Angelusove propovijedi

Crkva slavi samo tri rođendana svoji uzvišenih uzora: rođendan Isusov, Marijin i Ivana Krstitelja.

Ivan, zvan Krstitelj, u svemu je bio izuzetna osoba. Njegov život je doslovno bio ne-običan.

Zapelo je već pri izboru imena. Kod mnogih starih kultura i naroda, pa tako i kod Izraelaca, ime određuje osobu, stoga nije rijetkost da su biblijska imena nekih značajnih osoba promijenjena: Abram u Abraham, Saraja u Sara, Jakov u Izrael, Šimun u Petar, Savao u Pavao…..

Po kojem ključu današnji roditelji biraju ime svome djetetu? Zaista postoje različiti kriteriji; ozbiljni i manje ozbiljni, duhovni i svjetovni. Svakako, više ne postoji svijest da bi ime na neki način definiralo osobu, pa ipak vjernici često daju ono ime djetetu čiji je nebeski zaštitnik što bliže djetetovom rođendanu ili ime nekoga iz obitelji. Često je to ime djeda ili bake. Postoje imena koja su trenutno u modi; Dominik, Marko, Katarina,, Ivana…. Roditelji, kojima vjera ne predstavlja u životu neku posebnu vrijednost, izabiru zvučna i pomodna imena, ovisno o kulturnoj razini i svijesti o tome da će to ime dijete nositi cijeli život. Tako postoji velika vjerojatnost da će mame, koje dobar dio dana provedu pred malim ekranima gledajući sentimentalne sapunice, svome djetetu dati ime iz njima najdraže serije.

Kada je Zaharija, otac Ivanov zatražio pločicu i na njoj napisao: Ivan mu je ime, svi su bili začuđeni, jer nitko iz obitelji nije nosio to ime. Ime Ivan ili hebrejski Johanan (Jehohanan) znači Bog je milostiv. Ivanovi roditelji nisu dugo imali djece, tako da je Ivan dijete njihove starosti, što je za roditelje znak posebne Božje milosti.

Ivan je bio Isusov rođak, stariji svega nekoliko mjeseci od Isusa. Kad je Marija došla k rođakinji Elizabeti, izvješćuje evanđelje, bila je u blagoslovljenom stanju i kad je Elizabeta ugledala Mariju dijete joj je zaigralo u utrobi. Riječ je o Ivanu, Ivanu Krstitelju, koji je krstio Isusa na rijeci Jordanu i tako zaradio drugo ime Krstitelj.

Ivan je bio dijete pustinje. Odrastao je u pustinji i hranio se pustinjskom hranom; divljim medom i skakavcima. Pustinja je mjesto posebne Božje prisutnosti. Pustinja je odgojila nebrojeno mnoštvo božjih ljudi, koji su se potpuno posvetili Bogu. Konačno, cijeli narod Izrael prošao je kroz pustinu da bi se pročistio za pripadnost Bogu.

Ivan je posljednji Božji čovjek i prorok Starog Zavjeta, koji je pripravljajući Isusu put stupio u Novi zavjet kao ''največi rođen od žene'', kako ga je nazvao Isus.

Njegova veličina bila je u potpunom predanju Bogu i pozivu koji mu je Gospodin povjerio. Naviještao je dolazak Spasitelja, Mesije.

Svoju skromnost očitovao je pred Isusom i narodom koji je hrlio na rijeku Jordan da ih krsti, na način da je odbio krstiti Isusa jer on nije dostojan niti odriješiti remenja na Isusovim sandalama, a kamoli da ga krsti.

Svijest da je mesijansko vrijeme tu i da se treba krstiti, očito je bila snažno izražena u narodu. Osoba pak Ivana Krstitelja toliko je bila ozarena pečatom poslanja da nitko nije postavljao pitanje kojim pravom on to čini.

Ivan je bio do srži svoga bića Božji poslanik. To je pokazao kada se pod cijenu smrti suprotstavio silniku Herodu braneći Božji zakon.

Ivan je onaj koji ispituje savjest onih koji u Crkvi vrše službu navjestitelja Božje riječi, kako bi bili neustrašivi pred silnicima ovoga svijeta ili još točnije; pred mentalitetom ovoga svijeta.

Mentalitet ovoga svijeta u svemu želi biti popustljiv, tolerantan, ali brzo postane krvoločna zvijer kada mu se netko suprotstavi. Tada traži osvetu, linč. Za ljude ''ovoga svijeta'' dobro je ono što koristi. Oni imaju svoje ciljeve i prioritete koji su u potpunoj suprotnosti s vječnim i neprolaznim Božjim zakonima. Onaj tko misli da će se dopasti ovome svijetu, a pri tome dosljedno opsluživati Božji zakon i živjeti po Božju; grdno se vara.

