Pravo(m) u glavu

Tako kaže Mir Jókal, 1825. – 1904., mađarski romansijer

Kako stojimo sa znanjem u Hrvata? Nula bodova, zato što statistika kao nauka koja sistematizira pojave kroz matematičke pokazatelje,uvijek potvrdi svoju definiciju. Statistika se svodi na točan zbir netočnih podataka.
Kako se koristi statistika u Hrvata? Kao netočan zbir točnih podataka. Pa hajdemo redom,
U Hrvatskoj je, prema tim podatcima, cca 50% polupismenih. Građana. Što znači da je toliko onih koji imaju završenih osam ili manje razreda osnovne škole. VSS-ovaca, Mr-a, Dr-a. i Akademica ima 7%. Ostali su se smjestili u onih 43%. To su građani sa srednjim i višim obrazovanjem.

Umirovljenika je nešto više od milijuna. Ukupno zaposlenih je oko milijun i po. Nezaposlenih na zavodima za zapošljavanje je 25%, samo od kojeg broja, pitam se?
Pa koliko Hrvata živi u ovoj Lijepoj našoj? Birački spisak kaže cca 4.763.000. Prema policijskoj evidenciji ima nas 4.439.000. Tako kaže i Statistika.
Žena ima više od muškaraca, ukupno 54%.
Kad bi netko htio uložiti u ovo poduzeće i dobio ovakve službene podatke pitam se što bi rekao? Vjerojatno - „Pa ovo je luda kuća!,„ zatim zbrisao glavom bez obzira.
Ali zato mi živimo u toj „ludoj kući“, ako se ovo naziva životom. Jer jedni planduju na biroima, drugi se bave politikom, a treći čak i rade, na crno ili bijelo.
Čemu pesimizam? Hej, Kanuny, olabavi, pa ima i gorih od nas!
Eh, takvo razmišljanje i mirenje s glupošću, vođenim strahom od moguće budućnosti, jednostavno me izluđuje.
Ako se pozovemo na mudru izreku iz naslova, mi bismo većinom trebali biti mrtvi, a neki bogami i mrtviji.

Kako stvari stoje sa našom stvarnošću kroz statistiku?
Zanimljivo bi bilo vidjeti kretanje kapitala i vlasništva u odnosu na ukupni kapital Republike Hrvatske na dan 31. 12. 1990. godine, dokle sežu ingerencije zloglasno Aneksa G, te njegov prelazak u ruke pojedinaca. I to Zakonima koji su poništeni. Dakle, tko će sve trebati vraćati imovinu i nadoknađivati štetu?

Društvena imovina je izraz koji je određivao pravo vlasništva građana Republike Hrvatske nad svekupnom imovinom u RH.
To imovinsko stečeno pravo svakog pojedinca nije se moglo ograničiti, a kamoli oduzeti. Ipak se upravo to desilo.
Pa krenimo redom.
Kao uvod, razmatrat ćemo pravno stanje HT-a.
Nukleus HT-ove imovine je nastao prije podruštvljenja imovine 1945. godine. Budući da je Država, a to smo svi mi, ulagala novac od naših zarada u razvoj HT-a, a te kredite smo mi vraćali. Osim toga, mi smo isto tako plaćali skupo proširenja mreže, plaćanjem priključaka, pa mjesečnih računa, tzv. Pretplata, po samo njima znanim tarifama. HT je svake godine mijenjao tarifu za priključke, ovisno od toga koliko se računalo na proširenja mreže i podizanje tehnoloških razina za prislušne uređaja, kojima su nas prisluškivali i pratili.
Tako, dakle, mi platismo razvoj HT-ea. I to od kraja 1945. godine do 1992 godine, kad nam naši vrli osloboditelji naše imovine, Zakonom o pretvorbi, objasniše da je to sad državno, znači njihovo!
I još rekoše kako će nam čak dati pravo za otkup dionica HT-a, tako pretvorenih, ako smo zainteresirani.
Ali koliko i u kojem postotku to će nam oni priopćiti kad sebe namire.
Tako nam oduzeše mirno i šutke, ničim izazvani, naše vlasništvo.
A mi?
„Znaš ti nas, jebo ti nas", kako reče jedan političar.
Mi smo samo gledali, zadivljeni što imaju Državu i što sve po Zakonu rade, a ne onako kako nas je dotad krao mrski Beograd.
Mi imamo Hrvatsku rekoše, za to smo se borili i o tome stoljećima snivali. Hoćemo da budemo svoji na svome. I tako, dok si dlanom o dlan, mislim u smislu pljeska, Hrvatska lisnica nestade u džepovima političkih moćnika i njihovih trabanata.
Kad su nam tako lijepo, po Zakonu naravno, opljačkali naša ulaganja u HT-e, podijelili su otkaze pravim vlasnicima radnicima, danas najamnim radnicima, u ime tehnološkog razvoja i brigom za naciju, dakako?
Svašta.

Naša Vlada, kako to lijepo zvući!, u naše ime prodade, to naše oteto vlasništvo, ugovorom koji mi, njeni građani, ne smijemo vidjeti. N samo šo mi taj Ugovor ne smijemo vidjeti, nego ga ne smiju vidjeti čak ni naši narodni zastupnici, tj. saborski zastupnici.
Pazite sad ovo: u Hrvatskoj je državno uređenje Parlamentarna demokracija!
Dakle Vlada, koju potvrđuje Hrvatski sabor, odgovara tom istom Saboru za provođenje Zakona koje je izglasao Sabor.
Vlada, dakle, odgovara Sabora. Je li to tako?
Nije. Zastupnici u nekoliko navrata traže na uvid Ugovore o prodaji HT-a i INE, ali nema šanse da se to dogodi. Vladi, premda odgovara Saboru, ne pada ni na pamet da prezentira ugovore i uvjete prodaje, a kamoli da nama građanima, koji smo pokradeni vlasnici, pokažu te famozne ugovor.
Tko izabra tu Vladu i taj Sabor? Narod reći ćete.
Odgovor je točan.
Pa kako se onda Vlada može tako bahatiti? Može, može, jer joj je narod dao to pravo, a Bog odobrio, pa prema tome proizlazi da je ona, Vlada, samo Bogu i odgovorna.
Mislim da je to točno, pa tko voli nek provjeri.

Gledamo tako neki dan našeg predsjednika Vlade, onako feš, šarmantan i ugodno popunjen Europski orijentiran preporoditelj HDZ-a, kako bez trunka neodlučnosti odbrusi zastupnicima kako neće odgovoriti na pitanje zastupnika, jer ne smatra da narodnim zastupnicima treba polagati račune.
A oni to odšutješe. Naši mili i obrazovani znalci prava, jer bi to trebali zapravo biti, budući da rade u zakonodavnom tijelu, Tvornici Zakona. Normalno bi bilo da budu stučnjaci za Zakone, pa oni ih donose!
Međutim, u praksi, oni su samo samo dizači ruku i prijeko potreban kvorum. Koji, katkad i ne znaju o čemu se raspravlja, pa zato i sjede u Saborskom kafiću da ih ne bi, slučajno, netko nešto upitao. Ovako imaju izgovor: Nisam bio u sabornici, imali smo sastanak Kluba zastupnika.
Dobar im izgovor, ha?

Da su oni narodni zastupnici, što evidentno nisu, odmah bi zatražili glasanje o povjerenju izvršnoj vlasti, tj. njenom predsjedniku, budući da ne poštuje narod i narodnu volju.
Ali oni su Bratstvo u krađi.
Jedni drugima, poslije Izbora, predaju Štafetu vlasti, pa kao neće se jedni drugima zamjeriti, a mi ćemo im oprostiti, jer smo dugo trčali i nosili Štafetu, pa nam kao ostala navika iz bliske prošlosti.

Vidite, kad bismo mi tužili, Sudu u Strasbourghu, državu zbog kršenja imovinskih i stečenih prava, opet ANEX–G gdje nema zastare, i tražili da nam vrate naše imovinsko pravo na dionice HT-ea, vjerujte mi dobili bismo pismenu presudu u svoju korist.

To se odnosi i na INU, hotele po Dalmaciji itd.

