Angelusove propovijedi

CITANJA

Crkvu se uvijek uspoređivalo s lađom koja plovi na uzburkanim valovima vremena. Pa kažemo "Petrova lađa", a zašto ne i "Kristova lađa"? Pojam je širi i točniji.
Današnji sv. otac Benedikt XVI. Usporedio je Crkvu s lađom koja pušta vodu na sve strane. Time je htio naglasiti mnoštvo problema koji muče suvremenu Crkvu. Sigurno da nije htio reči da će se zbog toga Crkva potopiti. Poroblemi s kojima se mi vjernici u Crkvi trebamo boriti ne smiju nas obeshrabriti do te mjere da se predamo. Naprotiv, snaga volje i duh ustrajnosti potreban je u vremenima kriza i strahova. Isus je svoje učenike prekorio što su se uplašili kad ih je zahvatila oluja i lađu počela puniti vodom. On ih prekorava zbog pomanjkanja vjere. Ne gledati ni uzburkano more, niti velike valove niti jak vjetar, nego onoga koji je Gospodar oluje. Za to treba imati jaku vjeru. Vjeru, koja odvraća pogled od opasnosti prema Onomu koji je sigurnost. Današnji problemi koji izgledaju ne savladivi kao što je nastojanje i želja svijeta, koji nije od Boga, da sjekiru položi na sam korijen Crkve može izgledati zastrašujuće, ali taj je korijen nesavladiv. On se uvijek obnavlja novim mladicama koje rod donose.
Strahovi postoje i u čovjeku samom. Znanost, koja se u posljednja dva stoljeća intenzivno bori da pobijedi ćud prirode i da ju podloži čovjeku, još je jako daleko svome cilju. Dapače, sve više se uviđa da se krenulo krivim putem i da bi trebalo ne zavladati prirodom nego poštivati njezine zakone i žuvjeti u skladu s njom. U to se može uvjeriti običnog, normalnog čovjeka, ali ne i one koji imaju u rukama moč odlučivanja; vlast i novac. Svojim suludim idejama guraju svijet u propast, opskrbljujući mase raznim igraćkama kako ne bi razmišljali i tamo gdije i mogu, barem svojim glasom donosili pametne odluke. Istina, barem na Zapadu, čovjek više ne strahuje od gladi i elementarne nezbrinutosti, ali za to strahuje pred raznim bolestima, koje ukazuju na nezdrav način života. Strah pred sve večom zagađenošću vode, zraka, zemlje. Što se toga tiče, sve se češće čuje; pa tu se ne može ništa učiniti, gotovo je, nema smisla više i brinuti o tome što ćemo jesti ili piti, jer i onako ne znamo što jedemo i što pijemo i kakav zrak udišemo. U našoj Domovini ozbiljno bi nas trebalo i plašiti i brinuti zbog činjenice da se nekontrolirano i neodgovrno rasprodaje prirodno bogatsvo koje u u društvenom vlasništvu, pa smo kao narod i država na sigurnom putu da postanemo kolonija najgrubljeg izrabljivanja od strane bešćutnih vlasnika koje ne možeš ni vidjeti ni znati gdije su se skrasili dok uništavaju naše prirodno bogatstvo, a sve zbog toga jer nemamo djelotvorne mehanizme kontrole, nego je sve prepušteno stihiji i političkoj vrhuški u kojoj se povremeno, doduše, mijenjaju uloge ali je rabota ista, a ona se sastoji u obmanjivanu naroda kako se radi sve za njegovu korist, a nevidljivo se stječe vlastita korist rasprodajom, često u bescjenje, nepovratnih društvenih bogatstava.
Kršćanin se ne bi smio miriti s takvim stanjem. Napose oni koji imaju znanje i neku mogućnost izreči svoje mišljenje i ukazati na goruče probleme. Nikada ne smijemo reči; izgubljeno je. Budemo li se malodušno prepustili stihiji u kojoj grabe i donose odluke nesavjesni, nemoralni i izopačeni brzo ćemo postati njihova žrtva. Puno je puta naglašeno od strane naših biskupa da vjernici trebaju biti puno aktivniji u društvenom životu, jer na to nas poziva naša vjera koja je na strani života i obićnih malih ljudi s kojima se na razne načine manipulira u ovom sirovom i bešćutnom svijetu. Naš je zadatak stvarati novo lice zemlje uz pomoć Stvoritelja i njegovog Svetog Duha. Amen.