Stoga bi svakom vjerniku, a posebno onima u crkvenim strukturama, lik Ivana Krstitelja trebao služiti kao svojevrsno otrježnjenje od slatkastog milozvučja ovoga svijeta, jer se iza tih kulisa skrivaju sebični interesi močnika koji nisu nikada, pa i nikada ne će dozvoliti diranje u njihove kumire samozadovoljstva i pohlepe.



Molitva vjernika



Kada je došla punina vremena, Bog poziva Ivana Krstitelja da pripravi put Gospodinu. Molimo Gospodina da nam uvijek šalje ljude slične Ivanu kako bi Crkva bez straha naviještala put spasenja.



1. Da tvoja Crkva naviješta spasenje riječju i djelima. – Molimo te.

2. Da se službenici tvoje Crkve nikada ne iznevjere proročkom pozivu na koji su pozvani. – Molimo te.

3. Da tvoji navjesitelji, Gospodine, ne uzdrhte pred silnicima ovoga svijeta. – Molimo te.

4. Da naša župska zajednica raste u vjeri i nadi. – Molimo te.

5. Daj nam duha radosti, da uza sve nedaće i zla u radosti i duhovnom predanju služimo tebi Gospodine. – Molimo te.

6. Naše mlade vjernike potiči na dobro i plemenitost. – Molimo te.

7. Pridruži našu pokojnu braću i sestre broju nebesnika koji te hvale i slave bez prestanka. – Molimo te.



Svemogući, vječni Bože, krijepi snagom svoga Duha Svetoga našu smalaksalu volju i daj nam snage da te hvalimo i slavimo u vijeke vjekova. Amen.

ISUS KRIST, DONOSITELJ SREĆE

Zasigurno postoji barem jedna stvar koja je zajednička svim ljudima, to je traganje za srećom.

Naše srce osjeća nezasitnu glad za kruhom sreće. Čitava ljudska povijest svojevrsno je traganje za utopijom, stanjem bezgranočnog zadovoljstva u koje bismo rado uronili kao u more blaženstva, umjesto da ispijamo kap po kap. Pa i te kapi su rijetke, a kod nekih tolika je suša da o sreći maštaju kao o nekoj, dalekoj i nedohvatljivoj budućnosti.

Čovjek je poput rijeke; njegov život teče nezaustavljivo. U sebi nosi sjećanje na ljepotu izvora, na prekrasne vodopade među snježnim vrhovima planina svoje mladosti, ali sve to brzo umine, a razigranost zamijeni monotono putovanje kroz sprudove i grmlje koje zastire vidike, a budi nostalgiju za povratkom.

Postoji uvriježeno mišljenje među ljudima kako nije pametno previše razmišljati nad životom, tek potražiti pokoju kap zadovoljstva i sreće kako bismo lakše dočekali sutra. Kalne oči ljudi za koje kažemo da su propali ili jednostvno – ljudi s dna života - te su oči nekad bile bistre i uprte u budućnost, a srce je njihovo maštalo o sreći s kojom se nikada nisu sureli i konačno su odustali. One su danas kalne od alkohola, suza i razočaranja koje im je donio život.

S druge strane, raduje nas kad sretnemo ljude pune životne radosti koji su jednostavni, plemeniti … Sreća tih ljudi zalijevana je osmišljenom patnom i križevima koje mi ne vidimo. Vidimo samo osmjeh, prihvaćanje, dobrotu….

Najveći donositelj takve sreće bio je naš Spasitelj, Isus Krist.

Kada bismo Isusa gledali samo kao čovjeka, zasigurno bi bio najbjednije stvorenje na ovom svijetu. Njegov zemaljski život koji je trajao svega 33 godine satkan je od strašne patnje i protkan nevjerojatnim trpljenjem koje su mu nanjeli ne samo njegovi neprijatelji nego i najbliži suradnici i prijatelji. Kruna svog tog trpljenja bila je sramotna smrt na križu. Kao Sin Božji i kao pravi Bog cijelog svog života znao je kroz što mu je proći i koji to kalež treba piti, pa ipak, uza sve to, bio je največi navjestitelj radosti i sreće. Do te je mjere privlačio mase da su sve ostavljali i išli za njime, a srca su im bila ispunjena radošću dok im je govorio i dok im je otkrivao tajne spasenja. Izvor njegove sreće bila je njegova nepotamnjena Božanska svijest o konačnoj pobjedi zla, patnje i smrti; bez razlike na cijenu koju za to treba platiti.


