SVEĆENSTVO SVIH VJERNIKA
Lutherova težnja da istakne Crkvu kao zajednicu Božjega naroda u kojoj svatko može sudjelovati temeljem osobnih darova Duha Svetoga, definirano je učenjem o Svećenstvu svih vjernika. Luther i ostali reformatori odbacili su rimokatoličko shvaćanje svećeničke službe u smislu sakramentalnog posredovanja između Boga i čovjeka. Po shvaćanju reformatora svi su vjernici krštenjem dobili status svećenika. Time je istaknuta uloga laika koji su dužni evangelizirati, naviještati Božju riječ, zastupati druge u molitvi, angažirati se misijski, služiti djelima ljubavi i sl. No ovakvo shvaćanje dovelo je do pogrešne prakse u radikalnim crkvama reformacijske baštine koji su odbacili svaku duhovnu službu i rukopoložene službenike smatraju suvišnim. Drugo helvetsko vjeroispovijedanje kaže da «nemaju svi svećeničku službu, iako je svećeništvo zajedničko svim kršćanima». Dakle svećenstvo svih vjernika i služba riječi nije jedno te isto. Novi zavjet jasno ističe posebne službe na koje su pojedinci iz Božjega naroda pozvani, kako bi služili zajednici. To su naglašavali i reformatori, smatrajući kako duhovna služba ne dobiva automatski (tzv. apostolskom sukscesijom) već se prepoznaje unutarnjim pozivom (Bog poziva u službu) i izvanjskom prepoznatljivošću (drugi moraju pojedinca prepoznati i izabrati u službu). Dr.sc. Jasmin Milić |
