Angelusove propovijedi

Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.'' (Lk 13, 30) Kad god pročitam ovaj redak prisjetim se ne tako davne prošlosti, kada su, nakon demokratskih promjena, neki anonimni vjernici počeli dolaziti u crkvu.

Istina, neki su to učinili na jedan gotovo bezočan način ulazeći u prve klupe uzdignute glave. Među takvima je bilo dosta onih koji su za vrijeme komunizma štetili Crkvi i vjeri. Ne možemo jednostavno zaboraviti revolt onog učenika kad je u prvoj klupi u crkvi ugledao ravnatelja koji ga je maltretirao zato što je išao u crkvu i bio ministrant. Ali uglavnom članovi partije i njihovi simpatizeri, koji su se odlučili na odlazak u crkvu, nisu baš tako jednostavno prekoračili prag crkve. Bilo je tu lomova, nelagode…. Neki su mi to u razgovoru priznali. Bilo je i opravdavanja. Pa znate imao sam takav posao…. Na nama nije da sudimo da li je njihov postupak bio opravdan ili su to bili najobičniji karijeristi, kojima vjera nije ništa značila…

Istina, bilo ih je koji bi potajno odlazili u neku crkvu gdije ih nitko nije poznavao. Tamo su krstili i svoju djecu. Jasno, možemo se zapitati, što bi bilo da su se svi vjernici tako ponašali? Mi svećenici imamo i neka pozitivna iskustva kada su se neki članovi partije svijesno izložili opasnosti jer su nam dojavili što nam se sprema jer nas je prijavio neki naš dobri vjernik kako smo u propovijedi ili negdje drugdje kazali nešto što bi nas moglo odvesti u zatvor.

Tako da prigovori onih vjernika koji su u vrijeme komunizma redovito išli u crkvu, a koji se još tu i tamo čuju: više ne idem u crkvu od kada su počeli hodati ''oni'' iz bivšeg režima, nikako nisu u pravu. Ako je tvoja vjera na tako slabim nogama da samo zbog toga više ne želiš ići u Crkvu, onda nisi ništa bolji od onih koji su zbog nekih svojih materijalnih interesa izbjegavali svoju crkvu i bojali se javno pokazati da su vjernici.

Postoji na tu temu jedan zanimljiv tekst sv. Augustina: ''Hodočasnička država Krista Kralja neka misli na to da su i među njezinim neprijateljima sigurno sakriveni njezini budući građani.'' Ili, kako poznata izreka veli: ''Ćudnovati su putevi Gospodnji.''

Dobar bi se vjernik trebao radovati takvim pozitivnim obratima i obraćenjima, a da li su ta obraćenja doista iskrena, o tome sud trebamo prepustiti Bogu.


Molitva vjernika

Bogu, dobrom ocu, koji nas odgaja s ljubavlju, upravimo svoje molitve.

1. Gospodine, daj da pozorno slušamo tvoju riječ koja nam pokazuje put u život. – Molimo te.

2. Po krštenju pripadamo Crkvi i mislimo da je to dovoljno. Daj da u životu biramo ''uska vrata'' kroz koja ulazimo u obraćenje i promjenu života. – Molimo te.

3. Udjeli nama, koji smo već pozvani, milost da ti budemo vjerni i da ne budemo ''posljednji''. – Molimo te.

4. Zahvaljujemo ti za zdravlje i sva dobra koja nam daješ. Obdari tim istim darom sve ljude. – Molimo te.

5. Prikazujemo ti patnje naše bolesne braće i sestara, primi njihovu žrtvu kao zalog spasenja u vječnosti. – Molimo te.

6. Upravi srca našim mladih da traže tebe vječna Istino, te da ne lutaju zarobljeni lukavošću zla. – Molimo te.

7. Naše pokojne nagradi vječnim životom. – Molimo te.

Hvala ti Gospodine što si nas uslišio i primio ove naše molitve i prošnje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Slušajući današnje evanđelje s pravom se pitamo, kako to da Isusu, inače mirotvorac i širitelj ljubavi, govori nešto sasvim suprotno. Jednostavno, kao da ga ne prepoznajemo.

Po svojem utjelovljenju Isus je Istočnjak. Voli paradokse. Misao mu nije uvijek ''u rečenici'', nego ponekad kraj nje. On nam daje misliti.

Uzevši sva tri čitanja, možemo reči da je zajednička poruka opredjeljenje. Bog je zahtjevan. Traži promjenu našeg života i ponašanja.

