Nisu naši stari zaludu govorili "šta možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra"... ima u tome puno istine, kao i u onoj "gvožđe se kuje, dok je vruće".

Želim time reći, da bi bilo krajnje vrijeme ispuniti obećanje, u najmanju ruku samoj sebi, i uhvatiti malo vremena, i malo više volje, te ispričati priču do kraja. Nekako sam zaledila svoje pisanje na završetku diobe, a bio bi red napisati nešto malo i o samom početku uknjižbe, i ovih prošlih 10-ak godina, i time konačno i zauvijek ostaviti prošlost iza sebe.

A vidite i sami, da sam sve manje u prošlosti, puno više u sadašnjosti, a ono što ne vidite, Marta sam u oblacima , što 'oće reći da idem tamo gdje je sve po mom . I mislim da bi sve to, samo po sebi, bilo normalno, da ne krije u sebi jednu malu opasnost. Naime, šta vrime više i brže gre naprid, meni se sve teže vraćati natrag, pa bi priča do kraja mogla biti ispričana puno površnije, nego što sam to u početku zamislila, ili bi mogla ostati zaboravljena, tj. neispričana, što bi bilo još i gore, i što doista ne želim.

Ali, isto tako vidite, da se na ovu moju štoriju problemi lijepe samo tako, jedan za drugim, i da baš ništa ne prolazi normalno, i u razumnim rokovima, zbog čega se sve nekako razvuklo, i svelo na čekanje da se situacija koliko-toliko stabilizira, i krene nabolje. A valjda mora i to, jednom.

Ali, veliki dio krivice sigurno leži i u prostranstvima blogovskih i internetskih mogućnosti, kojima sam se poprilično zaigrala, i zbog kojih ozbiljniji tekstovi automatski padaju u drugi plan... al' bolje i u drugi plan, nego u vodu .

Jednostavno, pričala ja svoju priču redom, ili na preskoke, lutajući bespućima prošlosti i sadašnjosti, pa i budućnosti, manje je važno, ali, u svakom slučaju, želim da priča bude potpuna i povijesno istinita. Uostalom, moj blog je i nastao zbog želje da vodim dnevnik... da ostane zabilježeno... da se ne zaboravi... pa neka tako i ostane... ništa ne želim preskočiti... ništa falsificirati... šta ima biti, neka bude... ja sam tu samo da to živim i bilježim... hmm, samo... kao da je to lako...

Drugi dio iste priče su moje misli i maštanja o budućnosti... moji snovi u živim slikama, koje niti mogu, niti želim obuzdati, jer znam da bih bez njih odavno već odustala od putovanja... vjerujem samo, da će oba dijela priče, uz moju svesrdnu pomoć, putovati istim putem, i da ću ih privesti sretnom kraju ... to mi je želja i cilj, koji ne gubim iz vida...

P.S. Sve u svemu, ovaj post bi mi trebao poslužiti kao podsjetnik za odrađivanje zaostataka iz prošlosti, što iziskuje vrlo ozbiljan zaokret... važnije stvari prebaciti u prvi plan, a raznorazne igrice... neke u drugi plan, a neke potpuno izbaciti iz svih planova .

P.S. Hmm, a možda sam skroz krivo tempirala ovaj post... bliži mi se fešta svetoga Duje... a da ja prije ozbiljnijeg zaokreta uzmem mali odmor, šta vi mislite ... iako mislim da će to ipak ovisiti o poslodavcu... budem li radila, a najvjerovatnije hoću, ništa od procesije i fešte .