HDZ je devedesetih godina - valjda po shvaćanju ondašnjeg predsjednika tog istog HDZ-a, koji je bio vojničina i to general – doživio demokratske promjene vlasti kao osvajanje vlasti, pa se prema vlasništvu svih nas odnosio kao prema ratnom plijenu.
Onda nam je Tata Domovine jednostavno oduzeo sve, kao pravi otac svojoj djeci, i počeo dijeliti, kako je smatrao, po zaslugama, naravno. Tako su konobari, mesari, frizeri vodoinstalateri, monteri, te ostala poduzetnička bratija, postali, uz njegov blagoslov, najveći poduzetnici.
Kakve svijet nije vidio!

Tako je društvo naoružano znanjem uspjelo za kratko vrijeme osloboditi Hrvatski narod vlasništva, radnih mjesta i budućnosti.

Kako dalje? Opet Zakonom! Tužimo odgovorne institucije i odgovornu gospodu, po Zakonu, koji je naš Hrvatski sabor izglasao, za svaki propust.
Naučimo se služiti Zakonima.Budimo ljudi i poštujmo ljudske Zakone.
One Božje ionako moramo!

Europski pravni bogovi, čuvari pravne Europske tradicije, rekoše: Dosta je bilo neobavezne igre demokracije i države! Ter dadoše nalog našim samozvanim i zaigranim bogovima da ponište zakone kojima su sebi priskrbili nedodirljivost i pljačku svojih dobrostivih birača, a i svih onih koji su na ovome prostoru imali imovinu ili neka druga stečena prava.
Vjerovatno su, ti europski pravni bogovi, mislili: ako ovi veseli hrvatski političari čine sve to svome voljenome narodu, što će tek nama raditi?! Zato ih pozvaše da se dozovu pameti i da shvate, da bez naroda neće ni oni postojati.
Moš misliti!
Ono što mi ne vidimo, jer valjda volimo da ne vidimo, vidi Europa, vidi čitav svijet, vidi naša dijaspora, a vjerojatno se vidi i u nekoj drugoj galaksiji.
Jedino smo mi, čini se, uspjeli biti slijepi, ter ništa nismo htjeli vidjeti! Zanijemili smo, zadivljeno gledajući svoje vrle i halapljive bogove kako nas, u našoj nacionalnoj euforiji, pretvaraju u mulce, dok sebi priskrbljuju zemlju i nebo, more i rijeke, šume i voćnjake, nizije i visije...

U dosad objavljenim postovima, navodio sam zakone koji su uređivali zakonit kriminal.
Sad se sigurno pitate: je li ovaj Kanuny nešto krivo piše?
Ne, ne i ne, a možda i još jednom ne!
U nas se, htjeli mi to priznati ili ne htjeli, desilo upravo ono što Europa tvrdi: zločinački pothvat.
A taj se pak zločin ogleda u donošenju zakona koji su imali za svrhu razvlaščivanje vlasnika i bespravni prijenos vlasništva na uzurpatore vlasničkog prava. A zakone, zna se, donose državne institucije.
To se u civiliziranim, pravno uređenim državama, naziva Zločinačka organizacija koja ima vlast.
Takva vlast donosi i provodi zakone, koje donose zakonodavna tijela države, premda su suprotni pravnim uzusima civiliziranih društava i usvojenoj pravnoj praksi, koja je postala pravna tradiciji ovih prostora.

Ustav, zakoni, rezolucije, konvencije, međunarodni ugovori i pravna praksa okruženja, a to je Europsko zakonodavstvo, u jednom vremenu nije značilo ništa. Donošeni su zakoni za jednog čovjeka, grupu ljudi, na određeno vrijeme, za oprost duga, za zastaru, za ukidanje prava umirovljenicima; ozakonili su pljačku umirovljenika, isključili odgovornost Države ukidanjem članaka Zakona itd...

Problemi? Ma koji problemi?
Pa mi smo Država bez problema! Imamo Lijepu našu! Još samo da svi ovi naši bogovi i božići koalicijski dogovore i smjeste svoja ljupka dupenca u osvojene fotelje pa će cirkus moći dalje!
E, neće ići gospodo bogovi, božići, sveci i ostala božanska svito, kao da nam zbori mamica Europa!
Neće proći da su pojedinci, podobni političkim strankama, mogli devedesetih godina zauzimati poslovne prostore, stanove pa i banke, vlasništva ili stečena prava fizičkih i pravnih osoba iz Republika bivše SFRJ.

