E kurac. Ja imam kornjaču. I to ne bilo kakvu, već jednu pravu, nepokolebljivu, koja prkosi zubu vremena. Dapače. Sve je to počelo vrlo bezazleno, te na prvi pogled besplatno. Kad smo bili picani, svi prijatelji, a i ona manje poznata dječurlija iz kvarta, su imali nekakvu živinu u svome vlasništvu. Od raznih papiga, kanarinaca, hrčaka, miševa, zečeva, kerova (sa manje ili više pedigrea), sve do mravi i štakora. Naravno da posljednja dva stvorenja nisu tu bila voljom ukućana, ali šta je tu je. Tako sam dobio na poklon kornjaču (ne od roditelja, mudriji nego što sam ja bio, žestoko su se protivili), pravu, tropsku, malu, ali nadasve živu. Saga je počela.. Tješili su se moji starci rječima trgovca kad su prvi puta išli kupovati hranu :
"Gospođo, to su male tropske kornjače, žive najviše godinu dana."
Pogađate, nakon desetak godina sve je isto, samo što više nije tako mala, već ima dobrih 15ak cm dužine i 4-5 širine. Zašto ja sve ovo pišem? Eto, silom prilika, jučer sam imao čast mijenjati vodu dotičnoj/om. Osim što ta voda nakon stajanja na balkonu preko nekoliko dana, dobije finu zelenkasto-smeđu boju(valjda tropsku), nagomila se i izlučevina "jadnog" stvora. Sve to 'ladno ide u wc, ali treba izvaditi turtlesa, koji počinje lamatati nogama i kandžama, te gristi, a pamćenje me služi toliko da znam kako sam ga nahranio. Džaba. Ko još tvrdi da se kornjače uvuku u oklop kada se preplaše. Vražju mater. O mirisima "Pariških noći" koji su se širili iz prebivališta mu da i ne govorim. Pregrmim posao, vratim sve na balkon, nahranim živinu i mirno odoh gledati tekmu. Poluvrijeme, a voda već lagano ima svoju poznatu tropsku boju, valjda instikt predaka, zov domovine, prirodno okružje, 'ko će ga znati.
Ili samo fekalije, crijeva dobro rade....
Im'o sam strašnu kornjaču, bila je pravi đavo!
(imam još uvijek,užas)
|
