Pravo(m) u glavu

Kao mladić i student čuo sam ovu narodnu zagorsku izreku, koja mi je izgledala kao eho nekih davnih romantičnih vremena, npr. Robin Hooda. Činilo mi se da samo u bajkama, i u nekim obvezno romantičnim vremenima, ima vitezova koji ispravljaju nepravde zlih u korist dobrih, često vrlo naivnih dobričina.
Moja nevjerica je bila plod mladosti i neznanja.
Može li narod izgubiti mudrost u ovim našim veselim tranzicijskim vremenima? Naravno da ne može, ali se mudrost može odgoditi na neko vrijeme. Jer, narod je drugo ime za mudrost i pamet pa makar ga toj pameti i mudrosti prizvali Europski mudraci i duže vremensko razdoblje.
Kako je krivica zauzela, naravno privremeno, mjesto pravice? Neke mudronje ili ti mudre glave mislili su mislili i bogme, smislili modus vivendi pretvorbe društvene imovine u privatno vlasništvo.
Ali ne svima nego samo njima.
Tzv. Markovićev Zakon o poduzećima, (Zakon o društvenom kapitalu nn 84/89 i 49/90 ) je mijenjan u Zakon o pretvorbi u travnju 1991. godine, kojim je društvena imovina procijenjena i pretvorena u vlasničke udjele.
Zakonom o privatizaciji trebalo je omogućiti, svima koji su stvarali i radili u pravo na udio u vlasništvu. I tu negdje uleti ona svinja iz Orwellove Životinjske farme pa nam protumači da na svijetu ima ravnopravnih, ali bogme i ravnopravnijih.
Zato upravo onim ravnopravnim treba to pravo uskratiti, da bi ravnopravniji mogli postati vlasnici svega i svačega, To se može učiniti tako što će se ravnopravnima u radu oduzeti pravo na plodove rada.
Naime, oduzme im se pravo na državljanstvo.
U to zlodoba počinje i Domovinski rat, pa se onima koji su branili domovinu valjda zaboravilo to pravo dati.
Kod razdruživanja se upotrebljava međunarodni standard prava na državljanstvo, pa se svim koji se zateknu na teritoriju Države, a koji imaju privatni odnos sa državom, kako navodi međunarodni propis, daje pravo izjašnjavanja: da li ostaju državljani Države gdje rade i žive ili ne ostaju?
Dakle svi koji su radili živjeli i imali prebivalište i boravište na teritoriji RH imaju pravo na državljanstvo.
Međutim, naša međunarodno priznata država nije to učinila, nego se tražilo pravo prijavljenog prebivališta pet (5) godina unazad, tj. od 1985 godine.
I tako su razni Bosanci, Jugoslavenci, Makedonci, Slovenci i ini ostali bez prava na Domovnicu, a Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća, i prava na dionice.
Evo kako se to učinilo zakonima:
ZAKON
o hrvatskom državljanstvu(NN (53/91)
Članak 8.
da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske;
ZAKON
o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91
ZAKON
o izmjenama i dopunama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 83/92 )
Članak 3.
U članku 5. stavku 1. točki 1. iza riječi: "udruženo" dodaju se riječi: "te raniji i sadašnji kooperanti u poljoprivrednoj proizvodnji", a iza riječi:"radnog staža" briše se točka i zarez i dodaju riječi:"odnosno ugovora o kooperaciji". U stavku 1. iza točke 2. dodaje se točka 2a. koja glasi: "2a. punoljetni državljani Republike Hrvatske pod istim uvjetima kao i zaposleni u dijelu u kojem to nisu ostvarile osobe iz točke 1. i 2. ovoga stavka". Iza stavka 4. dodaju se stavci 5. i 6. koji glase: "Vlasništvo nad poduzećem ne mogu steći radnici kojima je radni odnos prestao temeljem Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 55/91). Pravo iz stavka 1. točke 1. i 2. ovoga članka ostvaruju samo državljani Republike Hrvatske, ukoliko međudržavnim ugovorima nije drugačije utvrđeno."