Tih devedesetih desilo se nevjerovatno, ali istinito: pojedincima su dodijeljivani oslobođeni stanovi iz kojih su iseljeni ili protjerani stanari koji su temeljem stanarskog prava imali pravo otkupiti taj stan čime je prekršen Članak 4. Ustava - jednakost svih pred zakonom.
To stečeno pravo koje sud u Strasbourgu priznaje kao imovinsko pravo, koje se ne može oduzeti, isto kao što se ne može oduzeti ni imovina, ipak je oduzeto imaocima stanarskog prava, a donošenjem novih zakona priznalo se novim stanarima pravo na otkup. Što su oni i iskoristili.
U isto vrijeme stanarima u nacionaliziranim stanovima, koji stanuju u tim stanovima i koji koji imaju stečena stanarska prava 60 godina, istim onim zakonima zabranjeno je da koriste svoje pravo i otkupe stan u kojem stanuju. I tako sve do današnjih dana.

Naši su bogovi pali na glavu i sve izmješali. Misle "tko je jamio jamio je". Ova prva epizoda je završila. Nastavak će biti kad država, kao davalac ovih stanova, bude morala namiriti oštećene stanare. One kojima je oduzela to pravo.

Ovih dana vidimo da Vlada, to jest Sanader i Kalmeta, potpisuju sve što Pupavac, čitaj Europa, traži! A traži da se vrate oteti stanove i kuće onima kojima si uzeli. Rokovi za prijavu stalno se produžavaju. Do ispunjenja nema zastare.
Tko je uselio u stanovime po milosti božjoj i otkupio tuđe vlasništvo, nek im taj vrati!
Mi koji nismo jamnuli ništa moramo, kroz davanja u proračun, platiti sve. Eto to je sva filozofija družine "Bratstvo po krađi"!

A kad je riječ o poslovnim prostorima, onda je igra slična, ali drukčija.
Poslovne prostore su dobili podobni glasači i njihove obitelji, e kako bi bili glasačka i svaka druga potpora vladajućima.
Kako se to provodilo?
Dozvolom HFP-a osnovana je firma na nekretnini poduzeća iz SRJ, koja se odlukom radničkog savjeta pripojila nekom poduzeću u pretvorbi.
Poduzeće u pretvorbi je aktom pripajanja poduzeća pokušao pripojiti i imovinu.
U jednom slučaju, sudac Općinskog suda u Zagrebu koji nije htio provesti nezakonitu radnju, premješten je na drugo radno mjesto, a na njegovo je doveden podobni iz "Bratstva po krađi". A on je provodio ove i ovakve radnje.
Pratimo sad što je bilo s nekretninom koju je Sudac odbio upisati u vlasništvo ovoosnovanog poduzeća.
Likovi koji su dobili zeleno svijetlo da zauzmu nekretninu dižu kredit kod banke i daju nekretninu u hipoteku. U isto vrijeme vlasnik iz SRJ potražuje nekretninu, i prodaje je poduzeću iz Zagreba kojem sve institucije sustava onemogućavaju preuzimanje nekretnine i reguliranje kupoprodajnog ugovora.
Kupac, poduzeće iz Zagreba, polako ulazi u trag vlasništva nekretnine i upisuje se u katastar kao posjednik.
Polaže dokumente u gruntovnicu i traži od suda da prizna ugovor.
Ipak, unatoč svemu, Općinski sud Zagrebu odbija upisati taj pravovaljani ugovor.
Kupac-vlasnik traži od policije, temeljem svih dokumenata, preuzimanje prostora. Policija odbija zaštititi vlasnika. Štiti bespravnog posjednika.
Tko će snositi naknadu štete po tužbi za naknadu štete od države, jer ne štiti vlasništvo uređeno Ustavom, zakonima, konvencijama?
Naravno, svi mi, mili moji, koji smo u raljama organiziranog kriminala u sustavu državne vlasti.

