Majstor Brane

Lift se zaustavio na osmom katu zgrade. Brane je leđima otvorio vrata, jer su mu obje ruke bile zauzete, pa se u hodniku osvrnuo desno lijevo, pogledom tražeći stan Burić. Skale i profile je prislonio uza zid, kako bi napokon oslobodio bar jednu ruku, i pozvonio. Nije dugo čekao da mu otvore vrata.
"Dobar dan, ja sam Brane..." pa vidjevši upitno lice gospođe u godinama, uz smiješak kratko dometne... "za knauf... znate... nekidan smo se dogovorili preko telefona..."

Svojom pojavom je, gotovo u pravilu, izazivao upitnike iznad glava mušterija, pa je već po navici, sam dodavao koju riječ više, kako bi preskočio pitanja i ublažio početno nepovjerenje.

Profinjen i uredan tridesetogodišnjak, u hlačama boje meda, s tregerima preko čisto bijele pamučne majice, i s koferom alata u ruci, očito nije odavao sliku majstora, kakvog očekujete vidjeti na kućnom pragu.
"Ajme, skužajte... malo ste me zbunili... izvol'te naprid..." brzo se snašla gazdarica.

Nakon što je u stan unio sav materijal, naš Brane se je odmah dao na posao. Da bi napravio već dogovoreni zid od knaufa, morao je najprije mlatom odvaliti stare drvene štokove i osloboditi prostor. Pokazavši zavidnu snagu i umješnost u baratanju alatom, ali ništa manje i samouvjerenost, kako točno zna što i kako mu je činiti, i ukućanima je donio olakšanje. Trebalo je, naime, neko vrijeme da se iza njegovane ruke, šminkerskih naočala za vid i osmijeha što otkriva pravilne i zdrave zube, ukaže i meštar od zanata.

"Viiilooo mojaaa, ti si moj san, ti si moj san..." i pjevao je on već po navici, pa je tako i sada, dok je obrađivao zidove, kako bi postavio profile za knauf ploče, šoto voće pjevušio pjesmu što se čula s radija.

I opet je, kao da mu nije bila dovoljna sama pojava, privukao na sebe poglede i pažnju ukućana. Svojim glasom, pred kojim bi se mogli sakriti i neki poznatiji pjevači, ispunio je prostoriju takvom ugodom, da ga je jednostavno bio užitak i gledati i slušati.

I opet je, već po navici, krenuo reći koju više, kako bi prečicom izbjegao dodatna pitanja, kad li se odjednom i mobitel priključio svirci i glasno zapjevao...
"Reci, Miki... di gori!"
"Pa di si ti?... kad misliš doć'?..."
"Eto me za uru vrimena... otprilike..."
"Daj, čoviče, ostavi se više toga mlata i knaufa... pun kufer..."
"Alooo... kalmaj malo... koja je priša"
"Ti nisi normalan, majke mi... zakasni'ćemo na gažu..."
"Nećemo okasnit', kad ti kažen... viruuuj ti meniii..."

Kratku spiku s Mikijem, zamijenio je novi smiješak nad novim upitnicima, i potekla je opet ona rič više, koju je maločas zaustavio raspjevani mobitel...
"Više sam ja majstor od muzike i gitare, znate... u krvi mi je to od malih nogu, a otkad smo osnovali ovaj trio, nešto se malo i pomaklo... to vam je onako nešto kao Trio Rio... ili Trio Tividi, četvrti se ne vidi... haha, tako vam se mi zezamo na svoj račun... a čujete li vi ovu Vilu i našega Cocu... ma, 'ko to može više tako otpivat'..." toliko ga je ponila glazba, da je skroz smetnija i knauf i vrime koje mu nepovratno curi.


Trio TiViDi - Sombrero

"Istina... nisu ga zaludu zvali trogirski slavuj... nego... kud si ti onda, sinko, u građevinu zaluta'..."
"A eto, nužda zakon minja... nije lako od muzike priživit' ni kad si sam, a pogotovo kad imaš ženu i dvoje dice..."
"A lipi moj, k'o bi ti da više od dvadeset..."

Oznake: majstor, muzičar, slavuj