Angelusove propovijedi

Za današnji blagdan voli se tvrditi kako je to čisto teološki blagdan, što bi nas moglo odvesti krivim putem kao da je on tek plod teološke spekulacije. Naprotiv, čovjek se nikada ne bi mogao vinuti do njegove spoznaje da nam to nije objavio Isus: ''Nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj kome se Sin hoće objaviti'' (Mt. 11,27). Ili: ''Kada dođe Branitelj kojega ću vam ja poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za me'' (Iv. 15, 26). ''Ja i Otac jedno smo'' (Iv. 10. 30).
Kada Isus govori o Ocu ''Abba'' što na aramejskom, koji je bio Isusov materinski jezik, onda je to govor krajnje nježnosti, koji se mogao čuti samo iz usta dječice – tatice! I kada Isus u Getsemanskom vrtu u žarkoj molitvi doziva Oca zove ga ''Abba'' - Tatice.
I premda je Isus tako jasno naviještao jednoboštvo u troosobnosti, a Crkva tu objavu pokušala objasniti u pojmovima ljudske mudrosti, pa ipak tajna zasjenjuje ljudski izričaj, samo ostaje osjećaj naše nemoći pred velikim otajstvom Božje neizmjernosti i neizrecivosti. Tu zapravo i počinje prava vjera. Kad kažemo prava vjera tu se ne misli prvenstveno na ispravnost vjere, nego na ono što vjera jest. A što je to vjera? Neki će odmah kazati da je to onaj osjećaj vjere koji je u nama. Čak postoji mišljenje da smo genetski uvjetovani s obzirom na to imamo li taj osjećaj za vjeru ili ne. Međutim, taj se osjećaj vjere ili za vjeru zbog odgojnih ili nekih drugih predispozicija može prometnuti u ne-vjeru koja onda postaje svojevrsno ispovijedanje ne-vjerovanja do neke vrste borbenog ateizma. U jednom i u drugom slučaju još uvijek smo na području osjećaja, odnosno svojevrsnog nagnuća prema ili protiv vjere, premda ti unutarnji poticaji za ili protiv još uvijek nisu vjera u smislu religio – vezivanje uz, za. Tako unutarnji osjećaj za vjeru još nije vjera u njezinoj punini. Vjernikom postajem onda kada sam svijestan svoje pripadnosti Bogu kroz Objavu i kroz praksu u okviru Crkve. Vjera se prenosi tradicijom, predajom od roditelja na djecu. To je još uvijek jedan od najčešćih oblika, premda su mnogi mladi ljudi prisiljeni tražiti oblik vjere jer im ga nisu znali ili nisu htjeli baštiniti njihovi roditelji. Kako to zna biti bolno znaju samo oni koju su prošli taj put. U punoj iskrenosti, ne tražeći jeftina rješenja i odgovore, ispovijedili su mi mladi ljudi u razgovoru svoje dileme. Iskreno žele vjerovati, muči ih Božja šutnja, raznolikost vjerovanja i spoticaji koji dolaze od onih koji opravdavaju svoju nevjeru.
Prvi i bezuvjetni stupanj, da tako kažemo, je odgovoriti na poziv - biti čovjek. Čovjek kao etično biće koje ne želi i ne čini nikome zlo i koje je otvoreno pozitivnim poticajima. Drugi potez nadovezuje se na ovaj prvi, a to je otvorenost prema svjetlu ''odozgor''. Ako i potraje svojevrsna agonija traženja, iskonsko Svjetlo ''odozgor ne će izostati.

Najveća pogreška i zastranjenje na tom putu je idolopoklonstvo vlastitom ograničenom umu. Budem li sam počeo sebi graditi vjeru birajući ono što mi se sviđa a odbacujući ono što moj um odvagne kao nelogično, na sigurnom sam putu vlastite propasti kao vjernika, jer tada prestaješ biti tražitelj, dakle putnik prema, a postaješ zarobljenik svoje vlastite ''kule babilonske''. Ima takozvanih vjernika i članova Crkve koji su postali ''suha grana'' na njezinom zelenom stablu, jer su idolopoklonstvom vlastitog uma presjekli milosne sokove koji u vjeri znače život.
Izlazak Sina iz Oca i Duha iz Oca i Sina božanska je dinamika koja nam se očituje kroz Crkvu. Krstom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nastaje Crkva, a svaki pojedini član Crkve je uronjen (baptizein), dakle, kršten u sam intimni suživot Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.
''Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji'' (Rim. 8, 14). Kojemu ćeš se duhu dati voditi ovisi i tvoj put kojim ćeš ići. Hoće li to biti ''kula babilonska'' kao umotvorina tvoga ograničenog duha ili sinovstvo Trojedine Ljubavi koja nas ohrabruje da se Bogu obraćamo s Abba – Tatice, dakako, ovisi o tebi samome.