Nastavak o krivici i njenom ne pravu

Krivicin trijumfalni pohod se nastavlja pravnim bespućima zakonodavne zaigrane nam vlasti pa nastaju u nizu Uredbe, a bogami i Zakoni koji oduzimaju vlasništva i lijevo i desno . Vlast opijena mogućnošću, kaj nam sad moreju kad IMAMO HRVATSKU, provodi navedene Zakone i Uredbe na korist svojih podobnih članova, a daje i nekima za nagradu ponešto samo za iskazivanje bez rezervne podrške . Pa tako se zauzimaju poslovni prostori, hoteli, odmarališta, stanovi zemljišta za kampove, brodovi, vile, zgrade i sve ostalo što se može podvesti pod ove krivicine Zakone i Uredbe, a ima vlasništvo, dakako društveno s pravom korištenja neke firme s područja mrske nam Juge.
Uredbe i Zakoni koji su doneseni dali su pravo onima koji su zauzeli tuđe vlasništvo da na temelju tako «stečenog vlasništva» postanu biznismeni , (kako to lijepo zvuči ), pokreću poslove, dižu kredite, stavljaju nekretnine pod hipoteku kao osiguranje kredita, kupuju na osnovu tih kredita dionice, poduzeća, od fondova ili dioničara i postaju tajkuni itd. Jeli tomu tako ? Nije jer nešto što od početka nije valjan posao protekom vremena ne može postati valjan posao. Znači ako je netko temeljem tuđe nekretnine podigao kredit i uložio ga u nove poslove pa stekao prihode , pa ih ponovo uložio u novi posao i stekao nove prihode nije ih stekao sebi nego toj nekretnini ! To vam je klasični primjer pravnog instituta POSLOVODSTVO BEZ NALOGA determinirano kroz Zakon o obveznim odnosima. Poslovođa bez naloga ima pravo na naknadu za uspješan posao a ne na plodove tog posla jer je ona naprijed navedena nekretnina tuđe vlasništvo poslužila za pokretanje poslova bez dozvole vlasnika koji jedino može temeljem vlasničkih prava sa njom raspolagati. Pa tako naši « tajfuni « ovo je bolji izraz za «tajkune» jer su silinom tajfuna poharali tuđa vlasništva , banke, a kroz sanacije banaka i nas same i tako bez osnova stekli kapital koji se ne može realno uz sve špekulativne mogućnosti tržišta zaraditi za par generacija. Niže navedenim uredbama i Zakonima su izveli zaposjedanje i raspolaganje kao vlasnici nekretnina uz svesrdnu pomoć HFP-a Trgovačkih sudova, Općinskih sudova i banaka, normalno uz blagoslov političkim moćnika koji su i sami sudjelovali u tim operacijama jer bez njih što se vidi po pravnim uradcima navedena gospoda ne bi niti mogla izvoditi pretvorbene bravure.

UREDBU ( NN 39/91, 44/91, 52/91, 5/92 )
o zabrani raspolaganja osnovnim sredstvima, pokretnom imovinom i pravima određenih poduzeća i drugih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske

Članak 1.

Zabranjuje se poduzećima i drugim pravnim osobama sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije, Republike Crne Gore, Autonomne pokrajine Vojvodine i Autonomne pokrajine Kosovo, da prijenosom prava raspolaganja, prodajom, drugim pravnim poslom ili aktom internog poslovanja osnovna sredstva svojih poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika bez svojstva pravne osobnosti na teritoriju Republike Hrvatske prenose sa teritorija Republike Hrvatske. Zabrana iz stavka 1. ovog članka odgovarajuće se odnosi i na proizvode i robe jedinica i organizacijskih oblika u stavku 1. ovog članka izuzev njihove maloprodaje i veleprodaje. Poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici bez svojstva pravne osobnosti iz stavka 1. ovog članka, mogu se odlukom zaposlenih u jedinici odnosno organizacijskom obliku organizirati kao poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba. Temeljem ove odluke nadležni privredni sud izvršit će upis nastalog poduzeća odnosno odgovarajuće pravne osobe u sudski registar. Odluku u smislu stavka 3. ovog članka može donijeti i Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj. Zabrana iz stavka 1. ovog članka prestaje u slučaju statusne promjene u poslovnoj ili drugoj organizacijskoj jedinici njezinim organiziranjem u samostalno poduzeće sa statusom pravne osobe, danom upisa u sudski registar.

UREDBU ( NN40/92, 100/93, 102/93, 108/93 )
o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske

Članak 4.

Proizvodi i robe koji se nakon donošenja ove uredbe zateknu na teritoriju Republike Hrvatske koji su u vlasništvu ili na kojima imaju pravo korištenja pravne osobe sa sjedištem u republikama Srbiji i Crnoj Gori prelaze u vlasništvo Republike Hrvatske.
Proizvodi i robe iz stavka 1. ovog članka prenose se u republičke robne rezerve. Vlada Republike Hrvatske ili organ kojeg Vlada ovlasti propisat će način prenošenja proizvoda i roba iz st. 1. ovog članka.

UREDBU ( NN 14/94 )
O ZABRANI RASPOLAGANJA I PREUZIMANJU SREDSTAVA ODREĐENIH PRAVNIH OSOBA NA TERITORIJU REPUBLIKE HRVATSKE

Članak 3.

Proizvodi i robe koji se zateknu na teritoriju Republike Hrvatske, a koji su u vlasništvu ili na kojima imaju pravo raspolaganja i korištenja pravne osobe sa sjedištem u Republikama Srbiji i Crnoj Gori prelaze u vlasnišlvo Republike Hrvatske. Proizvodi i robe iz stavka 1. ovog članka prenose se u državne robne rezerve. Državno ravnateljstvo za robne rezerve propisat će način prenošenja proizvoda i roba iz stavka 1. ovog članka.

ZAKON (NN 32/94)
o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske

Članak 5.

Sredstvima poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika koja su na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 40/92., 100/93., 102/93. i 108/93.) postala vlasništvo Republike Hrvatske, raspolaže Hrvatski fond za privatizaciju. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, Vlada Republike Hrvatske može na prijedlog nadležnog ministarstva donijeti odluku da se sredstva koja su na temelju Uredbe iz stavka 1. ovoga članka postala vlasništvo Republike Hrvatske prenesu na drugu pravnu osobu.

Članak 6.

Hrvatski fond za privatizaciju može sredstvima iz članka 5. stavka 1. ovoga Zakona raspolagati na način:
a) prodati u cijelosti ili djelomično,
b) dati u zakup u cijelosti ili djelomično,
c) osnovati poduzeće ili drugu pravnu osobu u svom vlasništvu.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u "Narodnim novinama".
Zagreb. 24. ožujka 1994.