Nekretnina u okolini Rovinja, nekad lijepo odmaralište, vlasništvo Beogradske firme, srušeno je do temelja. Materijal od zgrada odnešen, a prostor pretvoren u prašumu. Ali, poslužilo je TDR-u za dizanje hipotekarnog kredita za kupovinu Anite d.d. Vrsar i ostalih nekretnina u vlasništvu Adris grupe koja kao, poslužno dobro, koristi i drugu nekretninu - Valdaliso d.d. - za dizanje kredita i kupovinu nekretnina za svoj probitak.
Dakako za ovu kriminalnu transakciju slijedila je nagrada, pa su gospoda primili nagradu kao najuspješnija kompanija.

E, sad, ti krediti koji su dizani na račun tuđih nekretnina nisu nikad vraćeni.
Banke kod kojih su dizani krediti su dovedene do bankrota pa smo ih mi sanirali, a onda ih je naša organizirana vlast prodala da prikrije kredite koje su dali podobnima da se još više obogate...

Mogao bih redati primjer po primjer, ali nije to svrha moga pisanja.
Svrha je da shvatimo razmjere zakonitih pljački kojima smo svi oštećeni.
Sad slijedi trežnjenje i primjena zakona.
Kao u onom filmu o Srebrenici, maske padaju i akteri polako izlaze u prvi plan.

Što je na redu: vlasnici iz drugih Republika bivše SRJ potražuju svoje nekretnine. Oni koji su ih koristili i na njih dizali kredite za daljnje kupnje i malverzacije moraju iz prostora i nadoknaditi štetu pravim vlasnicima.
Tko će nama nadoknaditi novac koji nam je oduzet za proračun i saniranje banaka koje su za podobne pojedince bile novčane samoposluge?
Sad bismo još trebali snositi troškove za one koji su koristili te prostore i koji su na njih dizali kredit i bogatili se.
Ja baš nisam voljan. Vjerujem da ni vi niste, mili mi blogeri!

Tko su ljudi iz političkog i financijskog lobija koji su sebi namijenili i priskrbili ulogu boga?

Ili koliko smo, u svojim zabludama i željama da imamo svoga boga koji će biti milostiv i pravedan i koji će rješavati naše probleme umjesto nas, postali ograničeni i glupi te prihvatili bez pogovora nove naše bogove i njihove svece? Koje smo, nota bene, sami odabrali.

Caritas i Brajša postoje zbog nas i naše želje za bogom i zaštitom.
Jer mi ne želimo misliti. Jer mi ne želimo gledati i vidjeti. Jer ne želimo primjećivati. Jer ne želimo biti normalni ljudi i skrbiti se o sebi, nego stalno tražimo da to čini, umjesto nas, tamo neki bog.
Da misli, radi, griješi, oprašta, vodi kroz život, određuje dobro i zlo itd., i to sve umjesto nas samih.

Imamo sad ove naše bogove: Sabor, Vladu, Predsjednika, Ustavni sud, Vrhovni sud, Upravni sud, Državno odvjetništvo, Ministre, Jordane, Sanadere, Pupavce, Glavaše, Račane, Tomčiće i ostale Krojače i Tumače naših života i njihovih istina.

Država je njihova. Ustav je njihov. Zakoni su njihovi. Tumačenja su njihova. Autoput je njihov. Mi smo njihovi... jer oni su zaslužni za sve dobro koje je na zemlji i nebu, kako već zovu i jedno ministarstvo u RH - Ministarstvo od zemlje do neba.

Krojači naših života, naši mili bogovi, kao da su odlučili da nas unište, u ime nas samih. Pa nam objašnjavaj što sve za nas, nezahvalnike, čine. I kako su upravo oni ti koji su tu zbog nas i koji će nas odvesti u bolju budućnost, koju samo oni vide, jer smo mi ćoravi. Pritom nam se cinično smiješkaju direktno u lice, sa svih malih ekrana i naslovnica raznih tiskotina, s jednom rukom u džepu, mješajući jaja samozadovoljno, kao dijete koje je napravilo psinu koju stariji nisu primijetili.
Jer znaju koliko su im debeli računi, javni i tajni.