Put postoji, odlučnost ići tim putem tvoj je izbor i jedina zasluga koja će te odvesti u milosni zagrljaj Presvetog Trojstva.


Molitva vjernika

Osnaženi milošću Duha Svetoga s pouzdanjem u ljubav nebeskoga Oca, molimo zajedno s Kristom.

1. Za Crkvu; da nepotamnjenim sjajem odražava svjetlost kojom tvoj Sin prosvjetljuje svakoga čovjeka, - Molimo te.
2. Za upravitelje država da uvijek promiču pravednost i mir, - Molimo te.
3. Za mlade da osjete darove Trojedinoga i za njima teže, - Molimo te.
4. Za sve ljude da im otvoriš srca za lahor tvoje Riječi koji liječi i ispunja svetim mirom, - Molimo te.
5. Za sve nas koji slavimo ova sveta otajstva da nas ispuni zanos i slava Trojedinoga, - Molimo te.
6. Za bolesne i nemoćne da osjete tvoju utjehu i pomoć, - Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u vječnu radost, - Molimo te.

Gospodine tvoja je želja da svi ljudi dođu do spoznanja istine koja vodi vječnom životu. Ispuni nas svojom milošću da odlučno idemo putem tvoga Sina Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Pročelna pjesma današnjeg misnog slavlja glasi: ''Duh Gospodnji ispunja svemir, i sve što on drži ima dar govora. Aleluja.''

To je onaj Duh koji je u početku lebdio nad vodama (Post 1, 1-2). To je životvorni i živodajni Duh, jer on je sam Život. Tako Duh Božji nije isključivo vezan uz jednu zajednicu, kulturu ili religiju. On je svuda, pripada svima, sve nadahnjuje, sve oživotvoruje i sve vodi. Iskru njegove prisutnosti naziremo u svemu dobromu i plemenitom što je čovjek napravio ili u što je vjerovao. Veliki, sveti i pravedni ljudi, koji su bili ili jesu pripadnici drugih religija, bili su, na svoj način, vođeni Svetim Duhom. Konačno, on je vodio i doveo čovječanstvo do punine Objave po Isusu Kristu, Sinu Božjemu, koji nam je na današnji dan poslao svoga Duha. Taj je Duh doslovce natjerao učenike da iz anonimnosti iskorače u javnost. Oslobodio ih je straha. Nadahnuo im što će govoriti. Otvorio je srca onih koji će ih slušati i poslušati; i tako je rođena Crkva.
Stoga mi danas kličemo: Sretan ti rođendan Crkvo! Danas je duhovni rođendan i svakoga od nas, kako veli sv. Pavao: ''Hramovi ste Duha Svetoga!''
Sama pomisao da Duh Božji prebiva u nama trebala bi izazvati u nama osjećaj strahopoštovanja. Jer, život po Duhu nije tek neka euforija. On od nas traži samozataju. Ako želim biti duhovan ponekad se trebam suprotstaviti samome sebi – svojim zlim sklonostima.
Vrhunac svekolike Pavlove teologije zasigurno je zgusnut u osmom poglavlju poslanice Rimljanima u kojem Pavao tumači kako Duh Sveti donosi slobodu, snagu i slavu.
''Oni koji žive po tijelu teže za tjelesnim stvarima, dok oni koji žive po Duhu teže za onim što je duhovno. Težnja tijela jest smrt, a težnja Duha život i mir. Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu jer se ne pokorava Božjem zakonu, niti to može. Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama.'' (Rim 8, 5-8)
Život po tijelu je nemogućnost uzdignuti pogled prema Stvoritelju. To je oboren pogled prema dolje, prema zemlji, prema sebi. Takvi će sva otkrića na području znanosti, kulture i svekolikog napredka pripisati isključivo čovjeku. Dok oni koji žive po Duhu dobro znaju da čovjek sam po sebi ništa novo nije kadar stvoriti jer sam Bog otkriva u nama svoja čudesna djela koja stvara, dok je čovjek sustvaratelj.
Duh Sveti je Život. (Rim 8,11). On daje život, obnavlja život. U psalmu 103 (104) kličemo: ''Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!'' Život bez Duha vodi u smrt. Nije ni čudno da se današnja zapadna civilizacija bez Boga pretvara u civilizaciju smrti. Izumiranje zbog sebičnosti. Jedno dijete, u kojemu roditelji vide centar svijeta, odgaja se u egocentrično biće. Želja da se pod svaku cijenu što više produlji život, taj se pretvara u vegetiranje bez nade, jer to je tunel bez izlaza i svjetla, pa je za takve eutanazija jedino smisleno rješenje. Gomilanje bogatstva bez mjere i moralnih mjerila zapravo je bijeg pred crnom rupom besmisla, jednako kao i uzimanje raznih opijata već kod mladih ljudi, koji su još zapravo djeca. Seksualna razuzdanost do najodvratnijih preverzija ne samo da uživa slobodu, već se postavlja i na pozornice s pretenzijom da zamjeni umjetnost koja se proglašava mrtvom, jer je ona uz vjeru jedino kadra dotaknuti i posredovati tajnu protkanu Božjim Duhom.

