VELIKI PETAK
 U trenutku smrti našega Gospodina Isusa Krista, zemlja je zašutjela a nebo je govorilo. Govorilo je na neobičan način, ali dovoljno snažan i jasan da očevidci uvide svoj zločin. Razapeli su nevinoga, Božjega jaganjca, Sina Božjega koji je na križu ponio grijehe cijeloga svijeta. Isus je podnio neopisivu muku, ne samo tjelesnu već i duševnu, kako bi nas oslobodio vječnih muka, kako bi nama darovao život vječni. Niti jedno ljudsko stradanje ne može se usporediti s onim što je za nas prošao Sin Božji. Neopisiva je bila Njegova duševna patnja. Isus, kao pravi čovjek, u Njegovim posljednjim trenutcima ovozemaljskoga života osjećao se napuštenim, čak i od svoga nebeskoga Oca ostavljenim, a đavao ga je probao navesti da ne uzima teret križa. Njegova je agonija najjasnije naglašena u Getsemanskom vrtu kada se Isus u smrtnom strahu molo Ocu da ga «mimoiđe ovaj kalež», dok mu je krvavi znoj tekao niz čelo. Strašna je bila i tjelesna Isusova patnja. Nakon strašnoga bičevanja, nošenja tereta križa, Isus je raspet na Golgoti. Bila je to najstrašnija smrt koju su Rimljani primjenjivali. Isus je zamijenio zločinca Barabu i preuzeo njegov križ na sebe. «Baraba» to smo svi mi. Mi smo oslobođeni da bi Isus bio kažnjen. Svi smo mi odgovorni za smrt Sina Božjega. Niz križ se prolijevala nevina krv, prečista krv Sina Božjega, krv koja je natapala brežuljak zvani Golgota. U tome trenutku Golgota je predstavljala čitav svijet kojega Kristova krv pere. Ova krv, krv je novoga i vječnoga saveza kojega Bog uspostavlja sa svima onima koji u podnožju križa pronađu svoje oslobođenje, svoju pashu. Jasmin Milić Tordinci, na veliki Petak |