To me podsjeća na onu staru priču.
Došao seljak u crkvu i otišao se ispovijediti. Sjeo u ispovijedaonicu i čeka. Uto čuje glas:
- Reci kad si se zadnji put ispovijedio.
- Pa nisam dugo dolazio, reče seljak.
- Nisi zato što si crkvi ukrao kokoš, A odveo si i kozu.
- Ne čujem dobro, o čemu je riječ? Ponovite.
Svećenik opet ponovi pitanje, a seljak opet ne čuje pitanje, pa predloži svećeniku da zamijene mjesta. Kad to učiniše seljak upita svećenika:
- Koliko dugo ševiš moju ženu?
- Ne čujem reče svećenik, ponovi,
Seljak ponovi pitanje, a svećenik opet nije ništa čuo. Iziđe van iz ispovjedaonice rekavši da se zaista ništa ne čuje. Tako se i rastaše. Seljak ode za svojim seljačkim, a svećenik za svojim božjim putovima.

Tako i naši politički bogovi i svećenici. Imaju svoj božji sluh, svoju božju istinu i svoju božju budućnost.
A mi? Mi ćemo imati, paralelno, bez dodira s njima, svoju opljačkanu prošlost i neizvjesnu Europsku budućnost. Drmnuli su nam prošlost, a sad nam već pohlepno grickaju i budućnost.

Što učiniti?
Moramo se samo prisjetiti što nam je oduzeto i tko nam je to sve oduzeo. Nije to bilo tako davno da se ne bismo mogli prisjetitu.
Valja nam se jednostavno vratiti civilizacijskim stečevinama i ostvariti svoja zakonska prava kroz zakone.
Naši novi bogovi, baš kao i svi oni stari, pružaju nam samo utjehu kroz trpljenje.
A, zapravo, mi ljudi stvaramo materijalna dobra. I dajemo ih bogovima za njihove hramove, odakle će lakše vladati ljudima, dakle nama.
Bogovi su ti koji uvijek traže, kojima nikad nije dosta.
A ljudi? Mi moraju vjerovati, raditi i davati bogovima.

Ja predlažem da pokušamo ostvariti svoja ljudska zakonska prava. Valja nam što prije zakonske bogove svesti na njihovu pravnu mjeru. I to je to.

Kako objašnjavamo nastanak kutla, mutla i tutla?
Prvo su nam bogovi objasnili da je to sposobnost. Kad su bogovi namirili svoje božje prohtjeve, te prohtjeve i želje svojih novoproglašenih svetaca, onda su pojavu kutla, tutla i mutla nazvali divljim nesmotrenim kapitalizmom. Pa su za naše potrebe organizirali suđenja uz spektakularne naslovnice, udarne TV vijesti itd.
I što se desilo? Ništa, uništena su mnoga poduzeća; ljudi nezaposleni planduju na burzi; nekretnine su prešle u druge ruke; poništena je pretvorba i privatizacija; HFP, bastion pljačke, koji provodi i predvodi sav kriminal i dalje je nedodirljiv.

Gdje su sad oni sinovi i unuci, oni koji su nedavno bili sposobni mladi ljudi, koji su otvarali banke, poduzeća i vrtili nezamislive poslove?
Otvarali se banke, štedionice, financijske zadruge, provodili financijske inžinjeringe, pa onda nestali. A još su uvijek tu, naši susjedi s kućama ograđenim visokim ogradama.

Gdje su odgovorni, oni koji su našu lovu preselili u džepove naših bogova, po božijim zakonima, naravno? Nema ih.
Bogovi donose Zakone, na traci, za sebe i svoje svece, ali ih isto tako na traci i mijenjaju, tako da im poboljšavaju djelovanje, kako bi mogli lakše pljačkati; mijenjaju rokove zastare, mijenjaju kamate, uvjete kreditiranja, prodaje nekretnina... Svašta, zapravo. Jer kad si bog sve ti je dopušteno, pa tako i da se grubo iživljavaš na svome narodu, a može i na svojoj djeci.

Vlast grmi o ljepoti, ekonomskoj uspješnosti i perspektivi Lijepe naše, a opozicija kao eho ponavlja hvalospijeve. Dok slušam te božje unisone hvalospjeve, kao da čujem onu staru: Jedan reže, drugi pili/ pomozi mi brate mili!
I mislim si da pomoć ne valja moliti od drugog, pa makar ti bio brat. Ljudi božji, imamo zakone pa ih valja koristiti ako želimo stići u Europsku budućnost.

Koristimo vjetar zakona za naša jedra kojim trebamo stići na cilj, kako reče predsjednik Mesić, kao sudionici regate u Europu.