Pozdrav iz Kaočina

srijeda, 15.06.2011.

POZDRAV IZ KAOČINA!

- 16:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2013 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Lipanj 2011 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

  • Komentari On/Off

Opis bloga

  • Kaočine moje velo misto

    Urednik:
    M. Kulušić
    Kaočine
    22324 Drinovci
    Republika Hrvatska


    E-mail:
    pozdrav.iz.kaocina@gmail.com

Linkovi


  • Kaočine, Šibensko-Kniniska, Croatia

    Welcome to Kaočine Google Map

    Popis tvrtki Kaočine

    Najpopularnija imena i prezimena u Kaočinama kraj Drniša - DANAS


    Štampa

    Slobodna Dalmacija
    Jutarnji list
    Večernji list
    Novi tjednik
    Globus


  • ŠTOPER

    Čikola me inspirira,
    Tiho šumi, u srce me dira.
    Teci krška moja ljepotice,
    Sve do Krke, do svoje sekice.

    Ti u Krku, ona će u more,
    Slušaj ovo moj čestiti rode.
    Upita me tad Čikola moja:

    "Koja j' tebi omiljena boja?"
    to je boja meštra sa mora,
    to je boja našega Hajduka,
    i kad umrem ja bi za njeg druka.

    Od Kotala, do Cigića grede,
    Lipotica opet pita mene.
    Koliko je Anta za Hajduk igralo,
    Bi li meni ti odgovor dao?

    Tri golmana, tri su Anta,
    Svaki dobro lopte vata.
    Ante Jurić, golman stari,
    Za Hajduka srcem brani.

    Kad Beara biži iz Hajduka,
    Ante Vulić tad je dres navuka.
    Treći golman Ante Sirkoviću,
    Dobar golman, ali nema sriću.

    A u polju Ante Žaja,
    Ljudi moji britva prava.
    Još je igra Ante Ivkoviću,
    Pozdrav tebi sivi sokoliću.

    Zar ću ovog zaboravit tića,
    Legendarnog Antu Žanetića.
    Za Dinamo on prozbori,
    Kontra zvizde Hajdučki se bori.

    To je reka u kriva vrimena,
    Pogan pajdo polomi mu rebra.
    Sad je prilaz s Placa do Poljuda,
    Ante Miše igrao je svuda.

    A sad doša Ante Rukavina
    Drago mi je šta za Hajduk igra.
    Odgovor je moj vama potpuni,
    Žuborite, nikom se ne žuri.

    Sa Promine puše jaka bura,
    Miljevčana brate ima svuda!
    Oni nose svoje slavne gene,
    Tako čvrsto ko naše kamenje.

    Ili tvrdo ko naša litica,
    Poznaju se Miljevačka dica.
    Takav jedan za Šibenik igra,
    Ante Kulušić, moram kazat svima.

    Stopostotnih Miljevačkih gena,
    Prid njime je sad karijera.
    Nema treme Miljevačka stina,
    A još kad bi za Hajduk zaigra.

    Znam ja njega, neće odstupiti,
    Veliki štoper on će bili biti.
    Obraduje Ante roditelje,
    Dres kockasti, znam da čeka tebe.

    Did je Stipe odoru nosija,
    Tvoj ga ćaća Mirko nasljedija,
    Na braniku domovine svoje,
    Ti u športu igraj šta mo'š bolje!

    Pozdrav!!!

    Ante Kulušić - Godina


    MOLIMO SE

    Puno je suza vidila
    Gospina slika stara
    srce i duša ona je crkve
    Utjeha na zemlji siromaha.

    Ona je priča,
    čovikova nada
    Sritnih i nesritnih,
    Ona vlada.

    Vrati se, čoviče Gospi
    Tu pripada opstojnost tvoja,
    Prid Njeno lice i reci:
    "Evo me utjeho moja!"

    Zlato i krunica na ruci,
    Rupčići izvezeni stoje.
    Isus u Njenom naručju,
    Ljudi pred Njome mole.

    Raduj se i Ti Marijo
    Vojvotkinjo svojim pukom,
    Ode na našem Visovcu,
    pruži im ruku.


    Biti svoj

    Nostalgija me obori
    Nakupi se puno toga
    Čežnja me teško pada
    Vratit ću se jednog dana
    Ta je želja zacrtana.

    Teško brime na leđima
    Plamen u mom srcu gori
    Svetog Duha ja doživim
    Pred Njim stanem, te se molim.

    Sva divljenja i ljepote
    Ove moje zemlje drage
    Postade kotač snage
    Koja čuva moje tajne.

    Pročitano sve još nije
    Skrivene su želje davne
    Svi odoše bez pozdrava
    Ne znajući, badava je.


    Kako bez tebe

    Nek uspava malo vrime
    Nađimo se kao prije.
    Kad bi oto moglo biti
    Što je bilo, davno nije.

    Ne tuguj Zagoro moja
    Evo ti tvoga sina
    U zagrljaju drače i smrike
    Na ognjištu moga dida.

    Kamen se bori snagom
    Na užarenu suncu vrućem.
    Bura ga hladi nemilo
    Evo me Zagoro kod kuće.

    Duša se otvara moja
    Hodam putem ditinjstva svoga.
    Da li ću sresti nekoga ovdje
    Ima li živoga roda moga.

    Tužnoj te gledati Zagoro
    Kako izdišeš i veneš.
    Nema plača i igre dice
    A kako ću obrisati
    suze sa tebe.

    Šaljem ti pozdrav Zagoro
    Brišem ti suze sa lica.
    Molitva neka se moja usliši
    Neka se rađaju u tebi dica.

    Sunce ti grije tilo
    Bura ti tena daje.
    U zagrljaju Krke ti si
    Promine i Svilaje.

    Ostade tvoje ime
    Otrglo od zaborava.
    A kolikoj kršna Zagora
    Poznatih ljudi dala.

    Ljuti kamen i smrika
    Snagu iz tebe usiše.
    Napuštena nećeš ostati Zagoro
    Moje najlipše cviće.

    Sritan onaj tko se tebi vraća
    Napaja ga snaga škrtog krša.
    Oj Zagoro tiha patnjo moja
    Otpjevana, ti si moja duša?


    LUBAV ĆE VAS STIĆI

    Još i danas
    istim žarom teče
    bratska ljubav što je
    kod nas bila.

    U ditinstvo
    vraćaju me misli
    stoji stolac
    kraj našeg kamina.

    Često mi je
    govorila majka
    u srcu mi
    stoje njene riči.

    Ponosim se
    na vas dico moja
    volite se,
    Božja ljubav će vas stići.

    Blagoslovni
    nek vam budu trudi
    da u vašoj kući
    bude Boga.

    Neka i rič sine
    neka moja
    pored srca
    stane barem koja.


    Kućo moja

    Prilazim kući svojoj
    Crni se sumrak hvata.
    Hodam prljavih cipela,
    Dvorište puno blata.

    Magle se prozori od kuće,
    Rukom kvaku hvatam.
    Otvaram vrata od sobe,
    Gdje sam nekada spava.

    Sjena obuzda sobu
    Od koštele pune hlada.
    Spustila svoje grane
    Do mog kućnog praga.

    Kupe se misli moje
    U sobi di sam spava.
    Kao izgubljeno dijete
    Tuge nevolje i jada.

    Bude me sićanja moja
    Mislima mladosti davne.
    Nesta plaća dice
    I žena što su rađale.

    Ne čujem Čikolu više
    Što drobi kamen od drage.
    Davno su izgubljeni snovi
    I zabave drage.


    Vrati se ćaća

    Mate mi pričala
    kad si oša
    Tada sam bija
    u kolinki mali.

    Dida me čuva,
    učio hodati
    A tko bi drugi,
    ja njegov sam unuk mali.

    Put te odvede
    za koru kruva
    Torbom u ruci,
    nešto stvari.

    Slikom mojom
    i moje matere.
    Da ti bude lakše
    kad radiš.

    Dolaze pisma,
    mater ih čita.
    Tvoje su suze
    na pismu stale.