Kada na nekom proštenju o blagdanu kojeg ugodnika Božjeg slušamo njegov život i upoznajemo njegovo herojsko svjedočanstvo vjere mi se divimo. Divimo i to je sve. Ostajemo isti. U evanđeljima imamo zapisano kako su se Isusovi slušatelji divili onome što je on činio i govrio. Jednostavno, bili su zaneseni njegovim naukom. Na tome su ostali, bez promjene.

Ako smo barem malo iskreni prema sebi moramo priznati da smo se ne jedanputa zatekli kako osuđujemo nečije postupke, a da se pri tome nismo zapitali; kakav bi ja bio da sam na mjestu te osobe.

Međutim, danas nije riječ o našim slabostima i nesavršenostima nego o korjenitoj promjeni života. Ako želim biti pobožan to ne znači da sam bez mane, nego da pripadam Bogu. Više ne ja, nego Bog upravlja samnom. Bog nije više tu samo onda kada mi treba, on je za mene tu uvijek. Slušam što mi govori. Pokušavam shvatiti njegove poruke i po njima živjeti. To nije lako. Tu su lomovi, sa samim sobom i okolinom.

Razdjeljenje o kojemu govori evanđelje je naglašena borba prvih kršćana sa sponama poganskog duha kojih se žele osloboditi kako u sebi tako i u svijetu, pa čak i u obitelji. Ništa bolje nije ni danas. Onaj tko želi pripadati Bogu mora navijestiti rat svijetu koji ga želi sapeti svojim privlačnostima, svojim vrijednostima i zakonitostima. Samo slobodan od svega kršćanin je spreman predati se sav Bogu i svoj život urediti po Božju – biti pobožan.

To je ono na što nas poziva Pavao: ''Braćo! Okruženi tolikom oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koje je pred nama!'' (Heb 12, 1-2)


Molitva vjernika

Uputimo svoje molitve nebeskom Ocu, da nas njegova mislost prožme da mu pripadamo čitavim bićem.

1. Za Crkvu da ostane vjerna Kristu unatoč slabostima njenih članova. – Molimo te.

2. Za našeg papu Benedikta, nadbiskupa Josipa sve svećenike i sav Božji narod, da rastemo u svetosti i ljubavi. – Molimo te.

3. Za progonjene, za sve koji ne mogu ostvariti svoja prava, za obićnog malog čovjeka, da mu budeš pomoć i utjeha. – Molimo te.

4. za nas okupljene, da ti iskrena srca služimo i slijedimo tvoje poticaje koje nam šalješ na razne načine. – Molimo te.

5. Za one koji su se izgubili na putu vjere, da se vrate tebi, jedina istino. – Molimo te.

6. za one koji su pali u đavolsku zamku gatanja, vračanja i čaranja. Da im podigneš pogled prema svjetlu prave vjere. – Molimo te.

7. Za naše pokojne, da ih primiš u svoje nebesko kraljevstvo. – Molimo te.

Svemogući, vječni Bože, ti si nas u svome Sinu pozvao da hodimo putem spasenja. Molimo te, ne dopusti da nas išta odijeli od toga puta i daj nam snage zlo nadvladati žrtvom ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Knjiga Otkrivenja Ivana apostola u svojoj nadahnutoj viziji pred nas stavlja lik žene koja u sebi objedinjuje višestruko značenje: ženu, koja je prvim kršćanima bila i Crkva i Marija, ali i lik žene kršćanke i majke, koju očišćenu u kupelji preporođenja, krštenju, apostol suprotstavlja pramajci Evi koja je podlegla kušnji zmije, đavla, zmaja…

Zmaj strašan sa sedam glava i deset rogova slika je prapočela Zla, koje se, ne mogavši nauditi Bogu, okomljuje na prvinu stvaralačke Božje ljubavi – čovjeka.

Drama koju Objava smiješta u sam početak, odmah nakon stvaranja, a koja se trajno događa do dana današnjeg, govori o tragičnom ishodu čovjekove znatiželje u želji da isproba primamljive plodove slobode sa ''stabla spoznaje dobra i zla.''

Krivo bi bilo sve to smještati negdje u prapočetke povijesti, jer to se trajno događa i postavlja se pred svakoga od nas kao mogućnost izbora. Tu je prisutno Zlo, napasnik đavao, stara zmija, zmaj velik…. On zavodi sinove ljudske primamljivošću plodova koji imaju posebnu draž, jer radi se o kušanju slobode. Cilj je raditi što mi se prohtije, po mogućnosti što dalje od Božjih i ljudskih zakona i zapovijedi, a naivni ne shvaćaju da su zapovijedi i zakoni tu ne da nas sapinju i ograničuju, nego da nam budu svojevrsni štit i branik da se ne izgubimo i ne propadnemo, i to kako za ovaj tako i za vječni život..

U različitost ponude zla danas zasigurno na prvo mjesto spada kuga koja ubija mladost u najljepšim godinama života, a to je droga. Doslovno, kao kad se radi o kakvoj epidemiji skupljaju se tjelesa mladih ljudi koji još zapravo nisu niti pravo zakročili u život, a već su žrtve predoziranja. Oko škola, zdravstvenih ustanova, skrovitih mjesta može se vidjeti mnoštvo odbačenih šprica, a vojske mladih ljudi zbog trenutne ugode pomalo tonu u propast i smrt.

Roditelji različito reagiraju. Od onih koji su se tupo pomirili s time da im je dijete izgubljeno, jer su i sami u životu dezorjentirani, do onih koji kad spoznaju što se dogodilo, da bi ''spasili'' obraz i čast što im je dijete takvo, pred njim zauvijek zatvaraju svoje srce i dom. Malo je, nažalost, roditelja poput jedne majke njemice, koja, kad je shvatila da joj kćerkica uživa drogu i kad je mala pobijegla od kuće, ta je majka krenula u borbu za svoje dijete do kraja. Uzela je vreču za spavanje i nešto najnužnijih stvari i kad je našla grupu ovisnika u jednoj napuštenoj zgradi među kojima je bila i njezina kćerka, pridružila im se ne napuštajući više svoga djeteta koje ju je goropadno tjeralo od sebe. Jedne noći mala je uplakana došla k majci i rekla: mama idemo doma, sad znam da me voliš, pomozi mi da se izvučem…

Živimo u vremenu najrafiniranijih ponuda naslada i užitaka i da bi im se mogli oduprijeti potrebna je razboritost i odlučnost, ali i pomoć odozgor. Lukavo je zlo, a čovjek slab i naivan.

Blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije stavlja pred nas lik pobjednice nad Zlim. Ona je od samog svog začeća bila očuvana ljage svakoga grijeha. Nju nam Crkva stavlja kao zaštitnicu urešenu svim krepostima.

''Danas je na nebo uznesena Djevica Bogorodica – početak i slika budućeg savršenstva cijele Crkve – i putokaz sigurne nade i utjehe putničkom Božjem narodu''.

To su riječi predslovlja kojim je opjevan ovaj uzvišeni Mrijin blagdan.

Svaki iskreni vjernik ujedno je barem u duši hodočasnik Marijin. Mnogi će krenuti uoči Velike Gospe ili na sam dan, rano ujutro, pješice prema nekom od brojnih Marijinih svetišta. Još za mraka kada se tek čuju koraci hodočasnika, kada se zapravo i ne osjeća tlo jer se hoda srcem iz kojeg navire pjesma hodočasnička u kojoj je prepjevano današnje prvo čitanje o ženi ''odjevenoj suncem, mjesec joj pod nogama i na glavi vijenac od dvanaest zvijezda''.

''Zdravo Djevo, svih milosti puna - Vječnog Sunca ogrnu te sjaj. – Oko čela zvjezdana ti kruna – Ispod nogu stenje pakla zmaj.'' A onda se stiže u svetište. Obasjan lik Marijin dočarava nebeski Hram: ''I otvori se Hram Božji na nebu'' (Ot 11,10), i dok Marija svojim blagim pogledom blagoslivlje svoje hodočasnike, ne jedna suza će poteči, jer tako je bilo oduvijek. Od davnina je pobožni puk hodočastio Mariji tražeći njezinu pomoć i zagovor. Kada su bile suše i gladi, kada je nadirao Turčin, kada je duša bila izranjena vlastitim bolima i nerazumijevanjem. Marija je bila ta koja je liječila rane svoga puka - malog čovjeka. To je lijepo prikazano na nekim kasnogotičkim slikama i kipovima gdije su se pod skute Marijinog plašta stisli, poput pilića, njezini štovatelji.

A mi ćemo danas Mariji preporučiti naše mlade, da ih očuva od strašne kuge ovisnosti. Moliti ćemo da se odhrvaju agresivnim ponudama zla koje je upakirano u primamljive boje naslada i užitka koji vodi u propast. Jer Marija ima uvijek ispružene ruke prema onima koji joj se utječu.

