Pogled unatrag...
21.04.2010.
Glavni "krivac" što sam prekinula pisanje jednog skroz drugačijeg posta, ostavivši ga za kasnije, i počela ovaj pogled unatrag je turimti, koja mi je danas u komentaru postavila dva pitanja: kad vratiš film unazad, znaš li gdje je greška i u komu da ste se ovoliko "natezali"? i bili ponovila sve to?
Pitanja su me u prvi momenat malo i zatekla, jer su mi prilično komplicirana i teška za odgovor na brzinu, i greška bi bila na njih davati nekakve površne odgovore, bez da se uzmu u obzir sve okolnosti. Inače, svaku situaciju uvijek treba sagledavati u kontekstu vremena u kojem se događa. Ali, sve u svemu, drago mi je da su pitanja postavljena, dapače, mislim da su došla u pravi čas za baciti jedan pogled unatrag, sada kad smo završili sa diobom, bez obzira što mislim da se mnogi odgovori provlače, i utkani su u sve što sam napisala do sada.
Svih ovih godina unatrag, imala sam ja ne dva, već mali milijun pitanja i dilema, na koje nisam znala odgovore, niti sam imala koga pitati, niti me je imao 'ko savjetovati ili upozoriti... sve sam uglavnom otkrivala i učila sama, u hodu. Da li smo sami krivi, jesmo li negdje pogriješili, što bi i da li bi nešto danas napravili drugačije... moglo bi se sad nabrajati u nedogled, ali sve su to hipotetska pitanja, koja padaju u vodu i gube smisao, kad se uzme u obzir činjenica da mi tada nismo znali, niti smo mogli pretpostaviti, da će sve to trajati ovoliko dugo... a kad za nešto unaprijed ne znate, normalno je da drugačije i razmišljate. Isto kao što ne možemo spriječiti tragediju, jer se ona dogodi bez našeg znanja... tako je i lako sada pametovati ili, kako reče poslovica "lako je biti general poslije bitke".
Rekla sam na samom početku, da je jedan od razloga pisanja ovog bloga, svakako i moja želja da "sretnem" ljude sa sličnim problemima, da razmijenimo mišljenja, možda pomognemo jedni drugima, da čujem i neke drugačije, možda objektivnije stavove. Zato, između ostalog, i pišem. Do sad, međutim, nisam "naletila" na neki sličan blog (ako ne'ko zna da postoji, neka mi kaže), niti na osobu sličnih iskustava, što ne znači da ih nema, koja bi bila spremna to podijeliti sa mnom. Želim samo reći, da bi bilo dobro čuti i drugo mišljenje o istom ili sličnom problemu, bez obzira potvrđuje li ono moje stavove, ili me pobija.
Ukratko, zbog postavljenih pitanja, a koja su se slučajno poklopila i sa završetkom diobe, ponovit' ću neke ulomke iz ranijih postova, za koje mislim da su važni jer daju odgovor na prvo pitanje. S odgovorom na drugo pitanje nemam problema, ali... ima jedno ali... zbog kojeg uvik žaj mi bi'će...
U vezi prvog pitanja, mislim da je krivnja na državi, i to iz više razloga, i zbog loše zakonske regulative, i zbog još lošije sudske prakse, i zbog nikakve koordinacije u radu: sud-zemljišnik-katastar-lokalna zajednica... institucije uopće ne rade posao kako treba, i mislim da je tu glavni problem... ako uzmemo u obzir i godine rata, kada su sudovi pogotovo "spavali", ja sumnjam da bi bilo puno bolje, i da nismo imali obiteljskih problema.
Otvoreno: šibenski odvjetnik Zdravko Ivić o neredu u prostoru
U zemljišnim knjigama dominira smeće. Nažalost, nitko se ne pita kako je i zašto to smeće nastalo. Štoviše, ono se i nadalje proizvodi. Ne postoji zakonit i ekonomičan način kako to smeće izbrisati. Evo konkretan primjer. Postoji poljoprivredna parcela od 1200 m2 na kojoj je upisana 71 osoba. Da bi se ona po zakonu "očistila", moraju se tužiti sve te osobe ili njihovi nasljednici, nasljednici nasljednika. Uglavnom svi su ti upisani odavno umrli. Jedan od njih je uknjižen za 21/76800, što bi odgovaralo površini od 0,27 m2, a njegova tri sina žive u tri različite države. Da bi se to postiglo, treba pronaći imena, prezimena i adrese na kojima prebivaju nasljednici svih tih upisanih da bi im sud dostavio pozive i to za one koji žive u inozemstvu diplomatskim putem. Sve te podatke ne bi KGB, Mosad i CIA uspjeli pronaći.
A i kad bi došli do tih adresa svih tih osoba, zamislimo na stotine i tisuće poštara koji su se razmiljeli diljem Hrvatske i svijeta da im uruče pozive. To nije ozbiljno, već komično, zamislimo crne mercedese koji pod osiguranjem razvoze takvu diplomatsku poštu. A sve to radi djelića koji vrijedi manje od jedne kune, djelića koji i ne pripada tim osobama, jer su posve iracionalno i upisani. To je praktično nemoguće riješiti kroz nekoliko godina, a stvarni trošak tog posla može se računati u desecima tisuća eura.