U osobi Isusa iz Nazareta došlo je do snažnog sudara ljudskog i Božjeg kriterija po kojem se vrednuje sreća. Kao snažan vjetar, on ruši, jedan po jedan, naše lažne putokaze na putu sreće koji nas nikamo ne vode. Prema našim, duboko ukorijenjenim shvaćanjima blažen je onaj koji je nadmoćan nad ostalima; koji je bogat, koji ima vlast, koji se ne mora nikoga i ničega bojati…. Sve su to smjerokazi koji vode u razočaranje, jer puno obečaju a naposlijetku je tek poneka kap sreće za koju se ne možemo uhvatiti i uz nju ostati jer rijeka života brzo teče dalje prema moru zaborava.

Smjerokazi Isusovih blaženstava pokazuju točno suprotan smijer. Blaženi su: siromašni duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti…., jer oni će zadobiti kraljevstvo nebesko, utjehu, posjedovanje zemlje, nasititi će se, zadobiti milosrđe, Boga će gledati, sinovima Božjim će se zvati i na kraju, još jedanput Isus im obećaje kraljevstvo nebesko.

Ali, da bi se to dogodilo potrebno je krenuti suprotnim smijerom. Treba napustiti naš urođeni životni smijer koji propovijeda škola ovog svijeta. Jednostavno treba napraviti zaokret koji je bolan jer u ponuđenom naše svjetovne oči nisu navikle prepoznati vrijednost i smisao koji vodi u blaženstvo. Oni koji se ipak odluče promijeniti smijer, za njih kažemo da su doživljeli obraćenje.

O jednom takvom dramatičnom obraćenjenju govori i današnje evanđelje. Žena koja suzama kvasi Isusove noge i kosom i otire svjedoči da je krenula krivim putokazom i došla do dna. Svojim očajnim činom ona traži od Isusa ono što joj u društvu u kojem je živjela nitko nije mogao dati niti ponuditi. Želi ustati i opet krenuti prema izvoru, gore visoko među sniježne planine – želi povratak bistrim, razigranim vodopadima života. Poput Bartimeja, slijepca od rođenja i tolikih koji su iskoristili priliku i zavapili: Isuse sine Davidov, smiluj mi se! To je na svoj način učinila i ova žena. Jednostavno je u njemu prepoznala donositelja sreće i nije se prevarila. ''Oprošteni su ti grijesi….Vjera te je tvoja spasila! Idi u miru!''

Pitanje sustolnika: ''Tko je ovaj, te i grijehe oprašta?'' bilo je na mjestu. A mi im zajedno sa svim obraćenicima i grješnicima do današnjem dana, ispunjeni radošću odgovaramo: to je On naš nebeski Spasitelj – donositelj prave sreće. Amen.


Molitva vjernika

S pouzdanjem uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu.

1. Neka tvoja Crkva, Gospodine, bude uvijek svjesna slabosti njezinih članova, kako bi jače zasjala snaga tvoje milosti. – Molimo te.

2. Daj da tvoji vjernici budu što svjesniji svojih slabosti i svoje ograničenosti, kako bi mogli bolje razumjeti grješnu braću i sestre. – Molimo te.

3. Učini da se izgrađuje zajedništvo među kršćanima, kako bismo rasli u okrilju sloge i mira. – Molimo te.

4. Daj nam posebnu osjetljivost za one koje su ljudi odbacili kako bismo im bili na pomoć. – Molimo te.

5. Bože, daj da budemo skromni i da uvijek tebi zahvaljujemo za sva dobra koja smo primili. – Molimo te.

6. Za naše mlade, da ih vodiš putem iskrenosti, poštenja i dobrote. – Molimo te.

7. Za naše pokojne, da ugledaju svjetlost vječnu. – Molimo te.

Nebeski Oče, primi ove naše molitve i daj da tvoja milost bude pomoć nama grješnim i slabim ljudima. To molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Dok slušamo starozavjetno izvješće o proroku Iliji, koji oživljuje mrtvog dječaka, odmah možemo primjetiti da je taj događaj tu kako bi podcrtao i istaknuo puninu Isusovog poslanja. Jer u Isusu se objavljuje punina proročkog, svećeničkog i kraljevskog poslanja. On je konačno ostvarenje onoga što je pra-crkva u svom povijesnom hodu išćekivala i čemu se nadala.

Dok Ilija žarkom molitvom vapi Gospodinu: ''Gospodine, Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?'' (1 Kr 14, 20); dotle Isus savršeno siguran što će učiniti i što će se dogoditi, govori majci mrtvog sina: ''Ne plači!'' Dok se prorok Ilija tri puta pružio nad djetetom moleći Gospodina da mu vrati dušu; Isus pristupa sprovodnoj povorci, dotače se nosila i jednostavno reče : ''Mladiću kažem ti, ustani!'' Mladić ustaje, a sve obuze strah, dok su se iz mnoštva čuli poklici: ''Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!'' Čak i nas, koji smo tisućljećima udaljeni od tih događaja , obuzima osjećaj radosti , kad čujemo da je uz Božju pomoć moguće tako nešto veliko kao što je vraćanje u život.