Da Marija ne liječi i ne ozdravlja naše rane davno bi opustjela njezina svetišta i zamro bi zvuk hodočasničkih koraka. Međutim, svetišta su svake godine sve punija, pjesma kao da je sve glasnija. Miješaju se i suze i radost, jer ona je tu da nam pomogne. Onda kada nas nitko ne razumije, kada ne vidimo izlaz iz teškoća, kada nas pritisnu tjelesne boli, mi znamo da nas oči Marijine blago gledaju, njezine nas duhovne ruke privlače k sebi na svoje Majčinsko srce koje je samo osjetilo neizmjernu bol pod križem svoga Sina. Dok radosni osjećamo da imamo nebesku Majku, zaštitinicu i jedinu pravu odvjetnicu – kako su ju vjernici od davnina zvali – iz duše izvire ''Magnifikat – Veliča''. Evanđeoska pjesma Marijina ''Magnifikat'' pjeva Gospodinu pjesmu zahvalnicu jer je pogledao ''na neznatnu službenicu'' i uresio ju sjajem nebeskim. A mi molimo da nam tim sjajem obasjava naše puteve i tamne kute naše duše da bez straha i sa sigurnošću kročimo prema nebeskom Jeruzalemu gdje će Bog ''otrti svaku našu suzu'' i gdje ćemo konačno doživjeti puninu radosti. Amen.


Molitva vjernika

Sjedinjeni u duhu s nebeskom Majkom Marijom, uputimo dobrom Ocu svoje molitve.

1. Ojačaj, Gospodine, vjeru svoje Crkve, da bude slična vjeri Marijinoj – 'zori naših nadanja', - Molimo te.

2. Učini, Gospodine, da i mi poput Marije budemo ponizni slušatelji tvoje Riječi, - Molimo te.

3. Daj, Gospodine, da kršćani pomažu onima koji su u nevolji kao što to čini Marija 'pomočnica kršćana'', - Molimo te.

4. Utješi i liječi srca slomljena preko Marije koju zazivamo' utjeho žalosnih', - Molimo te.

5. Ispuni molitve i prošnje Marijinih hodočasnika koji će se danas zateći u njezinim svetištima, - Molimo te.

6. Naša srca ispuni dobrotom Marijinom, - Molimo te.

7. Našu pokojnu braću i sestre, koji su za života bili štovatelji Marijini, obasjaj sjajem svoje milosti i radošću zajedništva s tobom i nebeskom Majkom Marijom , - Molimo te.

Gospodine Bože, ti si Blaženu Djevicu Mariju, majku svoga Sina , uzeo u nebesku slavu i darovao joj vječnu radost u zajedništvu svetih. Daj nam milost da i mi poput Marije vjerno tebi služimo u zavrijedimo ući u nebesku slavu, po Kristu, Gospodinu našem.

Vjera, to znači povjerenje. Imati povjerenja u Boga. Osloniti se na njegovo obećanje. To pak oplođuje naše pouzdanje u budućnost. Pravi vjernik ne strepi jer on je siguran u suživot s Bogom. Kad su mladog Alojzija, koji se igrao, pitali što bi učinio da zna da mu je sada umrijeti, dječak je odgovorio; nastavio bi se igrati.

Vjernik koji ima povjerenja u Boga ne grize se i ne strepi stalno nad svojim postupcima i ne zapitkuje se plašljivo: jesam li možda sagriješio, jesam li učinio nešto što možda nije dobro? Hoće li mi Bog oprostiti? Vjernik ima jasna pravila koja su usađena u njegovom vjerničkom srcu i on nikada ne krši ta pravila. Sve ostalo o što se spotakne u svagdašnjem životu, a plod je ljudske nesavršenosti oprošteno je nakanom: uvijek želim činiti dobro, ali to uvijek ne uspjeva. Kajem se, ustajem i idem dalje.

Današnji ''stol Riječi'' upućuje nas u život s Bogom po vjeri. ''Noć ona'', kako kaže Knjiga Mudrosti, za Izraelce je bila jedinstvena noć Pashe. Kada su se uputili iz ropstva u slobodu. Iz kakve takve sigurnosti u neizvjesnost, spremni prihvatiti svaku žrtvu. Naša Pasha je euharistijski Krist kojemu smo povjerovali i za kojim smo krenuli iz ropstva grijeha u slobodu djeteta Božjega.

Nije to uvijek niti tako lako, niti tako jednostavno; jer ropstvo grijeha ima također svoje ''lonce pune mesa'' za kojima su u kušnji Izraelci čeznuli u pustinji. I grijeh ima, itekako, svoju privlačnost i čar koja zamagljuje naš pogled prema slobodi. Za našu palu ljudsku narav sloboda djeteta Božjega ima svoju cijenu. Stoga je u ''izlasku'' iz grijeha presudan prvi odlučni korak. To je korak povjerenja koji je učinio Abraham kada se zaputio u tuđinu isključivo na temelju vjere, kako to čitamo u Poslanici Hebrejima. Slijedeći isto obećanje to su učinili Izak i Jakov.

To je djelotvorna vjera za razliku od mase onih koji doduše vjeruju u Božju opstojnost, ali to ništa ne mijenja u njihovom životu. Ti i dalje slijede svoja božanstva i idole koji ih vode u propast. To je mentalitet suvremenog poganstva koje svoju vjeru pronalazi u tzv. religiji Novog doba, u kojoj je božanstvo ili bogovi nezainteresirano za spasenje čovjeka. Čovjek je tek po svojoj svijesti i razumu nešto viši od životinje, dok mu je skončanje jednako kao i kod ostalih živih bića. Bajkovitost religija Novog doba iscrpljuje se u u živopisnim obredina i nekim predajama koje su više nalik bajkama, ali je njihova privlačnost u tome da se ne traži nikakvo obraćenje i žrtva, nego se i dalje ostaje u zagrljaju grijeha sladunjavih naslada. Treba samo pronači trik kojim ću pridobiti božanstvo za sebe da mi uljepša život. U svijetu magije i ezoterije ide se korak dalje pa se nastoji zagospodariti ''višim silama'' i prisiliti ih da rade za osobu koja je tobože inicirana u tajna znanja. Tamo gdije prestaje prava vjera počinje praznovjerje kojega su pune novine koje oglašuju usluge raznih vidovnjaka, maga, iscjeljitelja, gatara…..

Tom neopoganskom mentalitetu suprotsavljena je djelotvorna vjera koja se naslanja na Božje obečanje da će oni koji krenu tim putem stići u domovinu koju Pavao u poslanici naziva jednostavno Grad, a misli na nebeski Jeruzalem, koji se na vidljiv način manifestira u Crkvi i njezinoj otkupiteljskoj ulozi.

Što je to sloboda djeteta Božjega najbolje su nam posvjedočili toliki sveci i svetice Božje. Oni su svoje živote stavili u Božje ruke i krenuli prema vječnosti. Zapravo bolje bi bilo kazati: uronili su u vječnost. Jer onaj tko se životno veže uz Boga dobiva milost spoznaje vječne dimenzije.

Ovaj tjedan bio je spomendan svete Edith Stein, koja je kao obraćena Židovka ušla u samostan bosonogih karmeličanki. Umrla je u koncetracijskom logoru u plinskoj komori kao mučenica. Oni koji su ju vidjeli u logoru svjedoče kako je bila predana šutnji i premda joj je na licu bila vidljiva duboka tuga, zračima je pouzdanjem i mirom. Puno predanje u Božju volju proizlazi iz spoznaje slobode u kojoj su toliki sveti mučenici mogli otvoreno reči svojim mučiteljima: možete nam uništiti tijelo, ali ne možete nam oduzeti vječni život s Gospodinom. U tom smislu kaže i Tertulijan: smrt mučenika sjeme je kršćanstva, jer mučenici su bili svjedoci s vizijom vječnosti i uzor ostalima da ne posumnjaju.

Samo djelotvorna vjera donosi plodove, sve ostalo su isprazne priče i uzaludno traćenje vremena. Amen.


Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu koji nas poziva da se svi zajedno nađemo u njegovom kraljevstvu mira i ljubavi.

1. Za Crkvu, da pozorno sluša glas svoga Učitelja, razglašava njegovu riječ jezikom koji ljudi mogu razumjeti i životom svojih vjernika daje svjedočanstvo koje može pokrenuti ljudska srca. – Molimo te.

2. Za ljude na vlasti da imaju srca i razumijevanja za siromašne i bespomoćne. – Molimo te.

3. Neka Duh Sveti svima učvrsti povjerenje u život i učvrsti nadu u vječno spasenje. – Molimo te.

4. Za ljude s kojima živimo, da njih kao i nas ne zahvati duh materijalizma koji ljude zatvara u sebočnost. – Molimo te.

5. Potakni članove naše župske zajednice da se svi zajedno okupljamo oko presvete Euharistije kako bismo imali zalog vječnosti već tu na zemlji. – Molimo te.