Molitva vjernika

S pouzdanjem i vjerom uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu, koji je poslao na zemlju svoga Sina da nam očituje svoju bezgraničnu ljubav.

1. Obdari, Gospodine, svoju Crkvu hrabrošću dok plovi olujnim morem suvremenog svijeta , - Molimo te.
2. Daj snage našem sv. ocu, biskupima i svećenicima da hrabro potiču na djelovanje za opće dobro, - Molimo te.
3. Prosvijetlo, Bože, sve ljude kojima je povjerena briga za opće dobro da budu zauzeti na izgradnji općeg dobra , mira i pravednosti, - Molimo te.
4. Bliz budi, Oče, onima koji se zbog životnih teškoća nalaze u stalnom strahu za sutrašnjicu, - Molimo te.
5. Učini, Gospodine, da se svako od nas s punim povjerenjem preda tvojoj providnosti, - Molimo te.
6. Daj, Gospodine, mladima snage i volje da se uključe u izgradnju boljeg i pravednijeg svijeta, - Molimo te.
7. Otpusti, Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama svaki dug i primi ih u svoje očinsko krilo, - Molimo te.

Svemogući Bože, ti upravljaš svijetom providnošću. Obnovi nas svojim Duhom da u prilikama i neprilikama svakodnevnoga života prepoznajemo tvoju blizinu i ljubav kojom nas vodiš u sigurnu luku. To molimo po Kristu Gospodinu našem.