Dok slušamo i razmišljamo nad prvim čitanjem i evanđeljem, nameću nam se neka pitanja koja su si, vjerujem, vjernici postavljali od davnina; kako nekada, tako i danas, ali kao da ne postoji neki jasan i univerzalan odgovor na njih.

Ponajprije, to je pitanje kazne za grijehe. U prvom čitanju smo čuli kako udovica koja je ugostila Iliju, sva očajna zbog smrti sina govori Iliji: ''Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi umoriš sina?'' O kakvom se to njezinom grijehu radilo, mi ne znamo, ali ona smatra da je upravo to kazna za smrt djeteta.

Izreka: ''Ne naplaćuje Bog svake subote'', jasno izražava vjeru u kaznu za grijehe, koja, iako kasni, stiže na vrijeme.

Vjerujem da svatko od nas ima neko vlastito uvjerenje ili doživljaj iz kojega je jasno vidljivo kako je nekoga sustigla kazna. Osobno sam poznavao čovjeka koji je imao ružnu naviku krivo se zaklinjati riječima: ''Neka mi rak proždere grlo'' i na žalost taj je čovjek umro u strašnim mukama od raka grla.

1991/92. sudjelovao sam u traženju groba dubrovačkog biskupa Carevića ispod filijalne crkve na Strmcu, župa Veliko Trgovišće. Umirovljeni dubrovački biskup Carević živio je u Zagrebu, a u vrijeme rata, 1943. preselio se u Vižovlje, selo blizu spomenutog Strmca, koje pripada Velikom Trgovišću. To je brdovit kraj, obrastao šumama, pa je bio idealno mjesto gdije su se mogli sakrivati partizani. Kako je biskup bio vrlo pristupačan, jednostavan i ljubazan narod ga je zavolio, pa i partizani su ga simpatizirali. Partizanska glazba je svirala na misama i u procesijama, a biskup se osjećao u tom kraju sigurno i upozorenje nadbiskupa Stepinca da se zbog sigurnosti skloni u Zagreb nije uzeo ozbiljno. Ipak, 1945. u proljeće partizani su biskupu, da ga iskušaju, namjestili klopku. Kako je biskup svako jutro pješačio do kapele na Strmcu gdije je služio misu, nakon mise pozvao ga je jedan vjernik, s kojim si je biskup posebno bio dobar, u svoju klijet i postavio mu je pitanje o novoj vlasti. Biskup ništa ne sluteći, odgovrio je da to ne će dugo trajati jer to velike sile zapada ne će dozvoliti…. Uto je skočilo nekoliko partizana s podkrovlja klijeti i onda je započelo strašno mučenje. Tukli su ga, jašili, gulili kožu noževima i punili ''džepove'' solju…. Tada je u strašnim mukama biskup svakome od mučitelja prorekao na koji će način skončati njihov život. To se pročulo i mještani su bili svjedoci kako je svaki od njih završio onako kako je biskup prorekao. Tako je glavni akter, koji je naviše mučio biskupa 1954. nestao. Našli su ga na proljeće zakopana na njivi na kojoj je u jesen sin posijao pšenicu, ubivši predhodno oca i zakopavši ga kako nitko ne bi posumnjao da je mrtvo tijelo ispod posijane pšenice. Onaj koji je pištoljem skončao biskupa smrtno je stradao na vojnoj vježbi u Krapini dok je kolega, koji je čistio pištolj, nehotice opalio u njega. Onaj koji je biskupu gulio kožu umro je u strašnim mukama od raka kože. On je jedini imao milost obraćenja jer je zvao svećenika na ispovijed. O tome se, dakako, šaputalo u najvećoj tajnosti. Svjedoci su progovorili tek početkom ove države i to uz zamolbu da im imena ostanu u tajnosti. Započeta istraga o tom slučaju naglo je prekinuta, tako da mi nije poznato da li su ikada pronašli tijelo pokojnog biskupa, koje je bilo zakopano uz jednu akaciju ispod kapele na Strmcu u selu Vižovlju. O tome opširno i dokumentirano piše naš povjesničar i kanonik dr. Stjepan Kožul u knjizi ''Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačka nadbiskupije'', Zagreb 1992.

Dok ovaj zločin prati i kazna i to ne po nekom ljudskom zakonu, nego ''odozgo'', dotle postoje ljudi koji su počinili velika zla i zločine, ali su zadobili milost obraćenja pa im je grijeh oprošten. Zapravo cjelokupna Objava jedno je sustavno svedočanstvo o Božjoj dobroti, jer 'on ne želi smrt grešnika nego da se obrati i da živi'.