6. Za mlade, da ih vodiš svojim Duhom putem spasenja. – Molimo te.

7. Za naše pokojne koji su svoj zemaljski život proživjeli s nama, da im u vječnosti Krist bude nagrada i svjetlo radosti vječne. – Molimo te.



Gospodine, mi nismo bolji od drugih ljudi, ali imamo svjetlo tvoje istine i snagu Tvoga Duha. Daj da to svjetlo uzmognemo unijeti u svaku ljudsku zajednicu i osvijetliti njihova srca svjetlom vjere. To molimo po Kristu Gospodinu našemu.

BOŽJE LICE

Današnji blagdan Preobraženja Gospodinova ili kako se kod nas lijepo kaže Božje lice, poziv je vjernicima na strahopoštovanje pred Isusom Gospodinom i Bogom.

Blagdan Preobraženja Isusova utemeljio je papa Kalist III. 1457. godine u znak trajne zahvalnosti Bogu za pobjedu nad Turcima kod Beograda koju je izvojevala kršćanska vojska pod vodstvom gubernatora Ugarske Ivanom Hunjadijem, kojega je narod opjevao kao Sibinjanin Janka. U toj bitci sudjelovao je i sv. Ivan Kapistran, a bilo je to 22. srpnja, 1456. godine. Do tada se taj blagdan slavio samo na Istoku. Isti papa, a na spomen te pobjede, uveo je običaj da se ujutro u podne i na večer moli Anđeo Gospodnji i da se tada zvoni. Spomen toga događaja nalazi se na Rafaelovoj slici Preobraženje koja se nalazi u bazilici sv. Petra. Svećenik Ivan Kokot zapisao je da se na toj slici nalaze i povijesne osobe iz tadanje hrvatske povijesti (Bogoslovska smotra, god. 1977. br. 4, 511. str.).

Kao uvod današnjem blagdanu i evanđelju uzeta je najsvečanija vizija proroka Danijela. Dva su glavna lica toga viđenja; Pradavni i Sin čovječji. Ta se vizija duboko dojmila pisca Apokalipse apostola Ivana. Pradavni je gospodar povijesti, Bog Otac, vrhovni Sudac. Stoga i piše: ''Sud sjede, knjige se otvoriše.'' Te knjige simboliziraju nepronične Božje naume, planove; naše dugove i odgovornosti zbog svijesnih propusta za koje nikada nismo rekli ''oprosti mi Gospodine.'' Uz Pradavnoga tu je i Sin čovječji naziv koji će biti najomiljeniji naziv kojim se nazivao Isus. Isus se na ovo Danijelovo proroštvo poziva u najsudbonosnijem trenutku svojega života. Kad ga je pod teškom zakletvom pitao veliki svećenik: ''Jesi li ti Krist, Sin Blagoslovljenoga?'' (Mt 26,63). Isus odgovara pozivajući se na Danijela: ''Ja jesam! I gledat ćete Sina čovječjega gdje sjedi s desna Sile (Božje) i dolazi s oblacima nebeskim.''

Prije svoje muke Isus izvodi svoju trojicu povlaštenih učenika na visoko brdo. Tu im se ukazuju prvaci Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija. I oni su imali susret s Bogom na brdu. Konačno u svim religijama svijeta susret s Bogom odigrava se gore, na visokom brdu. Kada su učenici ugledali Isusa u sjaju slave Očeve, kako kaže poslanica Hebrejima da je Sin Božji ''odsjaj slave Očeve i izraz njegova bića'' (Heb 1,3) u zbunjenosti nisu znali što govore. Još je jedanputa Isus pokazao svoje Božansko lice na jednom drugom brdu, na Golgoti. Tada na njegovom licu nije bilo sjaja. Prekrile su ga rane krv i bol kao izraz potpune Božanske ljubavi u svom smirenom predanju.

Oni kojima je pojam Boga posuđen iz ikonografije vladara, kralja ili cara i uz sav sjaj koji s time ide, možda bi Isusovo Božansko lice mogli prepoznati na teofaniji brda Tabor, ali nikako na Golgoti. Pa ipak, sve upućuje na to da pulsiranje beskonačnog svemira ima svoj centar u beskonačnoj Božanskoj ljubavi koja je najsjajniju objavu imala na Gogoti obučena u haljinu krvi Sina Božjega.

Tom smo objavom Kristove žrtve spašeni i svatko od nas ima pravo moliti: Gospodine, koji si za moje spasenje umro i uskrsnuo, daj da lice tvoje ugledam u Kraljevstvu nebeskom. Amen.


Molitva vjernika

U nadi da ćemo i mi jednoga dana preobraženi stati pred lice Sina čovječjega, uputimo svoje molitve Pradavnome.

