EKUMENIZAM
Od 18. do 25. siječnja u svijetu se obilježava molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Vrijeme je to kada se kršćani različitih tradicija nalaze zajedno zbog uzvišenog cilja-molitve za jedinstvo kršćana. Pokret koji se angažira oko pronalaženja jedinstva među kršćanima poznat je kao ekumenski pokret. Predvodnica ekumenskog pokreta u Hrvatskoj je većinska, Rimokatolička crkva. No, ekumenizam, kao pokret pronalaženja jedinstva među podijeljenim kršćanima započeo je među protestantima još u 19. stoljeću. Godine 1846. u Engleskoj je osnovan Evangelički savez koji je okupljao protestantske crkve poput Anglikanske, Reformirane, Prezbiterijanske, Luteranske, Metodističke i sl. Na osnivačkoj konferenciji ovoga saveza, održanoj u Londonu, prezbiterijanski američki svećenik, Samuel H. Cox upotrijebio izraz ekumenski zalažući se za osnivanje svjetske organizacije koja bi se zalagala za jedinstvo među kršćanima. Godine 1867. pod vodstvom Philipa Shaffa, slična je alijansa osnovana i u Sjedinjenim Američkim državama. Godine 1921. osnovano je Međunarodno misijsko vijeće, čiji je cilj bio da se različite protestantske crkve ujedine u zajedničkoj misijskoj zadaći. Značajan događaj zbio se 1919. godine u Ženevi kada je osnovan privremeni odbor pod nazivom «Život i rad» čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866.-1931.), evangelički nadbiskup. Na ovome su sastanku bili nazočni i pravoslavci a papa Pio XI. u ime Rimokatoličke crkve odbio je poziv nadbiskupa Sodelbroma. Godine 1925. u Stockholmu je održana sveopća kršćanska konferencija pod nazivom «Život i rad». Ni na ovome značajnom skupu Rimokatolička crkva nije sudjelovala. Rimokatolička crkva ekumenski pokret prihvaća tek 1960. godine. Pred Drugi Vatikanski koncil kada je osnovana Kongregacija za promicanje jedinstva među kršćanima. Pravoslavni i Protestantski predstavnici bili su promatrači na Drugom Vatikanskom koncilu (1962. - '65.) te kod donošenja Dekreta o Ekumenizmu (1966.). Nakon Drugog Vatikanskog koncila Rimokatolici se sve više otvaraju za ekumenska nastojanja. No, Rimokatolička crkva još uvijek nije članica Svjetskog saveza crkava, nasljednice «Života i rada». Svaka kršćanska tradicija ima svoje viđenje ekumenizma. «Rimski ekumenizam», obrazložen i u dokumentu Dominus Iesus teži za vidljivim jedinstvom Crkve, okupljenom oko Petrova nasljednika, Pape. Preduvjet za to vidljivo jedinstvo jest zajednička euharistija. Sakrament euharistije valjan je samo u onim crkvama koje imaju valjano zaređeno svećenstvo, odnosno apostolsko nasljeđe, a to je po shvaćanju Rimokatolika samo Pravoslavna Crkva. Stoga su i ekumenska nastojanja uglavnom usmjerena na Pravoslavnu crkvu, dok je dijalog s protestantima koji su opet sami među sobom razdijeljeni, kompleksan. Pravoslavne Crkve, koje su autokefalne unutar svojih nacija, nemaju jedinstven stav oko ekumenskog pokreta. Pravoslavni ikumenizam uglavnom je usmjeren na jedinstvo pravoslavnih crkava međusobno te pronalaženju jedinstva između onih pravoslavnih crkava koje su u raskolu s ostalim pravoslavnim crkvama. Odnos prema Rimokatolicima nije uvijek najjasniji, dok je prema Protestantima, posebice Crkvama reformacijske baštine nerijetko isključiv. Protestantizam je opterećen različitim podjelama. Tradicionalne protestantske crkve, Luteranske, Reformirane i sl. te tzv. Crkve reformacijske baštine, poput Baptističke, Evanđeoske i sl. podijeljene su na desetke i desetke različitih denominacija. Među njima nema jedinstvenog stava o ekumenskom pokretu. Jedni se protive svakoj ideji ekumenizma dok drugi shvaćaju da kršćani moraju naći putove zajedništva. No, zasigurno da se njihov pogled razlikuje od Rimokatoličkoga i Pravoslavnoga pogleda na ekumenizam. Gledajući iz protestantske perspektive, kršćani bi trebali naći zajedništvo oko zajedničkoga cilja a on je naviještanje Kristova evanđelja. To je posebice važno u ovome vremenu kada se kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj sve više relativiziraju i to u jednoj zemlji (što je apsurdno) u kojoj se oko 90% stanovništva izjašnjava kršćanima. I ono što je posebice važno naglasiti, ekumenski pokret ne bi smio upasti u zamku da postane zajedništvo samo određenih kršćanskih zajednica koje će s nepovjerenjem gledati na neke druge kršćanske zajednice, koje možda imaju drugačije stavove o ekumenizmu. A onima pak, koje su otvorene za ekumenska nastojanja, ekumenski pokret ne bi smio zatvarati vrata. Ukoliko se to dogodi, tada ekumenizam nema smisla niti ostvaruje svoj cilj. Ekumenski pokret ne smije biti uzrok bilo kakvih podjela među različitim kršćanskih zajednica već, naprotiv, treba zbližavati različite kršćanske crkve. Dr. sc. Jasmin Milić Senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH |
