|
O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega!
Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovovi!
Rim 11,33
Pavao, iskreni vjernik, uronjen u otajstvo spasenja, nakon što je spoznao neizmjerno bogatstvo Božje ljubavi, koja ne pozna granice; izriče ovu molitvu divljenja. Ne prigodno, kad naiđemo na ovaj tekst, nego svakodnevno, trebali bismo promeditirati značenje Pavlove spoznaje i nadahnuća koje je od Boga primio.
U čemu je veličina Pavlove spoznaje? Odgovor na ovo pitanje daje nam odlomak iz Poslanice Rimljanima (Rim 11, 13 – 32) koju smo čitali prošle nedjelje. Pavlovi tekstovi ne podnose površnost. Uz poznavanje cjelokupne objave potrebno je usredotočiti se na svaku misao, kako ne bismo izgubili nit poruke. Pavao Židov, ne može se pomiriti s činjenicom da bi Bog odbacio svoj Izabrani narod, prvijenca svoga, s kojim je sklopio Savez: '' Ta neopozivi su dari i poziv Božji!'' (Rim 11, 29). Jednom pozvani – zauvijek pozvani, jer Bog ostaje vjeran. Tako njihovo (židovsko) odbačenje ima dublji smisao. Njihovo mjesto sada zauzimaju pogani. Pavao vjeruje da će barem neke spasiti, a Bog će ih, vjeran obečanju, privesti spasenju na način da ih ''oživi od mrtvih''. To će reči: njihovu mrtvu vjeru učiniti će živom uza svu njihovu neposlušnost. Kulminacija Božjeg milosrđa i ljubavi jest u tome da je ''sve zatvorio u neposlušnost (i pogane i Židove), da bi se svima smilovao.
Nakon ovoga, možemo li mi uopće zamisliti kakav je to Bog sudac. Premda u Objavi ima dosta očitovanja kako Bog želi da se svi ljudi spase, ali usuđujem se ustvrditi da niti jedno nije ravno ovomu.
A sada će , vjerujem, u mnogima progovoriti stari crv sumnje, plod okorjelog srca: ''ako je Bog zaista tako dobar, čemu onda obdržavanje zapovijedi, čemu žrtva i odricanje?'' Što bi na to odgovorio apostol naroda – Pavao? Rekao bi nam da smo trvrde šije i neobrezanih srdaca, jer tako odgovaramo na Božju ljubav i milosrđe. Još smo uvijek zarobljeni verigama Zakona, jer da smo spoznali dobrotu Božju i iz nas bi se vinula zahvalna molitva: ''O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega!''…. A na ponuđeno milosrđe Božje odgovorili bi ljubavlju i zahvalnošću svome Stvoritelju.
''U ono vrijeme: dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove..'' Mt 16, 13
Cezareja Filipova bio je pretežito poganski kraj. U tom stjenovitom i šumovitom kraju koji je ujedno bogat vodom častio se bog Pan. Učenici očito očarani prekrasnim arkadijskim krajobrazom, posustali od puta, prepustili se ugodnom snatrenju, pa Isus koristi priliku da im dublje posvijesti svoje poslanje; iznenada ih upita: Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?'' Nakon što su rekli što sve ljudi kažu tko je on, Isus upita svoje učenike: ''A vi, što vi kažete, tko sam ja?'' Petar, uvijek prvi, odgovara: ''Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.'' Grčka riječ christos, kao i aramejska mesija znače pomazanik – ili odabranik Božji.
Isusov odgovor Petru, zapravo, je svečano uzdignuće Petra u rang upravitelja Kristove Crkve, odnosno Kristova namjesnika. Na toj stijeni (Petru) Krist će sagraditi svoju Crkvu.
U tom smislu odabrano je današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije. U tom odlomku govori se kako će izvjesni Šibna biti lišen službe upravitelja dvora, a na njegovo će mjesto doći Elijakim. To jasno upućuje kako se starozavjetna svećenička vlast oduzima i daje apostolima među kojima je Petar prvosvećenik. Tu se spominju i ključevi, znakovi službe upravitelja.
Čast i vlast koju je Petar primio od Isusa za njega je postala breme odgovornosti, pa i gorčine, jer Isusove riječi: ''Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagraditi ću Crkvu svoju…'' sigurno su bolno odzvanjale i onda kada je apostoski prvak tri puta zatajio Isusa iz straha pred sluškinjom.
Kada griješim i kada padam pod teretom svojih ljudskih slabosti; osjećam li tada gorčinu u svojoj duši, jer sam dijete Božje, baštinik Kraljevstva, član Kristove Crkve ili mi je sve to jedva dokučivo teološko domišljanje?
Tupost i otuđenost od takvog shvaćanja vjere s jedne strane, te pojmanje Boga kao nekakvog dajboga, kojega se zaziva tek u nevoljama i kada nam je potrebna njegova pomoć s druge strane vodi nas u svijet neopoganstva koje je prisutno svuda oko nas. Za takvu patvorinu vjere Kristova spasiteljska žrtva, sakramentalni milosni život u zajedništvu s Bogom, na žalost, nemaju niti mjesta niti smisla.
Molitva vjernika
Ocu nebeskom, u Isusu Kristu izrecimo svoje molitve.
1. Molimo, braćo i sestre; da se Crkva Kristova ujedini i da se vrate u zajedništvo svi koji su od nje otpali. – Molimo te.
2. Za našeg sv. oca, rimskog prvosvećenika; da u sigurnosti i hrabrosti vodi od Krista povjerenu mu Crkvu na zemlji. – Molimo te.
3. Da svoju vjeru ne pokazujemo samo riječima, nego i djelima. – Molimo te.
4. Za mlade vjernike; da se odazovu pozivu u službu navjestitelja vjere. – Molimo te.
5. Za sve koji lutaju i traže svjetlo vjere; da ih pridružiš svojoj Crkvi. – Molimo te.
6. Nagradi, Gospodine, sve one koji u tvojoj Crkvi vrše djela milosrđa. – Molimo te.
7. Za naše pokojne; da uđu u Crkvu proslavljenu. – Molimo te.
Blagoslovi, Gospodine, svoju Crkvu, okupi njene članove; da ti služe, da te slave i da ti zahvaljuju za tvoje neizmjerno milosrđe i dobrotu. Po Kristu Gospodinu našem.
|
