o čudesnim izlječenjima i ozdravljenjima. Nameće se pitanje; po kojem se to kriteriju događaju čuda? Kako to da netko na zagovor i molitvu ozdravi a netko ne? Neprimjereno je govoriti o pomanjkanju vjere. Isus, doduše, govori da, kada bismo imali dovoljno vjere da bismo mogli i brda premještati i 'reči dudu da se s korijenjem iščupa i zasadi u more', ali to samo govri da je naša vjera slaba - nikakva. Stoga je potpuno neprimjereno Isusovim riječima, gotovo preuzetno, kad se neki voditelj duhovnog seminara isprsi i počne dijeliti lekcije našoj vjeri, kako bi zatim uslijedila tobožnja ozdravljenja snagom vjere.
I kazna za grijeh i zločin i izostanak kazne, barem na ovome svijetu, kao i pojava čuda na naše molitve, ali i izostanak čudesa; - sve to spada u tajnu života koja je samo Bogu znana i njemu pridržana.
Vrhunac kršćanskog prihvaćanja tajne života sastoji se u punom predanju Božjoj volji i njezinom predanju, jer tada se događa ''slobodni'' zahvat Božji u naš život. Tu nam posebno pomaže sveta pričest – ''lijek besmrtnosti''– kako ju naziva sv. Ignacije (II. stoljeće) – ''farmakon athanasis'', koja je svojevrsni duhovni balzam besmrtnosti. Amen.

Molitva vjernika

S pouzdanjem se utecimo Bogu, izvoru života, moleći ga da nas obasja svjetlom Kristova uskrsnuća.

1. Daj, Gospodine, da tvoja Crkva bude mjesto međuljudske sućuti i solidarnosti. – Molimo te.
2. Gospodine, daj nam milosrdno srce da budemo osjetljivi za tuđu bol. – Molimo te.
3. Daj službenicima Crkve srce koje će imati razumijevanja za ljudske slabosti. – Molimo te.
4. Za sve one koji su u nesrećama i ratovima izgubili svoje najmilije; da im udijeliš utjehu Duha Svetoga. – Molimo te.
5. Za ovu svoju obitelj, koja slavi svetu misu; da ju učiniš zajednicom djelotvorne ljubavi koja se daruje svakom čovjeku. - Molimo te.
6. Za naše mlade; da slijede dobre i plemenite poticaje. – Molimo te.
7. Za našu pokojnu braću i sestre; da ih po svojoj dobroti i milosrđu primiš u nebesko kraljevstvo. – Molimo te.

Bože, Oče svemogući, ti ljubiš sva bića i želiš da se svi spase. Usliši naše molitve i daj da ti bez straha služ
imo u svetosti i pravednosti. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