U takvom svijetu kršćanin može opstati kao navjestitelj života i nade samo uz pomoć Duha Svetoga. Život po Duhu čini nas vjerodostojnim, izvornim i svježim. Oni koji su poslušni Duhu, po njima sam Bog progovara, jer mi – u Duhu Svetomu primamo ''moć'' (Iv. 1, 13 – 14), a to je unutarnje osposobljenje po kojemu se ''djeca Božja zovemo i jesmo'' (1 Iv. 3,1). Ako pak djeca onda i baštinici zajedništva s Bogom kroz svu vječnost.
Konačno, Duh Sveti je Duh istine i u njemu će nam zasjati sva istina od postanka svijeta. On će oživjeti memoriju Crkve, a samu Crkvu očistiti svojim svetim ognjem od grješnosti. Pravednici će tada zasjati poput zvijezda na nebu.
Stoga otvorimo vrata svoga srca da uniđe Kralj slave, pa da kličemo od radosti jer: ''Ljubav je Božja razlivena u srcima našim. Amen! Aleljuja.
Sretan ti rođendan Crkvo.


Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu Ocu koji nam po Kristu neprestano daje svoga Duha koji mijenja lice zemlje i ljude okuplja u zajedništvo istine, pravednosti i mira.

1. Za papu našeg Benedikta, biskupe i svećenike da njihove odluke i pothvati budu vođeni ljubavlju i zalaganjem za cijelu Crkvu. – Molimo te.
2. Za sve koji vjeruju u Krista, da znaju osjetiti i prepoznati poticaje Duha Svetoga u svom svagdašnjem životu. – Molimo te.
3. Za one koji su ove godine primili ili će primiti sakrament sv. Potvrde: da svojim životom svjedoče spremost živjeti prema poticajima Duha. – Molimo te.
4. Za ljude s kojima živimo, radimo ili se susrećemo: da ih obdariš svojim Duhom i vodiš na životnom putu. – Molimo te.
5. Za sve narode svijeta: da uz pomoć Duha izgrađuju društvo pravednosti, mira i slobode. – Molimo te.
6. Za našu zajednicu: da raste u prihvaćanju, zbližavanju, zajedništvu i ljubavi. – Molimo te.
7. Za naše pokojne: da ih po svome Duhu pozoveš na vječnu radost u zajedništvu svetih. – Molimo te.

Gospodine, ti si na današnji dan ispunio obećanje dano po Sinu i apostole obdario Duhom Svetim osposobivši ih za djelo svjedočenja sve do na kraj zemlje. Primi ove naše molitve i pomozi nam osluškivati poticaje istoga Duha čuvajući nas od nemara za njegova nadahnuća. To te molimo po Kristu Gospodinu našem.