Drugo pitanje, koje nam se nameće temeljem današnjih čitanja, je pitanje čuda. Ne samo Ilija i drugi proroci i sveti ljudi činili su čudesa. Isus je učinio mnoga čuda. I u današnje vrijeme postoje svjedočanstva o čudesnim izlječenjima i ozdravljenjima. Nameće se pitanje; po kojem se to kriteriju događaju čuda? Kako to da netko na zagovor i molitvu ozdravi a netko ne? Neprimjereno je govoriti o pomanjkanju vjere. Isus, doduše, govori da, kada bismo imali dovoljno vjere da bismo mogli i brda premještati i 'reči dudu da se s korijenjem iščupa i zasadi u more', ali to samo govri da je naša vjera slaba - nikakva. Stoga je potpuno neprimjereno Isusovim riječima, gotovo preuzetno, kad se neki voditelj duhovnog seminara isprsi i počne dijeliti lekcije našoj vjeri, kako bi zatim uslijedila tobožnja ozdravljenja snagom vjere.

I kazna za grijeh i zločin i izostanak kazne, barem na ovome svijetu, kao i pojava čuda na naše molitve, ali i izostanak čudesa; - sve to spada u tajnu života koja je samo Bogu znana i njemu pridržana.

Vrhunac kršćanskog prihvaćanja tajne života sastoji se u punom predanju Božjoj volji i njezinom predanju, jer tada se događa ''slobodni'' zahvat Božji u naš život. Tu nam posebno pomaže sveta pričest – ''lijek besmrtnosti''– kako ju naziva sv. Ignacije (II. stoljeće) – ''farmakon athanasis'', koja je svojevrsni duhovni balzam besmrtnosti. Amen.


Molitva vjernika

S pouzdanjem se utecimo Bogu, izvoru života, moleći ga da nas obasja svjetlom Kristova uskrsnuća.

1. Daj, Gospodine, da tvoja Crkva bude mjesto međuljudske sućuti i solidarnosti. – Molimo te.

2. Gospodine, daj nam milosrdno srce da budemo osjetljivi za tuđu bol. – Molimo te.

3. Daj službenicima svoje Crkve srce koje će imati razumijevanja za ljudske slabosti. – Molimo te.

4. Za sve one koji su u nesrećama i ratovima izgubili svoje najmilije; da im udijeliš utjehu Duha Svetoga. – Molimo te.

5. Za ovu svoju obitelj, koja slavi svetu misu; da ju učiniš zajednicom djelotvorne ljubavi koja se daruje svakom čovjeku. - Molimo te.

6. Za naše mlade; da slijede dobre i plemenite poticaje. – Molimo te.

7. Za našu pokojnu braću i sestre; da ih po svojoj dobroti i milosrđu primiš u nebesko kraljevstvo. – Molimo te.

Bože, Oče svemogući, ti ljubiš sva bića i želiš da se svi spase. Usliši naše molitve i daj da ti bez straha slušimo u svetosti i pravednosti. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

U centru današnjeg blagdana je Krist Veliki Svećenik koji ne prinosi obični kruh i vino, nego je oblik kruha i vina uzet kao posuda u kojoj će nam svoje žrtvovano Tijelo i Krv na križu spasenja dati kao Pashu za naše otkupljenje i spasenje.

Crkva je odmah prepoznala jedinstveni Isusov pralik u liku Melkizedeka, kralja iz Šalema. Ime Melki-sedek znači: ''Kralj je moj pravednost''; kralj Šalema gotovo je isto što i kralj šaloma, tj. kralj mira. (Riječnik biblijske teologije, KS Zagreb, 1969.)

Melkizedek izlazi pred Abrahama i Lota, te njihovu pobjedničku vojsku s kruhom i vinom kao okrjepom ali i žrtvenim darom. On je svećenik i kralj koji časti jedinoga Boga, ali nije Židov. Taj zagonetni svećenik i kralj prapovijesti pojavljuje se u Bibliji samo jedan puta i gubi mu se trag. On je idealna slika Isusa Kralja mira i vječnog svećenika – žrtve koji svojim utjelovljenjem dolazi iz Božje tajanstvenosti i opet (uzašašćem) ulazi u nevidljiv Božji svijet.

Pred Melkizedekom se poklonio Abraham ''praotac vjere'', kao što se pred Isusom klanja Crkva – zajednica vjernika.

Kralja Davida kao ''pomazanika'' Psalam 110 nazova: ''Dovijeka ti si svećenik po redu Melkizedekovu!'' Isus je iz loze Davidove, on je vječni Svećenik i Pomazanik od Boga, komu su Melkizedek i David tek pralikovi.