U centru današnjeg blagdana je Krist Veliki Svećenik koji ne prinosi obični kruh i vino, nego je oblik kruha i vina uzet kao posuda u kojoj će nam svoje žrtvovano Tijelo i Krv na križu spasenja dati kao Pashu za naše otkupljenje i spasenje.
Crkva je odmah prepoznala jedinstveni Isusov pralik u liku Melkizedeka, kralja iz Šalema. Ime Melki-sedek znači: ''Kralj je moj pravednost''; kralj Šalema gotovo je isto što i kralj šaloma, tj. kralj mira. (Riječnik biblijske teologije, KS Zagreb, 1969.)
Melkizedek izlazi pred Abrahama i Lota, te njihovu pobjedničku vojsku s kruhom i vinom kao okrjepom ali i žrtvenim darom. On je svećenik i kralj koji časti jedinoga Boga, ali nije Židov. Taj zagonetni svećenik i kralj prapovijesti pojavljuje se u Bibliji samo jedan puta i gubi mu se trag. On je idealna slika Isusa Kralja mira i vječnog svećenika – žrtve koji svojim utjelovljenjem dolazi iz Božje tajanstvenosti i opet (uzašašćem) ulazi u nevidljiv Božji svijet.
Pred Melkizedekom se poklonio Abraham ''praotac vjere'', kao što se pred Isusom klanja Crkva – zajednica vjernika.
Kralja Davida kao ''pomazanika'' Psalam 110 nazova: ''Dovijeka ti si svećenik po redu Melkizedekovu!'' Isus je iz loze Davidove, on je vječni Svećenik i Pomazanik od Boga, komu su Melkizedek i David tek pralikovi.
Danas Crkva iznosi iz svetohraništa svoje najveće bogatstvo, Spasitelja – Sina Božjega. U svečanoj procesiji nositi će se Tijelo Kristovo kroz mjesta i gradove. Putevi i ulice, kojima radnim danom vjernici žure na posao danas će biti okićeni za Kralja mira.
Tijelovska procesija izum je Srednjeg vijeka, kada je bila duboko ukorijenjena svijest da sve pripada Bogu. Da je ovaj svijet Grad (država) Božji (civitas Dei).
Tako, dok si danas zamišljamo najljepši baldahin na svijetu, koji se nosi iznad pokaznice, a to je plavo nebo; i dok mirišemo najljepši miris tamjana koji je ''dar'' poljskog cvijeća, a brda i planine prekrasne zelene zavjese; u sebi bi trebali osjetiti odgovrnost i zauzetost, da molitvom Kralju svemira i vlastitim angažmanom u društvu sačuvamo Božji dar prirode.
Zar nije žalosno da mi vjernici nemamo gotovo nikakvu svijest o tome kako je upravo naša dužnost boriti se za očuvanje prirode da bude izvor zdravog i ugodnog življenja. Dapače, ima vjernika koji pokazuju netrpeljivost prema nekim civilnim udrugama koji se bore za očuvanje prirode, a podržavaju bezdušnu liberalnu ekonomiju, kojoj je jedini cilj dobit ne gledajući na to da se taj profit često plaća zauvijek izgubljenim bogatstvom koje se zove život.
Meditativni će vjernik u ljepoti prirode, koja je djelo Božje, nazirati ljepotu Kraljevstva Božjega koje je po Isusovoj prisutnosti među nama i svuda oko nas. Stoga je proslava Tijelova proslava svih nas, jer mi pripadamo otajstvenom tijelu Kristovu, a to je Crkva.
Što ćemo dublje ponirati u tu tajnu naše vjere time će biti življa svijest da je sve što postoji djelo Božje koje u sebi posjeduje svojevrsnu sakralnost, a čovjek, koji se rado naziva krunom stvorenoga biti će to tek kad shvati da je pozvan biti svjedokom čusensih djela Božjih koje on nije stvarao tek tako, jer sve ima svoj smisao; naravno da naznači nadnaravno, nadnaravno da se objavljuje u naravnom.