    Majci je teško
    i ona plače.
    A dida promatra
    sve sa strane.

    Vrati se ćaća
    kuća se ruši,
    A zemlju nam
    nema nitko radit.

    Did je pri kraju,
    majka ne može
    Ja ne mogu
    još sam mali.


    Ćaćina rađa

    Ujutro prije svitanja
    ćaća je prvi ustaja.
    Konje za kar zataka
    i pravac priko vlaka.

    Prije odlaska u polje,
    pogleda vrime kakvo je.
    Za doručak nešto pojede
    i onda na rađu krene.

    U polje se išlo raditi,
    komad kruva u skašeli.
    S bukarom vina,
    ako'j ga bilo…

    Radilo se do Zdrave Marije
    Al' se tilo pridavalo nije.
    Pocrnuto lice,
    puno na njem bora.
    Kupa se u znoju
    i nema odmora.

    Došao bi kući,
    nije mu do priče.
    Sija kraj špakera
    blizu svoje dice.

    Popija bi tada
    čašu cilog vina.
    Za stolom mu sidi
    cila familija.

    Hrana je u loncu
    ćaća ide isti.
    Svojom familijom
    kraj stola će sisti.

    Život je težak
    seljaka sa sela.
    Raditi se mora,
    druge ti nema.

    Nediljom i blagdanom
    spavalo se duže.
    Ustajanje bilo oko 10. ure.
    U 11 sati počela bi misa.

    Crkva je puna,
    za sve nema mista.
    Posli mise uvik se je znalo,
    Otić u gostionu i popiti malo.

    Tamo se je igralo
    na šije i karte
    Znaloj biti beštime,
    a i svađe,

    Ništa više nije
    što je bilo prije.
    Gostiona kod Tone
    odavno ne radi.
    Mladi u kafiću,
    umrli su stari.


    Bolje bi mi bilo

    Bolje bi mi bilo
    Da te vidija nisam
    Što mi sada vride
    napisana pisma?

    Kad sam u postelji
    Rukama te tražim
    Diram ladni kušin
    Misto tvojih vlasi

    Di su tople noći
    Zaljubljeni dani
    Nježno tvoje tilo
    I poljubci dragi

    Otišlo je vrime
    Prijateljim starim
    Zaboravu lipi
    nepovratni dani


    Didovino, ja te nedam!

    Svoju zemlju neću dati,
    Neka na njoj smrika raste.
    Kad bi i to učinija
    Onda ne bi to ja bija.

    Na njoj ja sam žito čupa,
    Gona konje, pluge drža.
    Ona mi je kao mate,
    Šta bi bez nje ja bi umra.

    Kada dođem ja do krča,
    Moj želudac sav proključa.
    Od radosti i veselja
    Uvati me radit želja.

    U njoj vidim mate svoju,
    Brata, sestru i svog ćaću.
    Kad san bija dite malo
    Sidili smo tu u ladu.

    Sićam se i dida moga,
    Sa ćaćom je ziđa laze,
    Stavljali su na zid drače
    Ovce po njoj da ne gaze.

    I bajama bilo'j puno,
    Čobani ih mlatit znali.
    Pitali bi ćaću moga:
    "Možemo li?" - Ko' van brani!

    I na kraju dođu kupci,
    Oće uzet zemlje moje.
    Daju kuna kolko oćeš,
    Oće mene da pokore.

    Pravit će se tu tereni,
    Od tenisa i od golfa,
    Briga te je – moć ćeš radit,
    Bit će plaća za te dobra!

    Neću prodat didovinu,
    Proklet će me mrtvi moji.
    S mukom su je kupovali,
    Neka ona tamo stoji!

    Niko neće uživati
    Trude mojih pradidova,
    U Amerike di su išli,
    Di se novac zarađiva.

    Miljevčani moji dragi,
    Zemlju uvik možeš radit,
    Uskopat je i posadit.
    Ako prodaš nije tvoje,
    Doć će drugi – GOTOVO JE!

    Sitite se škrte zemlje,
    Roda svoga Miljevačkog
    I ponosnih njenih ljudi
    Šta opstaše na ljutu kamenu,
    Koji gori na vrilom zvizdanu.