ČITANJA

Kraljevstvo Božje, što je to?
Pojam, Kraljevstvo Božje smo toliko premetnuli preko usta i toliko puta pročitali, a jesmo li se zamislili što bi to bilo. Posebno, jer je to ključni pojam u našoj vjeri. Nešto tradicionalnije usmjereni vjernici će zasigurno pod Kraljevstvom Božjim imati na umu ono što dolazi na koncu vjekova, nakon sudnjeg dana. Oni koji budu dostojni ući u "slavu Jaganjčevu" biti će u Kraljevstvu Božjem. Međutim Isus kaže da je Kraljevstvo Božje već tu, među nama. Kraljevstvo Božje se utjelovljuje kroz Crkvu. Ono je onaj čisti Božanski faktor u Crkvi koji je "kvasac", "sjeme"… iz kojega onda raste spoznaja o Kraljevstvu Božjem. To je život s Bogom pun dinamizma jer Duh svojom snagom daje da osoba inicirana zametkom Kraljevstva Božjega raste u vjeri i duhovnoj spoznaji. Nisam Bogzna što protumačio. Uostalom sam naš Božanski Učitelj bio je svijestan kako je teško teoretski protumačiti jedno takvo duhovno iskustvo, koje se u čovjeku zametne, poput sjemena ili se razvija poput kvasca i zato je radije govorio u prispodobama. Te su prispodobe bile iz svagdašnjeg života. Vrlo jednostavne i slikovite, koje je svaki slušatelj mogao razumjeti. Matej ih nam je sakupio u svojem trinaestom poglavlju (Mt.13), a Marko napominje da bez prispodoba nije Isusu govorio, samo je učenicima na samo tumačio njihovo značenje (Mk 4,34).
Kraljevstvo Božje je od iskona i nema granice. Njemu pripadaju vremena i narodi, rase i jezici. Ono svojim svjetlom probija i u druge religije, jer je pojedincu dano da prihvati tajnu kao sitni nukleus a onda on pomalo raste u spoznaji veličine života s Bogom.
Možemo se mi busati u prsa kako smo pravovjerni članovi Crkve, kako sve prihvaćamo što ona uči i možemo stajati na braniku pravovjerja ako smo mrtvi , a mrtvi smo ako nam je vjera nešto poput političke stranke, nešto što se samo po sebi razumije. Nešto o čemu ne treba niti razmišljati jer smo se za to predijelili.Otuda vjerojatno i ona zbunjenost naših vjernika kad ih novinari na nekom crkvenom slavlju pitaju što se to danas slavi, a oni počnu o lijepim običajima i tradiciji… Doduše, novinari, kao da upravo takve biraju, da im "netko" ne bi zamjerio da kroz svoje priloge šire svjetlo vjere.
Ovaj tjedan slavimo blagdan Srca Isusova. Od djetinstva sam vezan uz taj blagdan poruke Božanske ljubavi. Do šestog razreda osnovne škole bio sam i ministrant, i polaznik nedjeljnih misa, a da o svemu tome i nisam puno razmišljao. Istina, promišljanje o Božjoj opstojnosti, pa prema tome i o svhovitosti vjere, bilo nam je već u djetinjoj dobi nametnuto ateističkim svjetonazorom koji se učio u školi, a preko vjeronauka smo opet dobivali prave odgovre, ali to je bilo opredjeljenje – to nije bilo nešto povezano s mojim osjećajima i predanjem. Međutim, u šestom razredu, za vrijeme zimskih praznika, bio sam kod rodbine u Zagrebu i tu sam pronašao cijela godišta predratnog Glasnika Srca Isusova. Čitao sam i čitao i toliko su ti tekstovi, kojih se danas više ne sjećam, na mene djelovali, da sam osjetio da ja od sada stvarno pripadam Isusu. Zahvaljujući jednostavnosti i produhovljenosti toga lista, moja vjera je počela živjeti. Za mene je to bilo "sjeme", "kvasac" Božje riječi koju više nikada nisam čitao kao nešto što nema sa mnom jednu duboku intimnu vezu. Zahvaljujući tom početnom iskustvu, kasnije, kad sam napredovao u teološkom znaju kroz studij, ono nije bilo za mene obično znanje nego proširenje spoznanja o životu s Bogom. To ne isključuje slabosti, padove i lutanja… Svjetlo nikada ne iščezava, uvijek je tu ma kako sitno ponekad bilo. Isto tako, vjerujem, zahvaljujući tom iskustvu, sve iskrene vijernike, koje god vjere oni bili smatram duhovnom braćom i sestrama, ispitujući prvenstveno dubinu vjere, a potom pravovjernost, koja ne mora uvijek biti presudna u otajstvu spasenja i pripadnosti Kraljevstvu Božjemu.
U žiži nogometnog usijanja svjedoci smo i nekih manje prihvatljivih oblika vjere. Vjernik koji dublje razmišlja o vjeri donekle je zbunjen i teško će prihvatiti recimo trenutne zazive Božje pomoći ili onaj sv. Anti kad su naši igrali . Pa križanje, gorući pogledi prema nebu…. Ne treba prezreti niti takav oblik pobožnosti, premda se jedva tako i može nazvati. Iskusni duhovni učitelji kroz povijest na Zapadu i na Istoku smatrali su takve manifestacije doduše djetinjastim, ali ipak djetinjim. Premda odrasli ljudi su u igri ponovno djeca i to je največa draž igre. Gdije, kako i kada će sitno sjeme, poput gorušičinog, pasti u nečije srce i tu uhvatiti korijen i početi rasti, ne ovisi o nama i našim prosudbama. Naš Bog je čudesan Bog. Bog koji oživljuje one koji su duhovno mrtvi. Koji daje utjehu i radost onima koji su pritisnuti raznim tjeskobama. Stoga s danjašnjim pozivom psalmista i mi kliknimo: "Dobro je slaviti Gospodina"!

Molitva vjernika

Bože, Oče svemoguči, prikazujemo ti naše molitve, kao izraz djetinje odanosti i molimo da nas uslišiš i da nam pomogneš i onda kada ne znamo kako treba pravo moliti.
1. Za našu Crkvu da ju učiniš plodnom njivom svoga Kraljevstva, na kojoj će i najsitnije zrno tvoje Riječi isklijati i rasti u srcima vjernika, - Molimo te.
2. Za svetoga oca, naše biskupe i svećenike, da ih napuniš svojim Duhom kako bi neumorno i radosna srca svjedočili o veličini tvoga Kraljevstva, - Molimo te.
3. Za sve koji posjeduju darove Duha da ih upotrijebe na uzdizanje i naviještanje tvoga Kraljevstva, - Molimo te.
4. Naše mlade ispuni radošću u radu na izgradnji Crkve, - Molimo te.
5. Mladim roditeljima daj snage i milosti da svoj roditeljski poziv vrše svijesni svoje uzvišene odgovornosti, - Molimo te.
6. Patnicima molimo snage i milost olakšanja patnje, - Molimo te.
7. Našim pokojnima, svjetlost vječnu u nebeskom Kraljevstvu, - Molimo te.

Primi, Oče, ove naše molitve i usliši ih po Kristu Sinu tvome, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Ame

ČITANJA

Blagdan Tijelova zasigurno karakterizira tijelovska procesija, jer je blagdan i nastao kao želja Crkve da se na izvanjski način proslavi Isusova prisutnost među nama u otajstvu Kruha.
Tijelovska procesija nije bila iznimka jer Srednji vijek je volio procesije i hodočašća. Procesija ima jednu posebnu draž. Iako poznajemo svoj grad, mjesto ili selo, kad uđemo u procesiju , kao da nam naše mjesto djeluje svečanije. Promatramo ga u jednom sasvim drugačijem svjetlu. U svakodnevici prolazimo tim istim ulicama i putevima ali tada smo opterećeni brigama i žurbom. Sada mirno hodamo i gledamo nakićene prozore, izloge, primjećujemo neke detalje koje inače ne bismo zapazili. I hodammo svečano. Jer to nije obično hodanje, ono ima jedan poseban smisao. Njime posvješćujemo svoj hod prema vječnosti, onostranom, jednom susretu koji je dijete naše vjere. Procesiji najsličnije je hodočašće. U davnini kada su se poduzimala velika i duga hodočašća; u Rim, poznata marijanska svetišta, u Santiago di Campostella u Španjolskoj, pa čak i u Svetu zemlju. Ta bi hodočašća trajala i po nekoliko mjeseci, a ponekad i nekoliko godina. Hodočasnik je obukao posebno hodočasnićko odijelo što je značilo da je kroz to vrijeme napustio uobičajene zemaljske brige i postao isključivo Božjim putnikom. Kada su se takvi hodčasnici vratili kući tada su živopisno pripovijedali o krajevima, običajima, a posebno crkvama i samostanima gdije su svraćali. Mlađarija je napeto slušala i u mašti si zamišljala te silne zanimljivosti i sigurno da je njihova največa želja bila jednog dana krenuti na neko takvo hodočašće kojemu je uvijek bio konačni cilj doči u neko veliko svetište i zadobiti oprost. Otuda i naziv proštenje.
Tijelovska procesija ipak ima nešto specifično svoje. To nije prvenstveno hod prema nečemu nego s nekim. Taj netko je Krist prisutan u svetom Otajstvu. Stoga je tijelovska procesija samo produžetak euharistijskog bogoslužja u kojemu je centralno događanje Lomjenje kruha – naziv iz Prve Crkve za sv. misu. II. Vatikanski koncil u svom prvom dokumentu o svetoj liturgiji kaže da je euharistija vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistjeće sva njezina snaga. Tu se dobro prisjetiti Isusovog razgovora sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu. Euharistija je ta živa voda, tko nju pije ne će ožednjeti. Ona je kruh, koji, oni koji ga blaguju ne će ogladnjeti. I uvijek je tu prisutno otajstvo – tajna. Jer euharistija je otajstvena točka u kojoj se sastaje zemaljsko s nebeskim i obratno. Za naše tjelesne oči vidljivo uvodi nas u nevidljivo. Dobro je u duhu ponizne i iskrene pobožnosti pročitati himan ili posljedicu sv. Tome Akvinskog «Hvali, Sion, Spasitelja» koji se čita na blagdan Tijelova prije Evanđelja u kojemu je u sažetku cjelokupna nauka i pobožnost prema Presvetom oltarskom sakramentu.


Molitva vjernika

Prinoseći ovu žrtvu hvale uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu koji nam je naredio slaviti ova sveta otajstva.

1. Hrani, Gospodine, svoju Crkvu svetim Kruhom i blagoslovi je Vinom Saveza da ti ostane uvijek vijerna do konca svijeta, - Molimo te.
2. Obdari svoje službenike, koji prinose Kruh i Vino za naše spasenje, mirom i ustrajnošću na putu prema tebi jedini i vječni Oče, - Molimo te.
3. Euharistija je i poziv na služenje, daj, da ti služimo pomažući onima koji su potrebiti naše pomoći kako bismo ti bili što sličniji, - Molimo te.
4. Kruše živi, hrano anđeoska, daj da za tobom čeznemo i da te dostojno primamo, - Molimo te.
5. Ne pljeva koju vjetar raznosi, nego, daj da budemo zrnje od od kojega će nastati i rasti kruh – Crkva, - Molimo te.
6. Sve prvopričesnike svijeta privuci k sebi po svetom Kruhu i blagoslovom saveza zaruči ih Crkvi da oduševljeno svjedoče o čudesnim djelima tvojim, - Molimo te.
7. Nebeskoj gozbi pridruži naše pokojne, - Molimo te.

Gospodine Isuse, ti nas hraniš svojim Tijelom i Krvlju na ovoj gozbi ljubavi. Ojačaj nas da ne klonemo pred naletima zla. Osnaži nas svojim Duhom da ti u radosti i ustrajnosti služimo, koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen

ČITANJA

Za današnji blagdan voli se tvrditi kako je to čisto teološki blagdan, što bi nas moglo odvesti krivim putem kao da je on tek plod teološke spekulacije. Naprotiv, čovjek se nikada ne bi mogao vinuti do njegove spoznaje da nam to nije objavio Isus: "Nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj kome se Sin hoće objaviti" (Mt. 11,27). Ili: "Kada dođe Branitelj kojega ću vam ja poslati od Oca - Duh istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za me" (Iv. 15, 26). "Ja i Otac jedno smo" (Iv. 10. 30).
Kada Isus govori o Ocu "Abba" što na aramejskom, koji je bio Isusov materinski jezik, onda je to govor krajnje nježnosti, koji se mogao čuti samo iz usta dječice - tatice! I kada Isus u Getsemanskom vrtu u žarkoj molitvi doziva Oca zove ga "Abba" - Tatice.
I premda je Isus tako jasno naviještao jednoboštvo u troosobnosti, a Crkva tu objavu pokušala objasniti u pojmovima ljudske mudrosti, pa ipak tajna zasjenjuje ljudski izričaj, samo ostaje osjećaj naše nemoći pred velikim otajstvom Božje neizmjernosti i neizrecivosti. Tu zapravo i počinje prava vjera. Kad kažemo prava vjera tu se ne misli prvenstveno na ispravnost vjere, nego na ono što vjera jest. A što je to vjera? Neki će odmah kazati da je to onaj osjećaj vjere koji je u nama. Čak postoji mišljenje da smo genetski uvjetovani s obzirom na to imamo li taj osjećaj za vjeru ili ne. Međutim, taj se osjećaj vjere ili za vjeru zbog odgojnih ili nekih drugih predispozicija može prometnuti u ne-vjeru koja onda postaje svojevrsno ispovijedanje ne-vjerovanja do neke vrste borbenog ateizma. U jednom i u drugom slučaju još uvijek smo na području osjećaja, odnosno svojevrsnog nagnuća prema ili protiv vjere, premda ti unutarnji poticaji za ili protiv još uvijek nisu vjera u smislu religio - vezivanje uz, za. Tako nunutarnji osjećaj za vjeru još nije vjera u njezinoj punini. Vjernikom postajem onda kada sam svijestan svoje pripadnosti Bogu kroz Objavu i kroz praksu u okviru Crkve. Vjera se prenosi tradicijom, predajom od roditelja na djecu. To je još uvijek jedan od najčešćih oblika, premda su mnogi mladi ljudi prisiljeni tražiti oblik vjere jer im ga nisu znali ili nisu htjeli baštiniti njihovi roditelji. Kako to zna biti bolno znadu samo oni koju su prošli taj put. U punoj iskrenosti, ne tražeći jeftina rješenja i odgovore, ispovijedili su mi mladi ljudi u razgovoru svoje dileme. Iskreno žele vjerovati, muči ih Božja šutnja, raznolikost vjerovanja i spoticaji koji dolaze od onih koji opravdavaju svoju nevjeru. Prvi i bezuvjetni potez je odgovoriti na poziv - biti čovjek. Čovjek kao etičko biće koje ne želi i ne čini nikome zlo i koje je otvoreno pozitivnim poticajima. Drugi potez nadovezuje se na ovaj prvi, a to je otvorenost prema svjetlu "odozgor". Ako i potraje svojevrsna agonija traženja Iskonskog Svjetlo "odozgo" ne će izostati. Največa pogreška i zastranjenje na tom putu je idolopoklonstvo vlastitom ograničenom umu. Budem li sam počeo sebi graditi vjeru (religio) birajući ono što mi se sviđa a odbacijući ono što moj um odvagne kao nelogično, na sigurnom sam putu vlastite propasti kao vjernika, jer tada prestaješ biti tražitelj, dakle putnik prema a postaješ zarobljenik svoje vlastite "Kule babilonske". Ima takozvanih vjernika i članova Crkve koji su postali "suha grana" na njezinom zelenom stablu, jer su idolopoklonstvom vlastitog uma presjekli milosne sokove koji u vjeri znače život.
Izlazak Sina iz Oca i Duha iz Oca i Sina božanska je dinamika koja nam se očituje kroz Crkvu. Krstom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nastaje Crkva, a svaki pojedini član Crkve je uronjen (baptizein), dakle, kršten u sam intimni suživot Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.
"Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji" (Rim. 8, 14). Kojemu ćeš se duhu dati voditi ovisi i tvoj put kojim ćeš iči. Hoće li to biti "Kula babilonska" kao umotvorina tvoga ograničenog duha ili sinovstvo Trojedine Ljubavi koja nas ohrabruje da se Bogu obračamo s Abba - Tatice, dakako, ovisi o tebi samome.
Put postoji, odlučnost ići tim putem tvoj je izbor i jedina zasluga koja će te odvesti u milosni zagrljaj Presvetog Trojstva.

Molitva vjernika

Osnaženi milošću Duha Svetoga s pouzdanjem u ljubav nebeskoga Oca, molimo zajedno s Kristom.