U autobiografskom zapisu ''Corpus Domini'' Vladimir Nazor opisuje sudjelovanje u Tijelovskoj procesiji.
''Mene je majka onog jutra brižljivo uredila, obukla me u novo ljetno odijelo, dala mi u ruku voštanu svijećicu i rekla mi: 'Moli se i za me . Tijelovo je, sine!' A otac mi kaza: 'Momčiću , ove ćeš godine, mene, boležljivog, zastupati u procesiji, pa će te smjestiti odmah za baldahinom. Drži se kako treba!'………
Ja sam stajao kao okamenjen, držeći svijeću u ruci. Gledao sam svuda naokolo: kako je sada sve bilo živo i sveto, sve skladno i lijepo pod ljetnim suncem na vedrom nebu, gore do maslinika na bregovima i dolje do mora i otoka ispred naše luke! Ta procvala trava, te plodne biljke, te čvrste hridine, pa ti ljudi, od kuda nikoše? tko im daje život? od čega žive? čiji sam, zapravo, ja? Koga mi sada slavimo? Nekoga ili nešto što nas izvuče iz sebe i drži nas neprestano na dlanu…. Tijelo Gospodnje! Jest, ja ga sada ne samo osjećam, nego i… vidim. Tu je… predamnom i u meni. Trava, klasje, loze, masline, pa hridine, ptice i ljudi, sve je to Tijelo Gospodnje… Da njega slavimo, da po njemu hodamo, izašli smo danas ovako iz crkve. To je njegov dan… Povorka krenu naprijed, omamljena i ona suncem i zrakom, razveseljena svime što je te godine iz zemlje nicalo, raslo i dizrijevalo. Stadosmo još ispred tri oltarića i vratismo se polako, uvijek pjevajući u crkvu……… Vratih se sam u luku. Nisam više ninašto mislio, ali prije no stigoh – a ne znam zašto – najedanput klekoh, prignuv se, i raširiv ruke, poljubih zemlju, sveto Tijelo Gospodnje.''
O. Bonavetura Duda u svojim Nedjeljnim i blagdanskim razmišljanjima Godina C citira koncilsku kontituciju Gaudium et spes: ''Gospodin je svojima ostavio zalog te nade…. – i popudbinu toga putovanja: sakramenat vjere u kojem se plodovi prirode… što ih je čovjek uzgojio pretvaraju u njegovo slavno tijelo i krv. To je večera bratskog zajedništva, anticipacija nebeske gozbe'' (GS 38b).
Zatim slijedi Dudin komentar: ''Kad pažljivo pratimo molitve kod prinosa darova kruha i vina, posve je jasno da je u kruhu i vinu naznačena cijela priroda, sav kozmos, a napose cjelokupna ljudska djelatnost. Ali – ne odvojena od samoga čovjeka, od ljudi djelatnika! Stoga je u svakoj pretvorbi i podizanju uzdignuta – da bude ''pretvorena – preobražena'' – cijela naša vjernička zajednica sa svime što jesmo i što dobro djelujemo. I to zajedno s prirodom i kozmosom, s cijelom materijom. U kruhu i vinu sama je materija – bar u tom svom blagoslovljenom djeliću, u tim ćesticama – uzdignuta u novi, Božji svijet jer je preuzeta u sveti sakramenat. Blagoslovljena, tu i sama materija već postaje blagoslovna: kao anticipacija onog konačnog oslobođenja cijele prirode, svega kozmosa za kojim ''sve stvorenje uzdiše u porođajnim bolovima'' (usp. Rim 8, 19 – 22).
Nahranjeni pak tim svetim kruhom i napojeni tim svetim vinom - Tijelom i Krvlju Krista Gospodina – i mi postajemo i treba da postanemo jedni drugima dobri kao kruh. Tako poboljšani, postajemo na nov način blagoslovni obrađivači Božje zemlje, Božjih njiva i vonograda, blagoslovni stanovnici Božjeg kozmosa. Doista, kad god slavimo Euharistiju – osobito tijelovsku – obistinjuje se pretvorbeni usklik: 'Puno je nebo i zemlja slave tvoje!'…''


Molitva vjernika

Prinoseći ovu žrtvu hvale uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu koji nam je naredio slaviti ova sveta otajstva.

1. Hrani, Gospodine, svoju Crkvu svetim Kruhom i blagoslovi je Vinom Saveza da ti ostane uvijek vijerna do konca svijeta, - Molimo te.
2. Obdari svoje službenike, koji prinose Kruh i Vino za naše spasenje, mirom i ustrajnošću na putu prema tebi jedini i vječni Oče, - Molimo te.
3. Euharistija je i poziv na služenje, daj, da ti služimo pomažući onima koji su potrebiti naše pomoći kako bismo ti bili što sličniji, - Molimo te.
4. Kruše živi, hrano anđeoska, daj da za tobom čeznemo i da te dostojno primamo, - Molimo te.
5. Ne pljeva koju vjetar raznosi, nego, daj da budemo zrnje od od kojega će nastati i rasti kruh – Crkva, - Molimo te.
6. Sve prvopričesnike svijeta privuci k sebi po svetom Kruhu i blagoslovom saveza zaruči ih Crkvi da oduševljeno svjedoče o čudesnim djelima tvojim, - Molimo te.
7. Nebeskoj gozbi pridruži naše pokojne, - Molimo te.

Gospodine Isuse, ti nas hraniš svojim Tijelom i Krvlju na ovoj gozbi ljubavi. Ojačaj nas da ne klonemo pred naletima zla. Osnaži nas svojim Duhom da ti u radosti i ustrajnosti služimo, koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.