četvrtak, 19.04.2007.

Roll on the… beton + interview

Prošlotjedno promišljanje o kupovini koturaljki nije više samo misao. Eto ih u hodniku, neke Creek … Kaže «striček» u trgovini sportskom opremom: «Gospođo, sasvim su u redu, prosječne koturaljke za rekreaciju.»
Ja, dok ne naučim nadprosječno koturati, sasvim sam zadovoljna i ovim prosječnim.

Nije dugo trajalo da ja ovakva, samouvjerena kakva jesam, i ne stanem na njih. Kažem: stanem, jer sve ono kasnije već je podvig.

U subotu poslije obiteljskog ručka imala sam dogovorene instrukcije. Moje princeze velikodušno su se ponudile naučiti tetu u najboljim godinama koturati. Da ne duljim, svjesna sam bila da je teta u najboljim godinama nakon petnaestogodišnje pauze, koturaške, već poprilično zahrđala, no nisam se dala smesti!
Zaboravite sva znanja i vještine koturanja na koturaljkama «moje mladosti», onima na četiri kotača, jer ovo je sasvim neka druga priča.

Savjete o kupovini svih silnih mogućih štitnika i kaciga nisam poslušala, jer već sam se vidjela u liku nekog "viteza okruglog stola", onako «blago» oklopljena i ovako izgledam dovoljno čudno u povećoj grupi dječurlije koturajući se na onom «baš najboljem asfaltu».

Nisam ni znala da postoje štitnici za dlanove, laktove i koljena. Moje je saznanje bilo poprilično šturo, koljena ok, laktovi ok, no zaista nisam znala da se neko čudo navlači i na ruke tako da je dlan zaštićen, a zapravo je logično, jer opako boli pad na dlanove, da, sjećam se djetinjstva.

Zašto djetinjstva? Zato jer nisam pala, spotaknula se jesam, da, koturala sporo, «laganini», da, ali pala na veliko ne, nisam i ne namjeravam. Dakle, kad sam pokopčala ta oklopna čuda od koturaljki, trebalo je samo krenuti. Krenem ja... a noge «ko u srne» - sve nešto drhtulje, a ravnoteža kao da mi je vertigo prijatelj, a kako ja stalno govorim da posustajanja nema, naravno da niti odustajanje nije bilo ni u peti.
Kritičnih petnaest minuta prošlo je u trenu i... sve ide: mislim, ide prema naprijed, unazad nije savladano, kočim, za sad usporavanjem ili blagom promjenom smjera, a ona čudesna naprava zvana kočnica (ima je samo na jednoj koturaljki) za sada je samo stvar koju treba naučiti koristiti, a onako... malo je piknem, ali me isto tako i malo frka... pada, naravno.

Za sad najveći neprijatelj su mi nogostupi, izbočine na asfaltu i za to «vješto» izbjegavam iste. Prijatelji najveći su mi semafori, prometni znakovi i zidovi, a svi oni koji će prihvatiti ovaj izazov u početku će vidjeti i zašto. Zato jer su izvrsni rukohvati i «štoperi»!

Rezime, prokotrljala se ja, pardon, prokoturala ja nakon petnaest i više godina. Prvi dan, pa odmah pod kotačima sigurno ostavljenih 3 kilometra asfalta. U subotu, kako sam u stisci s vremenom, dogovoren je i novi «roll on party», stoga pozivam odvažne, hrabre, luckaste, otkačene, da mi se pridruže. A vjerujte, jako je zabavno i relaksirajuće. Spomenula bih ja i vjetar u kosi, ali ga, nažalost, za sada nema.