1. Za Crkvu; da nepotamnjenim sjajem odražava svjetlost kojom tvoj Sin prosvjetljuje svakoga čovjeka, - Molimo te.
2. Za upravitelje država da uvijek promiču pravednost i mir, - Molimo te.
3. Za mlade da osjete darove Trojedinoga i za njima teže, - Molimo te.
4. Za sve ljude da im otvoriš srca za lahor tvoje Riječi koji liječi i ispunja svetim mirom, - Molimo te.
5. Za sve nas koji slavimo ova sveta otajstva da nas ispuni zanos i slava Trojedinoga, - Molimo te.
6. Za bolesne i nemoćne da osjete tvoju utjehu i pomoć, - Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u vječnu radost, - Molimo te.

Gospodine tvoja je želja da svi ljudi dođu do spoznanja istine koja vodi vječnom životu. Ispuni nas svojom milošću da odlučno idemo putem tvoga Sina Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

ČITANJA

Na početku ovog kratkog razmišljanja o današnjem blagdanu i njegovoj poruci čestitajmo svojoj prečasnoj majci Crkvi njezin rođendan. Onoj koja je na današnji dan rođena po Duhu i u Duhu od Oca i Sina. Njezina slika žene u pustinji (svijetu), okrunjene s dvanaest zvijezda s Djetićem u ruci koja se bori sa zvijeri, starom zmijom koja joj želi oteti Dijete. Simbolika koja pravilno istumačena ostaje uvijek aktualna. Krštenjem smo Majko po tebi ponovno rođeni za vječnost. S tobom i u tvome milosnom krilu živimo. S tobom se radujemo Životu, koji je iza svake vidljive manifestacije života, Duhu Svetomu. On, vječna iskra Oca i Sina trajno se objavljuje u treptajima života svakog bića, svakog cvijeta, svake kapi vode. Kao nebeski biser zrcali se u osmjehu majke koja prvi puta prima svoje čedo u ruke, u ljepoti oka djeteta koje trči za leptirima svojih maštanja, u oku mladića koji zaneseno gleda svoju ljubljenu, u oku staraca ispunjenih ljubavlju dok gledaju razdraganu mladost prisječajući se svoje vlastite. On je cjelov Oca i Sina ovome svijetu, kojemu vraća podijeljene jezike naroda kule babilonske jezicima Božanske vatre jedinstva i cjeline, koji se očituje u jedinstvu jezika i naroda.
Nisu Duhovi zabuna u nekoj množini od riječi "duh", već je to prisjećanje na vrijeme kada se blagdan Duha Svetoga slavio tri dana – Duhovi dani ili u nekim kajakvskim krajevima Trojaki – od trodnevnog slavljenja. To nas ujedno upućuje u poruku Duhova kao cjeline, punine, savršenstva. Tri, pa sedam darova, brojevi koji svojom simbolikom veličaju dan "obećanja Očeva" na koji upućuje Uskrsli svoje učenike da čekaju "krštenje Duhom Svetim".
Dok čovjek gleda svoju malešnost u zrcalu "Sile odozgor" i dok postiđeno mora priznati da nema ama baš nikakav dar kojim bi mogao darivati nebeskog Gosta kad me posjeti, jer sve što imam i što jesam njegov je dar, pa i sam sam njegova svojina. Ne preostaje mi drugo nego otvoriti skromnu izbu svoje duše i ponizno primiti Kralja nad kraljevima, Njega koji je Sve jer je punina svega i čekati da se priberu strune srca koje će na Njegov dodir zatitrati pjesmu vječnog zanosa i neizmjerne radosti. Znam da mi On neće zamjeriti što mi odjeća nije po mjeri duhovnih skuta već je sličnija prosjačkoj i što će moja usta tada zanijemiti umjesto da pjevaju ode radosti, jer dijete sam neuko pred prijestoljem mudrosti. Kako da vam danas govorim o Tajni koju tek naslućujem? Stoga ću ponizno moliti da moja nedostojna usta budu u službi nebeskog Tješitelja žalosnih.

Tješitelju tako blag,
Ti nebeski Goste drag,
Pun miline, hlade tih.

Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu.

Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
liječi rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim..
- - -
Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih,
djelitelju dara svih,
dođi, srca svjetlosti.
Amen. Aleluja.