Idi... tamo gdje ćeš biti ljubljen
Zašto je tako teško gubavcu ostati ponizan? Zašto je najteže onome koji je ništavan priznati da je to tako? Zašto ne mogu pobijedtit onaj dio sebe koji mi toliko šteti i koji uzima sve što mi znači?
Jučer, danas, sutra...
Uvijek ista priča, ista već molitva na usnama, isto kajanje, isti grijeh...
Gospodine, toliko sam se izgubila u ovome nečemu čemu ni ime ne znam, ponekad sumnjam da me želiš vidjeti, bolje ti je bez mene, ma što ću ti ja kad se ne mijenjam, kad ću Te prvom prigodom izdati.
Iako Tebe želi duša moja i za Tobom čeznem ne koračam prema Tebi.
Zavelo me ono lažno obećanje: "Bit će te kao bogovi. Neće biti suza, boli, spoznat ćete sve. Imati vlast nad svojim životom."
Upravo to me zavelo Gospodine i Bože moj. Iako svako jutro predajem sve Tebi, tražim da bude onako kako sam ja to zamislila. Valjda ja znam što meni treba i što je najbolje za mene.
O jadne li sljepice...
O jadne li duše...
Prodala sam Te za mrvu slave, izdala Te zbog malenog pada...
Ne mogu se ni kajati, jer Ti ne mogu garantirati da opet ne bih isto učinila.
O spasi me od mene, izbavi me od moje slabosti!
Čemu se uopće truditi oko mene, idi Oče, iako ću umrijeti bez Tebe.
Idi Ljubavi ako ćeš biti sretniji...
Idi Ljepoto jer ovaj slijepac ne može gledati svjetlo.
Idi daleko, daleko od mene...
I dopusti da slušam smijeh Ljubavi koja je napokon ljubljena.
Neka moj Bog napokon bude ljubljen!
|