1. Za Crkvu, zaručnicu Kristovu, da trajno odražava njegov Božanski sjaj, - Molimo te.

2. Za sve kršćane, da bez straha i kolebanja krenu putem poniženja i križa svoga Učitelja i Vođe, - Molimo te.

3. Za one koji traže smisao života, da ih obdariš bogatstvom svoga Duha kako bi spoznali pravu istinu, - Molimo te.

4. Za nas okupljene da ne izgubimo vjeru u konačnu proslavu koju je na današnji dan Isus obznanio trojici svojih učenika, - Molimo te.

5. Naše pokojne uvedi u prostranstva svjetlosti i mira, - Molimo te.

Gospodine Isuse, ti si se na gori preobrazio i svoju nam slavu pokazao. Molimo te ne ostavi nas bez svoje pomoći kako bismo ti se na kraju ovog našeg zemaljskog putovanja pridružili u nebeskoj slavi, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Starozavjetni ''mudrac'' Propovjednik pomalo nas zbunjuje svojim pesimističkim pogledom na život. Kao da slušamo nekog našeg suvremenika koji se čitav život mučio, brinuo i štedio, a sada kada je smrt sve bliže, njegova rodbina, koja ga nije niti posjećivala, počinje bacati oko na njegov imetak u nadi da će i oni baštiniti svoj dio. Sve je to ispraznost, veli Propovjednik. Toliko truda i muke a na koncu ostavljaš sve nekome tko to nije zaslužio.

Slična sudbina zadesila je i bogatog zemljoposjednika, koji je sakupio ljetinu za mnoge godine, misleći naivno da će u miru uživati ostatak života, a nije imao pojma da su mu dani izborijeni i da mu je predati Bogu dušu.

Propovjednik se ne miri s ustaljenom starozavjetnom predodžbom prema kojoj je bodatstvo i dug život Božji dar, koji treba uživati da bi u dubokoj starosti, nauživši se ovoga svijeta, smireno predao Bogu dušu.

On spada u one mislioce koji kroz svoj pesimizam kao da upućuju Bogu prigovor: ako si nas već stvorio smrtnima i izjednačio s ostalim živim bićima, zašto si nam onda dao svijest i razum, jer to je kao crv spoznaje naše tragične sudbine koja nam nagriza i kvari svaki trenutak naše radosti.

Za Propovjednika možemo reči da je poput nekog suvremenog psihologa ili filozofa postavio točnu dijagnozu čovjekove egzistencijalne krize ali nema terapije, ostaje tek konstatacija.

U najstarijem epu koji se bavi istom tematikom, Gilgameš epu, junak Gilgameš traži besmrtnost, ali dobiva odgovor kako je sudbina čovjeku namijenila samo ovaj život koji završava smrću, stoga neka uživa dok može jer u podzemlju za njega više nema radosti. Isti svjetonazor oblikuje predodžbu o životu današnjem čovjeku. To je javno mišljenje koje podržava suvremeni potrošački i uživalački mentalitet. Da bi čovjek mogao bezbrižno uživati potreban mu je novac, imetak, bogatstvo…. Zbog toga i tolika jagma i briga kako se što prije i što više obogatiti. Ljudi već u mladim godinama, gotovo djeca, maštaju kako će jednoga dana postati bogati i kako će si tada moći priuštiti sve što požele. Satire ih briga koju školu ili koji zanat bi bilo najbolje završiti kako bi što prije stekao željeno bogatstvo. Pa ako jednog dana zaista krene, većina ljudi kao da se nezna zaustaviti. Kuća, bazen, skupi auto…Ali kada primjeti da društvo kojemu sada pripada ima skupocjene vile i jahte onda nastavi utrku još žešće da ih sustigne. Sve do onoga dana kada ili počinje zatajivati zdravlje ili kada konačno uvidi da sve to nema smisla i da je zapravo najljepši dio života promašio, pa ostatak života utapa u alkoholu i ludim provdima izvan obitelji, koja, ako se već prije nije raspala onda se raspada sada isto kao i njegov život. To je tisućljećima uhodani put kojim čovjek u potrazi za srećom upada u stupicu besmisla koju mu uspješno postavlja đavao, neprijatelj roda ljudskoga.