Trebalo bi takvu ili sličnu parcelu darovati ministru pravosuđa i predsjedniku Vrhovnog suda uz obvezu da javnost redovito izvještavaju o tijeku postupka uknjižbe te nekretnine na svoje ime.
Država bi u tome trebala učinkovitije i aktivnije pomagati, a ne, svojom birokracijom i "šumom" zakona i propisa koji se svako malo vremena mjenjaju, a bez nekog vidljivog poboljšanja, još i odmagati. Jednostavno mislim da, u najmanju ruku, nije pravedno da se sva odgovornost za nered u državnim knjigama svaljuje na pojedinca, da se sam "koprca" kako zna i umije, što opet znači, uz pomoć i plaćanje odvjetnika, a da se država ponaša kao da to nije njezin problem.
Pošto ja u pravilu ne volim one koji samo kritiziraju, a ne nude rješenja, ja ću iznijeti moje skromno i laičko mišljenje o tome što bi mogla napraviti država da se broj parnica po diobama smanji, tj. riješi u nekom razumnom roku. Ja nisam pravnica po struci, i govorim samo na osnovu dugogodišnjeg iskustva, pa uzimam i rizik da "moja rješenja" možda nisu u svemu dobra ili provediva u praksi. Međutim, da nešto treba radikalno napraviti i promijeniti, u to sam potpuno sigurna, jer ovakvim tempom i načinom rješavanja dioba, ja stvarno ne vidim svjetlo na kraju tunela. Državne institucije, počevši od lokalne zajednice, preko katastra, zemljišnika do suda, trebale bi, po mome mišljenju, od početka biti aktivno uključene u što brže rješavanje problema diobe i uknjižbe. Uostalom, i državi bi trebalo biti u interesu da sporovi traju što kraće, jer je to jeftinije, a da neriješenih predmeta ima što manje.
Ja bih krenula od lokalne zajednice i lokalnog stanovništva. Davno prije u lokalnim sredinama su postojala "mirovna vijeća" u kojima su bili uglavnom stariji mještani, jer su oni najbolje znali situaciju u mjestu, što znači, znali su gdje se nalaze čije zemljišne parcele. Oni bi u "kriznim" rodbinskim situacijama, nakon smrti "glave kuće", pokušavali, kao neovisno i neutralno tijelo tj. arbitar, pomoći u rješavanju rodbinskih dilema i problema oko zemlje. Mislim da ih danas nema, a po meni bi bilo jako pametno i dobro da ih se ponovno osnuje, i da aktivno djeluju.Osim toga, mislim da bi se mogli odrediti određeni zakonski rokovi, napr. 1 ili 2 godine, u kojima suvlasnici moraju postići dogovor oko razvrgnuća suvlasničke zajednice, ako ne žele da im imovina "ide na bubanj", ili, još rigoroznija mjera, da im se oduzme, ali, ponavljam, uz aktivnu pomoć države. Svi smo svjedoci nebrojenih kuća koje propadaju i zemalja koje zarastaju u draču i korov, a sve zbog neriješenih dioba.
A pošto je imovina i povlastica, ali i obaveza, moglo bi se i kažnjavati neodržavanje i zapuštanje. Moram odmah pojasniti, kazne ni u kom slučaju ne bi bile opravdane ni sada ni sve do momenta dok stanje u državnim knjigama ne bude u potpunosti sređeno. Danas je situacija još uvijek takva da pojedinac godinama "čeka" da dođe do svoje imovine, te bi ga država za to još trebala obeštetiti, a ne kazniti. Hoću reći da je, po mom mišljenju, za propadanje i zapuštanje imovine, u većini slučajeva puno veća krivica još uvijek na državi nego na pojedincu.
Zaključno bih samo pojasnila, tek kad država dovede u red državne knjige, tj. vlasništvo, može se govoriti o mjerama i stimulacije i pritiska na pojedinca koji onda mora biti odgovoran za točno evidentiranje svake promjene oko svoje imovine u državnim knjigama.
Na drugo pitanje sam jednim dijelom odgovorila u priloženom odgovoru na komentar ispod... ponovila bi sve to, dakle, borila bi se za didovinu... ali, žaj mi je šta sam zbog problema didovine, prekinula vezu s otokom, i što nisam prije 25 godina riješila problem kućice kupovinom ili gradnjom... ali shvaćate da mi, u onim okolnostima, to nije padalo ni na kraj pameti...
@fra gavun: točno tako, ali 'ko je i u ludilu mogao predvidjet' ovakav crni scenarij, da sam tada znala što znam danas... ali nemaš od koga doznat' istinu... i to je jedan od razloga zašto pišem i želim da se zna... prije 25 godina smo sigurno mogli za vrlo male pare kupit parcelu i danas imat' kuću jer je bilo daleko lakše, a s nasljeđem nek ide kako ide... šteta je nemjerljiva, a opet kad promislim da smo samo kap u moru pravosudnih nepravdi, pa i puno puno gorih, zlo mi dođe... kako i ti reče, tako je to, od velike brige za sebe, nemaju kad još mislit' i na nas... šta reći, sramota je blaga riječ... (kamena kućica na škoju 03.02.2010. 12:49)
komentiraj (10) * ispiši * #
: