Angelusove propovijedi

ČITANJA

Mi ne bi bili ljudi kada o svemu ne bi imali različita mišljenja. Tako će oni koji se iskreno smatraju slabim i grješnim rado čuti Isusove riječi u današnjem evanđelju : ''Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.'' Dok će drugi, oni ''pravedniji'', brzo nadodati: ali ne smije se zaboraviti što je Isus na kraju rekao ženi; 'idi i više ne griješi'. Dakako, točno je jedno i drugo, zapravo, najispravnije je odmah prihvatiti jedno i drugo.

Isus nije došao da nam kaže kako grijeha nema i da možemo raditi što nas je volja, ali nije došao niti suditi služeći se Božjom Objavom kao nekom vrstom krivičnog zakonika. On je došao liječiti grijehom ranjenog čovjeka i pozvati ga da se vrati kamo pripada, svome Stvoritelju. To je tema, kako prošle tako i današnje korizmene nedjelje, a to je ujedno i centralna poruka Isusove Radosne vijesti – evanđelja.

Farizejski kvasac, prijetvorni duh nazovi pravednika u svojoj zaslijepljenosti nije uspio procijeniti s kime to ima posla. Za njih je Isus bio samo jedan od učitelja Zakona, poznat po milosrđu i praštanju. 'Pa da vidimo kako će se izvuči kad ga suočimo s največim autoritetom i zakonodavcem – Mojsijem.' Oni koji su se bez imalo grižnje savjesti naslađivali ''uslugama'' takvih žena, sada dovlače jednu takvu pred Isusa tvrdeći da je zatečena u samom preljubu, a Mojsije je za takve naredio kamenovanje. ''Što ti na to kažeš?'' Glasilo je pitanje. Samo što Isus nije obični učitelj koji će se sada vrpoljiti citirajući Zakon i proroke da ublaži krivnju te žene. To je učitelj koji poznaje čovjeka u dušu. Pitanjem: ''tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen'', jasno daje do znanja da nije dovoljno Zakon ispovijedati riječima, deklarativno; nego on treba biti u čovjekovom srcu i on obavezuje kako tuženog tako i tužitelja. Postiđeni odlaze….Ovime je, doduše, završena pouka pismoznancima i farizejima, ali ono najbitnije tek slijedi. Isus nastupa kao liječnik. Onu koju je ljudska bezočnost osudila i bacila u prašinu prezira, na samo dno; on svojom Božanskom rukom pridiže dok joj govori: ''ni ja te ne osuđujem''. Za nju je to glas Božanske ljubavi , očinske dobrote, kojom Bog svoje dijete ponovno prizivlje u život. Isto kao izgubljenog sina prošle nedjelje, kojemu vraća dostojanstvo djeteta Božjeg. Nebeski liječnik pripisuje spasonosni lijek: ''Idi i od sada više nemoj griješiti!'' Grijeh je oprošten, zaboravljen, duša ozdravljena. Vraćeno joj je dostojanstvo djeteta Božjeg. Ranjena duša ispunjena je radošću, a ''usta puna smijeha'' kojima će od sada navješćivati veliko Božje djelo koje joj je Gospodin učinio, u duhu današnjeg psalma: ''velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni''. Gospodin oslobađa zasužnjene grijehom , i vraća ih slobodi djece Božje. Tu je i prorok Izaija koji u prvom čitanju umjesto Boga govori: ''Ne spominjite se onog što je bilo , niti mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje, zar ne opažate?'' (Iz 43, 18 – 19)

Onaj koji je najdublje iskusio snagu obraćenja i to ''ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista'', u ovo korizmeno vrijeme opominje nas da se ne bi uzoholili pa pomislili; ako smo shvatili bit obraćenja po evanđelju da smo ga dohvatili: ''Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo; što je za mnom zaboravljam, za onim što je predamnom, prežem, k cilju hitam, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.'' (Fil 3, 13 – 14)

Ta nagrada višnjeg poziva Božjeg u Isusu Kristu je punina obraćenja. To je izlazak iz ropstva grijeha i radosno naviještanje ljubavi i dobrote Božje po kojoj smo spašeni.

Oni koji su iskusili milost istinskog obraćenja s Pavlom će priznati da time nisu zadobili bezgrješnost, ali njihov život više nikada ne će biti ono što je bio, jer su konačno ugledali svjetlo. Sada više nije bitno koliko je dugačak tunel kojim treba iči, bitno je svjetlo koje svakim korakom biva sve jače. Iskreni vjernik svijestan svoje ljudske slabosti moli: Ljubim te Gospodine danas više nego jučer, ali manje nego će to biti sutra.



Običaj je da se na današnju nedjelju ljubičastim platnom pokrivaju križevi i slike po crkvama. Da to ne bi bio tek običaj ili neka nerazumljiva teatralnost, potrebno je proniknuti u simboliku toga čina. Takva ''odsutnost'' lika Sina Božjega u ovo posljednje vrijeme korizme ima višeslojnu simboliku. Jedna od tih je suobličavanje Kristu u njegovoj ''osamljenosti'' pred i za vrijeme muke, koja će svoj vrhunac doseći na križu, kada će Spasitelj zavapiti: ''Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!'' Dok će ljudska bezočnost izokrenuti Isusov vapaj u rugalicu: ''Ovaj zove Iliju'' (Eloi – Elias). Tada, na Veliki petak skida se pokornička koprena, a svećenik pokazuje Kristov lik: ''Evo drvo križa na kojem je Spasitelj visio, dođite, poklonimo se!'' I dok budem prilazio križu da se poklonim, riječi evanđeliste: ''znati će koga su proboli'' primijeniti ću i na sebe moleći: Oprosti meni grješniku Ljubavi neiscrpna, koju sam toliko puta svojim grijehom ranio i zatajio. Amen.


Molitva vjernika

Bogu, izvoru milosrđa, ljubavi i praštanja uputimo ponizne molitve.

1. Za svetu Crkvu, rođenu u kupelji preporođenja; da ju djelima pokore trajno obnavljaš i čistiš. – Molimo te.

2. Za papu, biskupe i svećenike da svojim životom i svjedočenjem budu blagovjesnici pomirenja i praštanja među ljudima. – Molimo te.

3. Za nositelje vlasti u našoj Domovini i svijetu; da moralnim i pravednim zakonima budu graditelji boljega društva. – Molimo te.

4. Za ljude koji su odbačeni i obespravljeni; da im pošalješ dobročinitelje koji će im pokazati kako pronači izlaz. – Molimo te.

5. Za sve koji su se grijehom udaljili od tebe i tvoga zakona; da im udjeliš milost traženja oproštenja i pomirenja. – Molimo te.

6. Za ovu zajednicu koja se sabrala na svetu misu; da nas oslobodiš napasti osuđivanja naših bližnjih i povedeš putem iskrenog obraćenja. – Molimo te.

7. Za našu pokojnu braću i sestre koji su prešli s ovoga svijeta; da im oprostiš grijehe te ih uvedeš u svoje kraljevstvo. – Molimo te.

O Bože, utočište siromaha, ne ogluši se na molbe onih koji te zazivaju, pošalji svoga Duha na pomoć našoj nemoći da ukorijenjeni u tvojoj ljubavi uzmognemo donijeti plodove svetosti života, po Kristu našem Gospodinu. Amen.


NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO – BLAGOVIJEST

Onima koje gotovo sablažnjava pomisao kako se Sin Božji utjelovio tamo negdje ''na rubu zbivanja'', treba odmah reči da je to samo Bogu slično i da se njegov ukus, kad su u pitanju povijesni događaji, savršeno ralikuje od našeg ljudskog shvaćanja. On nas uvijek iznenađuje, jer u velikom luku zaobilazi centre moći; kraljevske palače, kneževske dvore… i sva ona mjesta od kojih mi obično očekujemo rješenja, rasplete događaja, ili tražimo nove međaše za nova epohalna zbivanja.