Danas Crkva iznosi iz svetohraništa svoje najveće bogatstvo Spasitelja – Sina Božjega. U svečanoj procesiji nositi će se Tijelo Kristovo kroz mjesta i gradove. Putevi i ulice, kojima radnim danom vjernici žure na posao danas će biti okićeni za Kralja mira.

Tijelovska procesija izum je Srednjeg vijeka, kada je bila duboko ukorijenjena svijest da sve pripada Bogu. Da je ovaj svijet Grad (država) Božji (civitas Dei).

Tako, dok si danas zamišljamo najljepši baldahin na svijetu, koji se nosi iznad pokaznice, a to je plavo nebo; i dok mirišemo najljepši miris tamjana koji je ''dar'' poljskog cvijeća, a brda i planine prekrasne zelene zavjese; u sebi bi trebali osjetiti odgovrnost i zauzetost, da molitvom Kralju svemira i vlastitim angažmanom u društvu sačuvamo Božji dar prirode.

Zar nije žalosno da mi vjernici nemamo gotovo nikakvu svijest o tome kako je upravo naša dužnost boriti se za očuvanje prirode da bude izvor zdravog i ugodnog življenja. Dapače, ima vjernika koji pokazuju netrpeljivost prema nekim civilnim udrugama koji se bore za očuvanje prirode, a podržavaju bezdušnu liberalnu ekonomiju, kojoj je jedini cilj dobit ne gledajući na to da se taj profit često plaća zauvijek izgubljenim bogatstvom koje se zove život.

Meditativni će vjernik u ljepoti prirode, koja je djelo Božje, nazirati ljepotu Kraljevstva Božjega koje je po Isusovoj prisutnosti među nama i svuda oko nas. Stoga je proslava Tijelova proslava svih nas, jer mi pripadamo otajstvenom tijelu Kristovu, a to je Crkva.

Što ćemo dublje ponirati u tu tajnu naše vjere time će biti življa svijest da je sve što postoji djelo Božje koje u sebi posjeduje svojevrsnu sakralnost, a čovjek, koji se rado naziva krunom stvorenoga biti će to tek kad shvati da je pozvan biti svjedokom čusensih djela Božjih koje on nije stvarao tek tako, jer sve ima svoj smisao; naravno da naznači nadnaravno, nadnaravno da se objavljuje u naravnom.

U autobiografskom zapisu ''Corpus Domini'' Vladimir Nazor opisuje sudjelovanje u Tijelovskoj procesiji.

''Mene je majka onog jutra brižljivo uredila, obukla me u novo ljetno odijelo, dala mi u ruku voštanu svijećicu i rekla mi: 'Moli se i za me. Tijelovo je, sine!' A otac mi kaza: 'Momčiću , ove ćeš godine, mene, boležljivog, zastupati u procesiji, pa će te smjestiti odmah za baldahinom. Drži se kako treba!'………

Ja sam stajao kao okamenjen, držeći svijeću u ruci. Gledao sam svuda naokolo: kako je sada sve bilo živo i sveto, sve skladno i lijepo pod ljetnim suncem na vedrom nebu, gore do maslinika na bregovima i dolje do mora i otoka ispred naše luke! Ta procvala trava, te plodne biljke, te čvrste hridine, pa ti ljudi, od kuda nikoše? tko im daje život? od čega žive? čiji sam, zapravo, ja? Koga mi sada slavimo? Nekoga ili nešto što nas izvuče iz sebe i drži nas neprestano na dlanu…. Tijelo Gospodnje! Jest, ja ga sada ne samo osjećam, nego i… vidim. Tu je… predamnom i u meni. Trava, klasje, loze, masline, pa hridine, ptice i ljudi, sve je to Tijelo Gospodnje… Da njega slavimo, da po njemu hodamo, izašli smo danas ovako iz crkve. To je njegov dan… Povorka krenu naprijed, omamljena i ona suncem i zrakom, razveseljena svime što je te godine iz zemlje nicalo, raslo i dizrijevalo. Stadosmo još ispred tri oltarića i vratismo se polako, uvijek pjevajući u crkvu……… Vratih se sam u luku. Nisam više ninašto mislio, ali prije no stigoh – a ne znam zašto – najedanput klekoh, prignuv se, i raširiv ruke, poljubih zemlju, sveto Tijelo Gospodnje.''

O. Bonavetura Duda u svojim Nedjeljnim i blagdanskim razmišljanjima Godina C citira koncilsku kontituciju Gaudium et spes: ''Gospodin je svojima ostavio zalog te nade…. – i popudbinu toga putovanja: sakramenat vjere u kojem se plodovi prirode… što ih je čovjek uzgojio pretvaraju u njegovo slavno tijelo i krv. To je večera bratskog zajedništva, anticipacija nebeske gozbe'' (GS 38b).

