subota, 27.09.2025.
Šuma
Jesam li do sad živjela?
Izvan dvorišta?
Ljepotu koju
nisam vidjela godinama.
Jela sam digialne kemikalije
s okusom metala
a imala sam latice vjetra
Biti leptir koji ne leti
u mračnim podrumima
punim truleži
već let cvjetnom livadom,
tajanstvenom šumom,
beskrajnim prostranim poljima.
Red imaš ako imaš vrijeme
natakano mirom.
Pjesma.
Samo to polje mira
na stvaranje reda motivira.
Naš brat naša sestra,
glas je vjetra.
Naše uho koje sluša
kako šušti duša.
Kako more svoje vale pretrava
u misli male.
koje se rasplinu
kad u kamen udare,
i za trajnost ne mare.
Kad dopustiš umu
da ima vremna
da se penje do Sljemena,
šumom što diše,
poslje kiše,
šumskom tišinom
brda visinom.
Baci vremena u kasicu
da možeš otići u šumu,
na piknik u hladovinu,
tvoje duše domovinu,
Zakriljna svodom
zelenih krošnji,
koje te štite od ovoga svijeta,
daleko od gradskog planeta.
Slušaj što šuma pripovjeda,
šuma stara sijeda,
a istovremeno i mlada
kao mladi listovi,
protočeni suncem
i potočne travke.
Nevina šuma ljepote beskraj,
mnogi ne vide
tvoj božanski odsjaj,
nikom nisi ništa kriva,
a kroče te za svoja mjesta siva.
Život počinje tobom,
kad tvoj glas uskladimo
sa sobom.
Kao vjetar tvoje misli mislimo,
zagedani u daljinu.
Gravitiranje zemlji zarobljenoj
u sive kore
u kojima su travke koje niću
više iznimka nego more.
Gravitacija nočne more,
o moj komfore.
Sve što čovjek gradi
bez da prirodu sadi,
iz njegove duše
kamenčiće sreće vadi.
Što bi ja bez ovog vrta
nedam ga nikom
u njemu se moj um kovrta.
Ako uspiješ u vrtu stvoriti ljepotu
dodao si vrijednost svom životu.