Samo Božanska mudrost zna da je jedini mogući centar pravog zbivanja obična priprosta ljudska nastamba, kakvih je oduvijek bilo najviše. Samo je Bogu jasno da je najprikladnija osoba po kojoj će ostvariti svoj epohalni naum, ona, koja je kadra u svojoj jednostavnosti i čistoći duše ustupiti cijelo svoje biće, kako bi po njoj bio proslavljen Bog, a da pri tome ne traži ništa za sebe.

Takve osobe ne šeću raskošnim palačama, niti su stanovnici kraljevskih dvora. One hode prašnjavim putevima. Njihove su haljine jednostavne i skromne, a pogled plah i duša čista ispunjena miomirisom poniznosti kao miris ljubice nevidljive u travi.

Jedino takvo srce može primiti Ljubav koja nema granice. Samo takva duša može podnjeti bol koja je dostojna žrtve za spasenje cijelog svijeta.

Njezino ime bilo je Miriam – Marija. Slike koje prikazuju Mariju kako kleči u svojoj sobici s molitvenikom u ruci i plahim pogledom kojim gleda glasnika Božjeg djeluju previše teatralno i nestvarno. Lakše bismo prihvatili sliku na kojoj Marija kleči kraj ognjišta potpirujući vatru, jer već sam elemenat vatre podsjeća na prisutnost Duha Svetoga. Svjetlo kojim je obasjana i riječi anđelove; šalom Miriam – zdravo Marijo, kao i njezin odgovor: neka mi bude po tvojoj riječi ; početak su nove ere, ere utjelovljenog Boga među nama. Jer njegovo ime je Emanuel – s nama Bog.

ČITANJA

Naziv sredoposna za današnju nedjelju govori nam da smo u sredini korizme i korizmenog posta, što god pod time mislili i kako ga osmislili.

Ako pozorno razmotrimo današnja čitanja, odmah će nam biti jasno da nas ona pripremaju na obraćenje, što za večinu vjernika znači korizmenu ispovijed. To je posebno istaknuto u Drugoj Pavlovoj poslanici iz koje smo danas čitali: ''Umjesto Krista zaklinjemo; dajte, pomirite se s Bogom!'' (« Kor 5,20) Vrhunac pomirenja je ''kušanje Božje dobrote'' na koju nas poziva današnji psalam: ''Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!'' To je poziv k euharistiji, kojoj je starozavjetna mana pralik. Prvo čitanje iz knjige o Jozui opisuje oproštaj Izraelaca od mane – ''hrane s neba''. Od sada će jesti plodove ruku svojih . U misi prikazujemo ''plod zemlje i ruku čovječjih '' i ''plod trsa i ruku čovječjih''. Ti plodovi po euharistijskoj molitvi postaju Krist kao što oni koji ga blaguju postaju kristijani – kršćani.

Biljeg ''stolu riječi Božje'' danas je upečatljiva Isusova prispodoba o sinu razmetnom, odlutalom, izgubljenom… Zapravo, to je priča o krivo shvaćenoj slobodi.

Riječ je o kamenu spoticaja o koji se čovjek najčešće spotiče od onog dana kada je pogledao stablo spoznaje dobra i zla, čiji plodovi su bili neodoljivo zamamni, sve dok ih nije kušao. To stablo nije nestalo, nije uvenulo. Ono će se zeleniti sve dok bude čovjekove djetinje radoznalosti i nezrele potrage za krivo shvaćenom slobodom. Tako nema potrebe truditi se kako bismo opisali nevolje mlađeg sina u koje je upao kad je napustio očev dom , jer takvih je sinova oko nas više nego onih koji su ostali uz oca. Jednako tako, krivo bi bilo jedne prozivati lošima, a druge dobrima, jer kao u prispodobi tako i u našem svagdašnjem životu; ni jedan ni drugi nisu svijesni što to znači biti zajedno s Ocem, jer nisu svijesni bogatstva njegove ljubavi, nego im je važnije nasljedstvo – imetak. Dok se mlađi sin, poučen gorkim iskustvom, raskajan vraća ocu, stariji, ne samo da nije svijestan milosti što je uvijek s ocem, nego kao da je zavidan što nije prošao kroz iskustvo ''slobodnog života'' svog mlađeg brata. To je trajna napast kojoj su podložni oni ''dobri'', jer nisu do kraja shvatili da zapravo postoji samo jedan pravi put, a sve ostalo vodi u propast.

U ovoj na izgled jednostavnoj prispodobi dana je mudrost života za svakog čovjeka i aktualna je danas više nego ikada, jer iči pravim putem, živjeti u skladu s Božjim planom koji nam je namijenio za nas je kategorički imperativ. Odlutali, izgubljeni čovjek nije samo prijetnja sebi nego okolini. Još je veći problem kad takvi pojedinci prerastu u izgubljenu zajednicu koja se onda do te mjere ponaša neodgovrno da svojim ponašanjem i uredbama dovodi u pitanje sam život na ovoj planeti.

Ovom prispodobom Isus nam jasno objavljuje novost spoznaje Oca nebeskog koji se toliko razlikuje od slike Boga strogog suca kakvim ga prikazuju ''slijepi vođe'' zadojeni ''farizejskim kvascem''.

Ako je netko upao u nevolje zbog krivog izbora, onda to ne treba tumačiti kao Božju kaznu, već prije pripisati čovjekovoj nezrelosti. Isto tako Bogu nisu potrebni advokati koji će tumačiti njegove postupke , nego iskreni svjedoci radosti koja proizlazi iz milosnog zajedništva s jim, Izvorom života, kojemu nema alternative.

Za kraj Papin tekst iz nagovora u Beču 11. IX. 1983., koji tako jezgovito i jasno tumači posljedice krivo shvaćene slobode kao i potrebu obraćenja.

''U dubokoj prispodobi o izgubljenom sinu sadržana je zapravo cijela vječna drama čovječanstva; drama slobode, drama loše iskorištene slobode.

Čovjeku je Stvoritelj darovao dar slobode. U svojoj slobodi on može ovu zemlju urediti i oblikovati, može stvoriti čudesna djela čovječjega duha kojih je puna zemlja i svemir… Sloboda čovjeka osposobljuje da Boga ljubi i slavi, što je najviši čin čovječjega dostojanstva.

No sloboda ima svoju cijenu… Sloboda nije samovolja . Čovjek ne smije činiti sve što zna i može ili mu se dopada. Nema slobode bez ograničenja. Čovjek je odgovoran za sebe, za bižnjega i cijeli svijet. On je i pred Bogom odgovran. Društvo koje podcjenjuje odgovrnost, zakon i duševnost, dovodi temelje čovječjeg života u nesigurnost. Čovjek bez odgovrnosti bacit će se u naslade života i kao izgubljeni sin dospjeti u bezizglednost, izgubivši i domovinu i slobodu. U svojem će bezobzirnom egoizmu i bližnjega zloupotrijebiti ili će si nezasitno prisvojiti sva materijalna dobra. Kada se ne priznaje obaveznost najviših vrijednosti , ruši se brak i obitelj, malo se cijeni život drugoga čovjeka, osobito nerođenoga. Umjesto klanjanja Bogu nastat će klanjanje novcu, prestižu, moći.

Nije li cijela povijest čovječanstva povijest zloupotrebe slobode? Ne stupaju li i danas mnogi putem izgubljenoga sina? Stoje pred slomljenim životom, pred izdanom ljubavlju, u nevolji koju su sami skrivili. Pitaju se: kamo sam dospio i ima li izlaza? (…)

No Isusova prispodoba ne dopušta da stanemo pred žalosnom situacijom. Riječi: ''Ustat ću i poći k ocu svojemu'' potvrđuju nutarnji povratak. To je polazna točka čovjekova obraćenja. Tome odgovara dolazna točka na Božjoj strani. Otac čeka… na povratak svojega sina… Izlazi na ulice… Želi se s njim sastati. Ta je ljubav odvijeka skrivena u Očevu srcu, a čivječanstvu je otkrivena u Isusu Kristu. Njegov križ i uskrsnuće predstavljaju vrhunac toga očitovanja. Polazna točka u povijesti svakoga braćenja čovjeka i čovječanstva stalno je prisutna u znaku križa. Jer u križu se ljubav Oca i Sina i Duha Svetoga jedanput zauvijek spustila dolje te ostaje neiscrpljiva. Vratiti se i obratiti znači susresti se s ovom ljubavlju.'' Amen.


Molitva vjernika

Bože, pozivaš nas na put s Kristom kroz poniženja do proslave, stoga te usrdno molimo za svjetlo vjere, okrepu nade i žar ljubavi.

1. Gospodine, za sve ljude; da se odazovu Božjem pozivu na ljubav , opraštanje i dobrotu. – Molimo te.

2. Za papu, biskupe, svećenike; da svoju snagu crpe iz Kristova križa. – Molimo te.

3. Da svojom vjerom svjedočimo tvoju milosrdnu ljubav i bezgraničnu dobrotu. – Molimo te.

4. Za nas ovdje nazočne, da budemo spremni pomoći svima kojima je pomoć potrebna. – Molimo te.

5. Gospodine nauči nas prihvaćati sve ljude, bez obzira na razlike. – Molimo te.

6. Ukloni od nas pogubu nesloge, zavisti, mržnje. – Molimo te.

7. Naše pokojne primi na gozbu vječne slave. – Molimo te.

Gospodine, Oče rasipnih i zalutalih, primi naše molitve i pokaži nam svoje milosrđe, oživi nas nježnošću i privedi k stolu nebeskog kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

ČITANJA

U znaku broja tri

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska čuli smo kako Bog poziva Mojsija iz goručeg grma da se vrati u Egipat i da izvede narod iz ropstva u Obečanu zemlju.

U poslanici nam sveti Pavao kazuje kako treba tumačiti sv. Pismo i kako je srž Starog zavjeta, oslobođenje iz egipatskog ropstva, primjenjiva na Krista i naše spasenje.

U evanđelju smo čuli prispodobu o smokvi.

Tako imamo tri snažna poticaja pomoću kojih bi trebali na ovu treću nedjelju korizme preispitati svoj kršćanski poziv utemeljen na tri glavna sakramenta: krštenju, potvrdi i euharistiji.

Temelj našeg kršćanskog poslanja je sakramenat krštenja. Hvala Bogu svi su kršćani, uglavnom, svijesni svoga krštenja. Kršćani Hrvati ponosni smo i na 'stoljeće sedmo', kao kamen temeljac pokrštenja našeg naroda. Na žalost, slabo smo ili nikako svijesni da je krštenje poziv Božji i savez s Bogom. Tim sakramentom započinje naš rast u vjeri usporedo s tjelesnim rastom i razvitkom. Veliki broj kršćana, pak, misli da je krštenje svršen čin. Dobio sam ime, postao sam kršćanin i to je to. Sve je manje onih koji osjećaju izvjesnu obavezu i neispunjavanje te obaveze kao grijeh, dok je sve više onih koji nemaju jasan pojam što bi to bi grijeh, koji se prema njihovom mišljenju događa onim drugima – zločestima. Ja sam dobar jer idem u crkvu i imam lijepo mišljenje o sebi.

Božji poziv Mojsiju da se vrati u Egipat i da izvede narod iz ropstva, slika je našeg poziva koji je iniciran sakramentom krštenja, a u punini očitovan u sakramentu potvrde kao izlazak iz ropstva grijeha u slobodu djeteta Božjeg. Goruči grm koji plamsa a ne sagorijeva slika je Duha božanske ljubavi koji smo primili na sakramentu potvrde. Stoga se tom sakramentu pristupa u zrelijoj dobi, jer tim sakramentom kršćanin svijesno potvrđuje krsno obečanje da želi biti 'novi stvor'. To podrazumijeva 'izlazak' iz domene grijeha, što je težak i za čovjeka neizvediv podhvat koji ne ide bez Božje pomoći. Stoga je tu Krist – duhovna stijena koja nas prati i iz koje pijemo 'vodu života' što nije drugo nego euharistija.

Pa ipak, upozorava nas Pavao apostol u današnjoj poslanici: ''ne zaboravite da su i u onom prvom Izlasku pod Mojsijevim vodstvom mnogi bili pod oblakom – oblak je simbol Duha Božjega – pa ipak su mnogi od njih propali, mnogi su pili iz čudesne stijene – stijena je slika Krista – a ipak se većina nije svidjela Bogu.'' (1 Kor 10, 1-6. 10-12).

Ovo Pavlovo pismo opomene itekako se odnosi i na nas, na naše ponašanje i naša lutanja. Stranputice grijeha danas i 'ponosni kršćani' žele prikazati kao po sebi razumljiv i prihvatljiv način života.

Međutim, nije dovoljno biti 'ponosan kršćanin', traže se i plodovi. Život kršćana bez ploda dobrih djela sličan je nerodnoj smokvi iz današnjeg evanđelja. Ta smokva, to smo mi, i kao pojedinci i kao zajednica – Crkva. Kristu zahvaljujući nismo posječeni, jer on moli Oca da nas ostavi kako bismo donijeli ploda.

U korizmi smo, vremenu ozbiljnom za vlastito preispitivanje i donošenje odluka kako bismo živjeli u skladu s Božjom voljom i kako bismo odgovrili na poticaje njegove ljubavi koja plamsa poput 'goručeg grma'.

Sveti otac u ovogodišnjoj korizmenoj poruci citira apostola (Iv 12, 32) ''A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi '' i nastavlja: Gospodin žudno čeka naš odgovor, očekuje od nas da prihvatimo njegovu ljubav i dopustimo da nas on privuče k sebi. Međutim, nije dovoljno samo prihvatiti njegovu ljubav, treba odgovriti i potruditi se priopćiti je drugima: Krist ''me privlači k sebi'' da bi se sjedinio sa mnom, kako bih naučio ljubiti braću istom ljubavlju. Amen.


Molitva vjernika

Braćo i sestre, korizmena obnova želi nas osloboditi od naše neodlučnosti i grješnih navika. Zamolimo našeg Gospodina da možemo uvijek biti budni i poslušni za ono što on od nas traži.

1. Za Crkvu i sve njezine pastire; da uvijek upućuju svijetu riječi Kristovih opomena i potiču sve kršćane da u svome životu stavljaju Boga na prvo mjesto. – Molimo te.

2. Za sve kršćane, da uvijek smognu hrabrosti preispitivati svoj život i s Božjom pomoću izabrati put obraćenja i spasenja. – Molimo te.

3. Za današnji svijet koji živi u okovima različitih ovisnosti: da shvate kako ih jedino Krist može osloboditi i dati pravi smisao života. – Molimo te.

4. Da uvijek imamo na umu konačni cilj svoga života te da svjedočimo svojom ljubavlju i zauzetošću za bližnje. – Molimo te.

5. Za sve nas koji se nedjeljom i blagdanom okupljamo na euharistiji; da nam slavljenje svetih otajstava ojača vjeru, učvrsti nadu i usavrši ljubav. – Molimo te.

6. Za našu bolesnu braću i sestre; da ih u trpljenju ojačaš snagom svoje ljubavi i probudiš u njima nadu i pouzdanje u tebe Gospodine. – Molimo te.

7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u svoje kraljevstvo. – Molimo te.