Zatim slijedi Dudin komentar: ''Kad pažljivo pratimo molitve kod prinosa darova kruha i vina, posve je jasno da je u kruhu i vinu naznačena cijela priroda, sav kozmos, a napose cjelokupna ljudska djelatnost. Ali – ne odvojena od samoga čovjeka, od ljudi djelatnika! Stoga je u svakoj pretvorbi i podizanju uzdignuta – da bude ''pretvorena – preobražena'' – cijela naša vjernička zajednica sa svime što jesmo i što dobro djelujemo. I to zajedno s prirodom i kozmosom, s cijelom materijom. U kruhu i vinu sama je materija – bar u tom svom blagoslovljenom djeliću, u tim ćesticama – uzdignuta u novi, Božji svijet jer je preuzeta u sveti sakramenat. Blagoslovljena, tu i sama materija već postaje blagoslovna: kao anticipacija onog konačnog oslobođenja cijele prirode, svega kozmosa za kojim ''sve stvorenje uzdiše u porođajnim bolovima'' (usp. Rim 8, 19 – 22).

Nahranjeni pak tim svetim kruhom i napojeni tim svetim vinom - Tijelom i Krvlju Krista Gospodina – i mi postajemo i treba da postanemo jedni drugima dobri kao kruh. Tako poboljšani, postajemo na nov način blagoslovni obrađivači Božje zemlje, Božjih njiva i vinograda, blagoslovni stanovnici Božjeg kozmosa. Doista, kad god slavimo Euharistiju – osobito tijelovsku – obistinjuje se pretvorbeni usklik: 'Puno je nebo i zemlja slave tvoje!'…''


Molitva vjernika

Prinoseći ovu žrtvu hvale uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu koji nam je naredio slaviti ova sveta otajstva.

1. Hrani, Gospodine, svoju Crkvu svetim Kruhom i blagoslovi je Vinom Saveza da ti ostane uvijek vijerna do konca svijeta, - Molimo te.

2. Obdari svoje službenike, koji prinose Kruh i Vino za naše spasenje, mirom i ustrajnošću na putu prema tebi jedini i vječni Oče, - Molimo te.

3. Euharistija je i poziv na služenje, daj, da ti služimo pomažući onima koji su potrebiti naše pomoći kako bismo ti bili što sličniji, - Molimo te.

4. Kruše živi, hrano anđeoska, daj da za tobom čeznemo i da te dostojno primamo, - Molimo te.

5. Ne pljeva koju vjetar raznosi, nego, daj da budemo zrnje od od kojega će nastati i rasti kruh – Crkva, - Molimo te.

6. Sve prvopričesnike svijeta privuci k sebi po svetom Kruhu i blagoslovom saveza zaruči ih Crkvi da oduševljeno svjedoče o čudesnim djelima tvojim, - Molimo te.

7. Nebeskoj gozbi pridruži naše pokojne, - Molimo te.

Gospodine Isuse, ti nas hraniš svojim Tijelom i Krvlju na ovoj gozbi
ljubavi. Ojačaj nas da ne klonemo pred naletima zla. Osnaži nas svojim Duhom
da ti u radosti i ustrajnosti služimo, koji živiš i kraljuješ po sve vijeke
vjekova. Amen.

Za današnji blagdan voli se tvrditi kako je to čisto teološki blagdan, što bi nas moglo odvesti krivim putem kao da je on tek plod teološke spekulacije. Naprotiv, čovjek se nikada ne bi mogao vinuti do njegove spoznaje da nam to nije objavio Isus: «Nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj kome se Sin hoće objaviti» (Mt. 11,27). Ili: «Kada dođe Branitelj kojega ću vam ja poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za me» (Iv. 15, 26). «Ja i Otac jedno smo» (Iv. 10. 30).

Kada Isus govori o Ocu «Abba» što na aramejskom, koji je bio Isusov materinski jezik, onda je to govor krajnje nježnosti, koji se mogao čuti samo iz usta dječice – tatice! I kada Isus u Getsemanskom vrtu u žarkoj molitvi doziva Oca zove ga «Abba» - Tatice.