Kada o tome razmišljam svaki puta mi dođe na pamet poučna pripovijetka L. N. Tolstoja. Neki drvosječa krenuo rano ujutro u šumu i na putu susreo lijepo obučenog gospodina kojega ponizno pozdravi. A taj gospodin je bio sam đavao. Đavao pogleda drvoječu pa mu kaže: budući si me tako lijepo pozdravio učiniti ću te bogatim, samo trebaš točno učiniti sve onako kao ti kažem. Dati ću ti svu zemlju koju optrčiš do zalaza sunca. Prije nego sunce zađe za planinu moraš zatvoriti krug i biti na polaznoj točki odakle si krenuo. Siromašni drvosječa, kojemu je sav imetak bila njegova sjekira, nije dugo premišljao nego je počeo trčati. Najprije su se redale zelene livade. Dok je trčao zamišljao je kako će tu jednoga dana pasti njegova stada. Zatim su došle na red njive. Tu će rasti žito. Trebati će mu puno žita, stoga je dugo trčao. Sunce je već prešlo zenit, znoj je curio, ali sada su na redu vinogradi i voćnjaci. Uzbrdo je išlo teže, koljena su klecala, no pred njime su nepregledne šume. Šuma za drvosjeću predstavlja posebno bogatstvo. Međutim, sunce se sve brže spuštalo prema zapadu. Treba brzo natrag. Više nije imao snage, a početna točka odakle je krenuo bila je jako daleko. Sunce je upravo zalazilo za planinu kada mu je srce otkazalo i dok je padao čuo je grohotan smijeh onoga gospodina koji mu je ujutro tako vješto postavio stupicu u koju tisućljećima upadaju sinovi ljudski.

Na pitanje zašto je to tako? Zašto ljudi uvijek ponovno čine iste fatalne pogreške? Na ta pitanja odgovor nam daje današnje evanđelje u samo jednoj rečenici: ''Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu'' (Lk 12,21).

Riječ Bog i bogat ima u našem jeziku zajednički korijen. To znači ulagati u vječno i neprolazno. To bogatstvo, kako nas uči Isus, ne može odnijeti ni tat niti uništiti moljac. Ono spada u domenu Kraljevstva Božjega, a umnožava se ne zgrtanjem nego davanjem. Pomagati siromašne i potrebne koji ti ničim ne mogu uzvratiti. Uzvratit će ti Otac nebeski svojim darovima i to već na ovom svijetu.

Doduše, i dalje ostaje križ života koji treba nostiti, ali zadobivamo spoznaju o njegovm smislu. Rad, premda težak, prihvaćam sa zadovljstvom jer si njime pribavljam sredstva za život, a ujedno mi služi kao svojevrsni lijek za održanje tjelesnog zdravlja. Ljude oko sebe više ne doživljavam kao neko sredstvo koje treba iskoristiti, nego kao braću i sestre s kojima mi je dijeliti dobro i zlo i na koje se mogu u nevolji osloniti. Prema imetku, novcu,bogatstvu…zadržavam razuman odmak da me ni u jednom mometnu ne zarobi, nego da sačuvam slobodu djeteta Božjega koja se doživljava kroz unutarnji mir i spoznaju da pripadam Bogu. To je divna spoznaja, jer po njoj sve ima smisla, jer najači dar koji nam je Stvoritelj dao – svijest i razum, više nije crv sumnje i nemira, nego sredstvo spoznaje ljepote i veličine Božje. Amen.


Molitva vjernika

Dok upućujemo Bogu svoje molitve, u njegove ruke stavimo sav svoj život, da nas vodi putem koji vodi u vječno blaženstvo i reću.

1. Daj, Gospodine, da se tvoja Crkva služi zemaljskim dobrima za postizanje nebeskih dobara. – Molimo te.

2. Potakni Gospodine one koji posjeduju zemaljska dobra da pomognu onima koji oskudijevaju. – Molimo te.

3. Obdari svojim Duhom one koji trpe siromaštvo i oskudicu. – Molimo te.

4. Ne dopusti da zbog brige za potrebe zemaljskog života izgubimo vječno bogatstvo kod tebe. – Molimo te.

5. Oslobodi nas duha pohlepe i gramzivosti. – Molimo te.

6. Prosvijetli naše mlade da idu pravim putem kako ne bi doživjeli razočaranje nad vlastitim životom. – Molimo te.

7. Naše pokojne uvedi u kraljevstvo svjetlosti i mira. – Molimo te.

Svemogući Bože, tvojim Duhom prosvijetljeni mi prepoznajemo prave vrijednosti. Molimo te da nas očistiš od svake neuredne želje i lažne sugurnosti te nas obdariš mudrošću evanđeoskog siromaštva i jednostavnosti, po Kristu Gospodinu našem.