Uskrsno vrijeme teži svojoj punini, a to su Duhovi. Duh Sveti je Očev dar Sinu, a Sin ga daruje onima koji su njegovi. Daruje ga nama, svojoj Crkvi. Svojim uskrsnućem Krist nas uvodi u otajstvo Presvetog Trojstva. Prva mučenička krv prolivena je za vjeru u Preveto Trojstvo. Hrabrost kojom su kršćani Prve Crkve išli u smrt ima svoje korjene u iskustvu vjere. Stjepan, prvi kršćanski mučenik, pun Duha Svetoga vidi Sina čovječjega s desne Bogu. Vidi nebesa otvorena. Zbog tog svjedočanstva mora umrijeti najokrutnijom smrću – kamenovanjem. Snažno iskustvo vjere Prve Crkve, što je djelo Duha Svetoga, čini ih neustrašivima i pred največim mukama. Tako je nastala izreka: ''Krv mučenika sjeme kršćanstva.'' I doista, što su progoni bili okrutniji to se kršćanstvo više širilo.
Prvi kršćanski mučenik moli za svoje mučitelje. On moli i za budučeg apostola naroda Pavla, koji je čuvao haljine onih koji su vršili okrutnu egzekuciju. Tada se još zvao Savao i plamtio je mržnjom na kršćane. Tko zna, možda je upravo mučenička smrt sv. Stjepana bila zalogom njegova obraćenja.
Fanatizirana svjetina hvata kamenje i obredno ubija nevinog čovjeka zbog vjere. Tako nešto bi se možda još uvijek moglo ponoviti u nekim zemljama Bliskog istoka, ali na Zapadu nitko ne bi nekoga kamenovao zbog vjere, što nikako ne znači da svojevrsnih kamenovanja nema. Zar nije svojevrsno kamenovanje kada se ljude zlostavlja zbog rasne ili nacionalne različitosti? Ta okrutna škola započinje već u mladosti. Trenira se na stadionima, u raznim eksremističkim grupama mladih koji fizički napadaju ''obilježene'' koje se smije udarati jer su ''smeće, izrod i sramota nacije''. Zar političari na svoj način ne kamenuju jadni narod lažnim obečanjima, poslodavci sirotinju mizernim plaćama. U kancelarijama vise raspela i krunice i to u onim istim u kojima se prima mito, u kojima se primaju pacijenti preko veze, dok sirotinja satima čeka na hodnicima tražeći pravdu, zdravlje, posao…. Sve je to kamenovanje i to još okrutnije jer se događa po braći iste vjere. Ili vjera i onako ne igra nikavu ulogu pa se jedino zbog vjere nikoga i ne bi kamenovalo?
Stoga Isusova velikosvećenička molitva koju čitamo u evanđelju, za našu sredinu zvuči tuđe, daleko i odsutno kad moli, ''da svi budu jedno''. Kao da mi više i nismo ta Crkva za koju Spasitelj tako žarko moli, jer smo više svijet nego li oni koji su njegovi. Kod Ivana svijet znači one koji Krista ne poznaju. Jednostavno svjetina, koja ima svoje zakone, svoja pravila i svoj moral a sve se svodi na korist i pravo jačega.
Isus moli za Crkvu koja vjeruje. On moli za Crkvu koja je spremna biti kvasac u svijetu. Koja je stijena iz koje teče '' voda života''. Čitamo u Otkrivenju Ivana apostola: ''I Duh i Zaručnica govore: «Dođi!» I tko ovo čuje, neka rekne: «Dođi!» Tko je žedan, neka dođe, tko hoće, neka zahvati vode života zabadava.'' Duh je Duh Sveti, a zaručnica je Crkva. Voda života je sakramentalna milost kojom nas Krist preko Crkve napaja Duhom Svetim. Živa voda koja teče iz duhovne stijene, a ne ustajala kaljuža ili žabokrečine! Ako se već više od jednog stoljeća čuje slogan: Krist da, crkva ne! Onda se treba zapitati, nije li to poziv na buđenje i katarzu?
Otvoriti se Duhu da nas pročisti, ne da budemo čistunci nego u poniznosti i iskrenosti njemu poslušni. Dopustiti mu da nas on vodi. To će se dogoditi kada siđemo s prijestolja vlastite mudrosti te molimo da nas ispuni svojom mudrošću. Dogoditi će se onda kada shvatimo koliko smo jadni, slabi i bespomoćni i da nam nitko ne može pomoći osim Duhovne stijene iz koje teče voda života – milosni dar Duha Svetoga.
Kristova Crkva još uvjek nastaje, rađa se za novi svijet koji je u nastanku, u Božjem planu. U tom smislu žarka Kristova molitva; ''Da svi budu jedno'' ima itekako duboki smisao.
Stoga molimo da se u nama dogodi čudo Duhova, da se obučemo Silom odozgo i budemo kršeni ognjem Duha Svetoga, te odgovorimo pozivu koji Bog ima s nama u ovom svijetu. Amen.


Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu, Spasitelju svome, koji nas je po Kristu pozvao da ostvarimo vlastito spasenje koz spašavanje ovog svijeta.

1. Za Crkvu po svem svijetu, kao i u našem narodu; da se uvijek iznova preispituje u svojoj vjernosti Kristu i tako se obnavlja u Duhu. – Molimo te.
2. Za sve one koji su iskorištavani od jačih i moćnih; da ne izgube nadu već da smognu dovoljno snage i volje da uz Tvoju pomoć izbore svoja prava koja im pripadaju. – Molimo te.
3. Za našu župsku zajednicu; da budemo otvoreni u ljubavi i iskrenom sudjelovanju za sve dobre i plemenite poduhvate. – Molimo te.
4. Za naše roditelje i sve s kojima smo povezani; da ih nikada ne iznevjerimo i zapostavimo. – Molimo te.
5. Da nas molitva kroz euharistiju združuje kako bismo, premda različiti, bili jedno u Kristu. – Molimo te.
6. Pošalji nam snagu Duha Svetoga odozgor; da se obnovimo, da se očistimo i tako ti u radosti služimo. – Molimo te.
7. Pošalji Duha utjehe bolesnima, a pokojnima slavu svoga kraljevstva. – Molimo te.

Primi, Oče nebeski, ove naše molitve i učini da uz pomoć Duha Svetoga spoznamo puteve života koje si nam namijenio i kojima trebamo ići napredujući u punini zajedništva s tobom; koji živiš i kraljuješ Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih daje nam veoma važnu informaciju o tome zbog čega je održan prvi sabor ili koncil u Crkvi. Bilo je to negdije 49. ili 50. godine. Povod: pokušaj grupe kršćana iz židovstva da obraćenim poganima nametnu jaram židovske prakse obzorim na prehranu i obrezanje. Zapravo da ih preko Mojsijevog zakona učine Židovima.
Pavao i Barnaba, apostoli pogana, postigli su veliki uspjeh u ''osvajanju''svijeta za Krista. Antiohija, Cipar, Mala Azija.. dio su njihovog prvog misijskog putovanja. Dok su oni radosni izvijestili matičnu crkvu u Antiohiji što je sve Duh po njima učinio i koliko je pogana prihvatilo svjetlo Kristova evanđelja, grupa kršćana iz židovstva dolazi iz Jeruzalema u Antiohiju i traži da se obraćeni pogani trebaju u svemu podvrći Mojsijevom zakonu. Nastala je ne mala prepirka i rasprava između njih, Pavla i Barnabe. Stoga su apostoli i starješine odlučili urediti stvar tako da se sastanu te donesu odredbe kojih se svi trebaju pridržavati. Tako je rođena crkvenost. Prvi sabor! Najmanji u povijesti po broju sudionika, ali največi po posljedicama koje su proizišle iz njihovog konačnog zaključka. Njihov odgovor je bio: ''Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta povrh onoga što je potrebno:…'' Na prvom mjestu je Duh Sveti.
Poslušna Duhu prva Crkva se oslobađa tutorstva sinagoge. Stoga taj događaj ima nesagledivo pozitivne posljedice za Crkvu. Ona se sada može nesmetano širiti po cijelom svijetu. Strah i uskogrudnost pobijedila je crkvenost.
Danas mnogi sa zabrinutošću gledamo opadanje zdravog crkvenog duha. Umjesto poleta i dinamizma u naviještanju Božje riječi u Crkvu se uvlači mrtvilo i formalizam. Na izazov rada na njivi Gospodnjoj koja traži vedre i neformalistički raspoložene radnike, na žalost, odgovara se kancelarijskim duhom. Crkvene se institucije više bave sitničavim propisima i formalnostima, dok živa Crkva, na žalost, traži izvore na sumnjivim izvorima duhovnosti i duhovne alternative koja divlje buja, dok pastiri crkve, kao da se boje napraviti iskorak uživo.
Postoji samo jedan način izlaska iz razrijeđenog zraka letargočne kancelarijske Crkve – slijediti poticaje Duha, a on vodi tamo gdje pulsira život. Jer, Duh je Život! Pouzdanje u Duha oslobađa nas straha i ropstva u umjetno stvorenoj ''sinagogi'' u kojoj pastiri Crkve traže utočište umjesto da im je jedina sigurnost Krist koji nas upućuje ne na debele sagove naših kancelarija, već na debele valove uzburkanog mora života kojim plovi njegova Crkva.
U današnjem evanđelju Isus nam poručuje: '' Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će vas u svemu…''(Iv. 14, 26) Pa onda nastavlja: ''Mir vam ostavljam , mir vam svoj dajem!... Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši.''
Kako nam se sve više približava blagdan Duhova to trebamo intenzivnije moliti Duha Svetoga da nas probudi iz mlitavila. Da svoju Crkvu obdari ljudima duha spremnog na rad i djelovanje. Koji će bez straha skinuti halju sinagoge i odjenuti se Snagom odozgo kako bi mogli riječ Božju prenijeti čovjeku današnjice; da ga ispuni i osvoji kao u vrijeme Prve Crkve i prvog koncila, koji je brojčano bio najmanji u povijesti, ali po svojim odlukama nevjerojatno velik i značajan.