I premda je Isus tako jasno naviještao jednoboštvo u troosobnosti, a Crkva tu objavu pokušala objasniti u pojmovima ljudske mudrosti, pa ipak tajna zasjenjuje ljudski izričaj, samo ostaje osjećaj naše nemoći pred velikim otajstvom Božje neizmjernosti i neizrecivosti. Tu zapravo i počinje prava vjera. Kad kažemo prava vjera tu se ne misli prvenstveno na ispravnost vjere, nego na ono što vjera jest. A što je to vjera? Neki će odmah kazati da je to onaj osjećaj vjere koji je u nama. Čak postoji mišljenje da smo genetski uvjetovani s obzirom na to imamo li taj osjećaj za vjeru ili ne. Međutim, taj se osjećaj vjere ili za vjeru zbog odgojnih ili nekih drugih predispozicija može prometnuti u ne-vjeru koja onda postaje svojevrsno ispovijedanje ne-vjerovanja do neke vrste borbenog ateizma. U jednom i u drugom slučaju još uvijek smo na području osjećaja, odnosno svojevrsnog nagnuća prema ili protiv vjere, premda ti unutarnji poticaji za ili protiv još uvijek nisu vjera u smislu religio – vezivanje uz, za. Tako nunutarnji osjećaj za vjeru još nije vjera u njezinoj punini. Vjernikom postajem onda kada sam svijestan svoje pripadnosti Bogu kroz Objavu i kroz praksu u okviru Crkve. Vjera se prenosi tradicijom, predajom od roditelja na djecu. To je još uvijek jedan od najčešćih oblika, premda su mnogi mladi ljudi prisiljeni tražiti oblik vjere jer im ga nisu znali ili nisu htjeli baštiniti njihovi roditelji. Kako to zna biti bolno znadu samo oni koju su prošli taj put. U punoj iskrenosti, ne tražeći jeftina rješenja i odgovore, ispovijedili su mi mladi ljudi u razgovoru svoje dileme. Iskreno žele vjerovati, muči ih Božja šutnja, raznolikost vjerovanja i spoticaji koji dolaze od onih koji opravdavaju svoju nevjeru.

Prvi i bezuvjetni potez je odgovoriti na poziv - biti čovjek. Čovjek kao etično biće koje ne želi i ne čini nikome zlo i koje je otvoreno pozitivnim poticajima. Drugi potez nadovezuje se na ovaj prvi, a to je otvorenost prema svjetlu «odozgor». Ako i potraje svojevrsna agonija traženja, Iskonsko Svjetlo «odozgo» ne će izostati.

Največa pogreška i zastranjenje na tom putu je idolopoklonstvo vlastitom ograničenom umu. Budem li sam počeo sebi graditi vjeru birajući ono što mi se sviđa a odbacujući ono što moj um odvagne kao nelogično, na sigurnom sam putu vlastite propasti kao vjernika, jer tada prestaješ biti tražitelj, dakle putnik prema a postaješ zarobljenik svoje vlastite «kule babilonske». Ima takozvanih vjernika i članova Crkve koji su postali «suha grana» na njezinom zelenom stablu, jer su idolopoklonstvom vlastitog uma presjekli milosne sokove koji u vjeri znače život.

Izlazak Sina iz Oca i Duha iz Oca i Sina božanska je dinamika koja nam se očituje kroz Crkvu. Krstom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nastaje Crkva, a svaki pojedini član Crkve je uronjen (baptizein), dakle, kršten u sam intimni suživot Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

«Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji» (Rim. 8, 14). Kojemu ćeš se duhu dati voditi ovisi i tvoj put kojim ćeš ići. Hoće li to biti «kula babilonska» kao umotvorina tvoga ograničenog duha ili sinovstvo Trojedine Ljubavi koja nas ohrabruje da se Bogu obraćamo s Abba – Tatice, dakako, ovisi o tebi samome.

Put postoji, odlučnost ići tim putem tvoj je izbor i jedina zasluga koja će te odvesti u milosni zagrljaj Presvetog Trojstva.


Molitva vjernika

Osnaženi milošću Duha Svetoga s pouzdanjem u ljubav nebeskoga Oca, molimo zajedno s Kristom.

1. Za Crkvu; da nepotamnjenim sjajem odražava svjetlost kojom tvoj Sin prosvjetljuje svakoga čovjeka, - Molimo te.

2. Za upravitelje država da uvijek promiču pravednost i mir, - Molimo te.

3. Za mlade da osjete darove Trojedinoga i za njima teže, - Molimo te.

4. Za sve ljude da im otvoriš srca za lahor tvoje Riječi koji liječi i ispunja svetim mirom, - Molimo te.

5. Za sve nas koji slavimo ova sveta otajstva da nas ispuni zanos i slava Trojedinoga, - Molimo te.

6. Za bolesne i nemoćne da osjete tvoju utjehu i pomoć, - Molimo te.

7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u vječnu radost, - Molimo te.

Gospodine tvoja je želja da svi ljudi dođu do spoznanja istine koja vodi vječnom životu. Ispuni nas svojom milošću da odlučno idemo putem tvoga Sina Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.