    Raja svoga Krke lijepe,
    I Čikole prelijepe,
    Visovca i franjevaca,
    Dičnih naših Miljevaca!

    Šta bi mi bez zemlje svoje,
    Ako prodaš nije tvoje!
    Tilo imaš, dušu nemaš,
    Iz njedara izvađenu..


    Zraka života

    Sanjivo jutro,
    slavuj me budi,
    Dolazi proliće,
    a sunce na škuri.

    Stala je kiša,
    na ruži rosa,
    Sa srebrnim kapljama
    igranje kosa.

    Čikola tutnji
    iz korita svoga,
    Čuje se buka
    do mog prozora.

    Igraju ptice
    kolo na nebu,
    Jedna na drugu
    ko da se deru.

    Okolo cviće
    po živici raste,
    Na žici od struje
    pivaju laste.

    Na panju mačak
    sidi i gleda,
    Umiva lice,
    polako drijema.

    Lipo je vrime
    na misu se mora,
    U daljini jeka
    crkvenih zvona.

    Danas je Uskrs
    i puno svita,
    U našoj crkvi
    molitva cvita!


    Miljevački težak

    Trajao je život,
    Oko njega mriža.
    Težaka sa sela,
    Motika i njiva.

    Ni kiša, ni sunce,
    Ni ružna vrimena.
    Prkosi on tome,
    Ništa mu ne smeta.

    Pocrnu mu lice,
    Od umora i znoja.
    Žuljevi na ruci,
    Lice puno bora.

    Miljevački težak,
    Kao tvrda stina,
    S crvenom kapom,
    Suskom punog vina.

    Kod komina sidi,
    Kao glava kuće,
    A njegova čeljad
    Poštuju mu trude.

    Njegova pisma
    Uši probija,
    Osamdeset proša,
    Dugo mi živija!


    Navijeke dide moj

    Pokrila ti brada lice,
    Bili zubi iz nje vire.
    Obrve ti do očiju,
    Ko u starog mačka vire.

    Kalvarije mnoge proša,
    Smrskana je tebi kože.
    U ruci ti drhće čaša,
    Ti si dide pavi dasa.

    Kraj kamina, di obiva,
    Na suniji susak vina.
    Puši lulu, lipo mu je,
    Kroz prozorčić dim se čuje.

    Na leđima kaban nosiš,
    Kapa ti na sidoj kosi.
    U bilim si čarapama,
    S opancima na nogama.

    Naočale on ne nosi,
    Ni novine on ne čita.
    Osamdeset davno proša,
    Pisma mu je za to kriva.

    Kud god poša uvik piva,
    Ravno mu je sve do Knina.
    Maloj stvari veseli se,
    To ga drži, i moli se.

    Ujutro kad ustaje,
    Žmulj rakije on popije.
    Dvi, tri smokve on pojide,
    Do marende nema zime.

    Deset sati, marenda je,
    A na stolu kiselina,
    Sa purom je pomišana,
    Za mog dida prava hrana.

    A za ručak malo mrsa,
    Još i prisnoga kupusa,
    Jedna boca crnog vina,
    Valjala bi doktorima.

    To je recept od mog dida,
    Za dug život svim mladima.
    Da navike priokrenu,
    Jer, nestat ćemo u jednom trenu.


    Ostao si voljen
    (posvećeno pok.
    fra Nediljku Jukiću)


    Još uvik u mislima mojim
    Sve me sića, pred očima stojiš.
    Tamna soba puna tvojih stvari
    A tvoj habit iza vrata stoji.

    Tvoja djela o Tebi govore
    Ostao si voljen ovom kraju.
    Nagradu ćeš primiti od Boga
    Tvoje misto čeka te u Raju.

    Dan i danas riči su u meni
    Pričaju ih seljani u selu.
    Dobri ljudi bit će nagrađeni
    Kada dođu gore uzvišenu.

    Budimo dobri i volimo Boga
    Jer nas sudba slična čeka.
    Ove riči što ih pišem
    Neka budu makar nada neka.

    Branko Šarac