Gospodine ti si strpljiv s nama jer nas ljubiš i želiš naše spasenje. Ti želiš da život svakoga od nas bude velikodušan odgovor na dar tvoje vječne ljubavi. Daj nam svoje snage i milosti da uvijek donosimo plodove svetosti i tako zaslužimo postati dionicima Tvoje slave na nebesima. Koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.

ČITANJA

'Očisti Gospodine usta moja da mogu dostojno i pravo navijestiti tvoju Blagu vijest.'

Molitva je to, koju moli svećenik prije evanđelja pognute glave, okrenut prema svetohraništu. To je ujedno i moja molitva prije nego počnem pisati nedjeljnu propovijed.

Pročitavši današnja čitanja, skrušeno sam ponovio svoju molitvu, jer Božja riječ je u njima danas tako zgusnuta snažnom porukom da budi strahopoštovanje i osjećaj nedoraslosti. Volio bih da to mogu prepustiti nekome drugom, ali kad je to već nemoguče, pokušajmo zajedno otvoriti svoje srce da navještaj pisane Božje riječi oživi u nama. Da nas ugrije vatra Duha i preobrazi tako da hodimo u novosti života s Kristom.

Kao što je svake godine prva nedjelja korizme obilježena Isusovom kušnjom u pustinji, tako je druga korizmena nedjelja ovjenčana Isusovim preobraženjem na gori.

Jedan od najljepših psalama, psalam 27. uvodi nas u Isusovo Bogoobjavljenje. Kroz njega nam dopire sveti ushit i čeznuće Bogotražitelja:


''Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,

milostiv mi budi, usliši me!

Moje mi srce govori:

''Traži lice njegovo!''


Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim,

Ne skrivaj lica svoga od mene,

Ne odbij u gnjevu slugu svoga!

Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!''


To je pjesma zaljubljenika u Boga! Može li ona biti i moja pjesma? Pjesma kroz koju bi moje biće tražilo blizinu Stvoritelja?

Mistici su ti koji čeznu za Božjom blizinom. Oni su se u svojoj zaljubljenosti u Vječnog povlastili da preskaču uobičajenu 'proceduru' kojom se mi obični obraćamo Bogu, jer ih je on prvi povlastio doživljajem svoje blizine i neizrecivom slasti svoga bića 'zaveo', a oni se dadoše zavesti i sada više ne mogu zaboraviti sveto sladostrašće, nego danomice traže lice Gospodnje.

Zar nije upravo to bio Isusov cilj kada je trojicu učenika poveo na brdo i pred njima razotkrio svoje Božansko lice. (Naš je narod blagdan Isusova preobraženja prozvao Božje lice.) Na taj je način Isus svojim najužim suradnicima pokazao svoju najintimniju vezu s Ocem koju čovjek može shvatiti, a ujedno je ispunio sinovsku potrebu da prije nego ostane potpuno sam u jednom bljesku bude jedno s Ocem i za one koji će ponijeti njegovu Radosnu vijest cijelim svijetom.

Hvala ti Gospodine što si za svjedoke svoga Božanstva pozvao slabe, grješne ljude poput nas. One koji će te zatajiti, pobječi od tebe u trenutku tvoje najteže muke. Jer tako znamo da nas razumiješ. Da ne osuđuješ naša lutanja, nemar i duhovnu hladnoću. Poveo si ih samo iz jednog razloga; oni su te voljeli. Petar je gorko zaplakao kada te je zatajio. Kako je Ivanu lupalo srce od uzbuđenja dok je rano ujutro trčao prema tvome grobu, a na ustima bila mu je riječ, ipak, možda ipak moj Učitelj živi…..

Možda ne isto kao na Gori preobraženja, ali i mi smo imali neka iskustva u svom vjerničkom životu, kada nam je Spasitelj na trenutak zasjao, doduše, prikriveno, ali dovoljno snažno da od tada tražimo njegovo lice i toj sitnoj iskri ljubavi ne damo da utrne. Svatko od nas ima svoje brdo Tabor i njegov sjaj, kao što ima i Golgotu i sablazan križa, jer postoji nešto kao paradoks za 'obični' svijet a pravilo za svijet mističnog doživljaja, da je sjaj Kristove Božanske haljine to sjajniji što je naš pad bio dublji – s poljupcem samoj prašini na križnom putu prema vlastitoj Golgoti.

Tako Bog ljubi! Za njega nema uvrjede, zamjeranja, razočaranja…silazeći s Brda preobraženja dobro je čuo fragmente ljudske nezahvalnosti; 'raspni, raspni ga, smrt je zaslužio…. ne pozajem toga čovjeka….'

Ali isto tako čuo je i glas Očev: ''Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!''


Druga prevažna tema današnje druge korizmene nedjelje je savez – berith.

Riječ je o savezu koji Bog sklapa s Abrahamom. Knjiga postanka donosi opis svečanog saveza, kakav su u ono vrijeme sklapali vladari. Takav savez sklapao se uz žrtvu. Žrtvene životijne rasjecale su se na pola tako da su saveznici hodali pod ruku između tih polovica i naizmjence ponavljali: ''Ako te prevarim neka mi bude kao ovom jaretu; pola jareta s jedne, pola s druge strane.'' Otuda i naziv; ''sklopiti savez – sjeći savez''. Tako se i danas sklapa ugovor ili dogovor da netko treći sječe rukom ruke saveznika.

Savez s Abrahamom pralik je našeg krsnog saveza. Savez koji je sklopljen u ''krvi Saveza'' (Mt 26, 28) tj. u krvi Kristovoj. Njegovom smo krvlju otkupljeni.

Naša vjernička svijest raste kroz spoznaju veličine otkupiteljske Kristove žrtve, a naša ljubav kroz spremnost suobličavanja s njime. Stoga s psalmistom čeznutljivo molimo; 'ne skrivaj lica svoga od mene, Gospodine!'

Sveti Pavao upozorava prve kršćane u Filipima da ne žive kao neprijatelji križa Kristova, jer misle na zemaljsko. Naše mjesto boravka je na nebesima, pa nam je ovim svijetom hoditi poput nebesnika, jer smo otkupljeni spasonosnim križem Kristovim po kojemu ćemo biti i preobraženi i njemu suobličeni. Amen.


Molitva vjernika

Sabrani Duhom Svetim oko proslavljenoga Krista u ovoj euharistiji, uputimo
svoje molitve nebeskom Ocu.

1. Za Crkvu raširenu po čitavome svijetu; da se na putu s Kristom, iz dana u dan sve više preobražava u sjaju slave njegova preobražena lica. – Molimo te.

2. Za Kristove vjernike u našoj domovini i u cijelom svijetu: da se suobličuju slici tvoga Sina. – Molimo te.

3. Za pastire Crkve, propovjednike, katehete: da u svom radu traže svjetlo Duha Svetoga u svim teškočama na koje nailaze. – Molimo te.

4. Za ljude koji traže smisao svoga života: da ih obasjaš svojim svjetlom kako bi te prepoznali u plemenitim ljudima s kojima žive. – Molimo te.

5. Za nas koji se okupljamo na bogoslužje tvoje Crkve; da u svjetlosti tvoje riječi, u pjesmi i molitvi osjetimo sjaj i radost raspjevane Crkve na nebesima. – Molimo te.

6. Za nas ovdije sabrane; da korizmenim odricanjem porastemo u zajedništvu i ljubavi. – Molimo te.

7. Naša je domovina na nebesima odakle s nadom iščekujemo Spasitelja; daj, Gospodine, našim pokojnima ući u tvoju slavu. – Molimo te.

O Bože, sjaju vječnog svjetla, po Kristu Spasitelju rasvijetlio si naše tmine, primi ponizne molbe nas koji se u te uzdamo, očisti nas ognjem Duha Svetoga, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.