Druge nedjelje svibnja slavi se Majčin dan. Mi kršćani imamo tri majke; Crkvu, Mariju i tjelesnu majku koja nas je rodila. Na Duhove slavimo rođendan Crkve, svibanj je posvećen Mariji, a ova nedjelja prilika je da svojim majkama kažemo hvala za sve što su učinile i što čine za nas.
U največoj životnoj stisci i nevolji zazivamo: ''majko moja''!, ili ''Majko Božja pomozi mi!'' Velika majčinska ljubav vrća se ljubavlju i zahvalnošću što je najprikladnije učiniti nakon povratka sa svete mise.


Molitva vjernika

Pomolimo se da iz nas govori Duh Sveti i upravlja Ocu molitve i prošnje.

1. Za Crkvu i sve one koji je predvode kao njeni pastiri; da u svom životu i radu slušaju glas Božji, te po njemu unose svjetlo vjere svim onima koji traže spasenje. – Molimo te.
2. Za ovaj svijet u kojem živimo i djelujemo; da Duh Isusa Krista preobražava srca ljudi i uspostavlja mir i pravednost u njemu. – Molimo te.
3. Za sve one koji ne vjeruju u Isusa i njegovu Crkvu; da im naše služenje otvori oči duha te uvide pravi put za radost i sreću koja dolazi od Boga. – Molimo te.
4. Za našu djecu i mlade; da obasjani svjetlom Krista uskrsloga budu sretni i uspješni u svakom dobrom djelu. – Molimo te.
5. Za djelatnike karitasa i sve koji pomažu drugima u nevolji da ih Duh Sveti ispuni žarom i nagradi njihov trud. – Molimo te.
6. Za nas ovdije okupljene na ovoj euharistiji da u nama uvijek vlada čvrsto uvjerenje kako nas sve zajedno vodi i štiti snaga Duha Svetoga. – Molimo te.
7. Za naše mile i drage koji su prešli s ovoga svijeta i pojavili se pred Gospodinom; da se nađu u zajedništvu proslavljenih u nebeskom kraljevstvu. – Molimo te.

Neka uziđu, Oče, k tebi naše molitve i neka se u našem srcu trajno nastani svjetlo Duha Svetoga da naučimo po ljubavi biti u službi života, poslušni tvome Sinu i našem Spasitelju, koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.