kalmin kutak

najbolje se osjecam kad ladjom otplovim tamo gdje sam sama a nisam usamljena. tamo gdje je mora i sunca napretek, stijena i rakova..

toga dana mi se i nije islo al otisla sam. Dolazak na plazu i moja bezobrazna zelja da se smjestim gdje i inace pratilo je dijete i njegova zelja da sazna sve odgovore na milijun svojih pitanja.

Osjetila sam toplinu al cemu kad me pratilo pitanje "jel moguce?". Zaronila sam u duboka prostranstva i dok sam izronila nestao je. Odahnula sam. Tek sto sam izasla pojavio se ispred mene. Gledali smo se. Gledali. Uhvatio me na foru i uslijedilo je par sati price. Osjecala sam se ko malo zrno usred tone pijeska jer bio je velik u mojim ocima.

Usputna pitanja i usputni dodiri i rastanak na desetke minuta. Pa ponovni susret, moje oci jos i vece, dodir snazniji, vecera, mir, smijeh..

Sto je sudbina? Upoznati homme fatale-a noc prije njegova odlaska..i otisao je.. i nazvao je.. i hocu li ga ikad vise sresti?! nadajmo se..jer osvojio je mene..

Prosla je godina a kao da se sve zbiva danas. Nekoliko poziva dalo je najveci osmijeh na smijehu. Bila sam sretna, na plazi zavela cak dvojicu a samo njegova sam htjela bit. Postala sam ljutita sto moram cekat jer sam predosjecala sto slijedi. Odzvanjalo je „svaki put si mi sve ljepsa“ a htjela sam biti najljepsa.
Dovoljan je bio tren, pogled, miris, dodir.. tren i nas dvoje u divljini. Nema rijeci za osjecaj koji smo stvorili u kampu a nismo ni dosli sa namjerom da kampiramo. Nisam htjela zaspat i dok je spavao gledala sam ga i ljubila ono sto je slijedece jutro otislo.
Sutra se vracam na mjesto zlocina. Knedla je velika al ju gutam. Slijedi jos jedna ludost al zivot je jedan..ne mislim tu priliku propustiti ali se bojim da cu sve upropastiti..jer se on okrenuo i otisao i mene i danas boli.

Sto sam blize to mi je teze..i samoj sebi ne vjerujem.

Nema trena da se ne sjetim: pogleda, mirisa, pjesme, dodira i osmijeha.

Stajala sam nocas svega nekoliko koraka od mjesta gdje je kretao i gutala knedle. Prosla sam nocas pored mjesta gdje smo se nalazili i pustila suzu. Za kraj sam otvorila i fejsbuk i ko za inat nasla njegove slike. A njega nema.

7 mjeseci bila sam u bijegu i daleko i bilo je lakse. Sad sam nazad i sad ne mogu prihvatit to da me idalje vuku misli : "bilo je lijepo".

Od dana kad sam ga zadnje vidjela proslo je godina dana a ja sebe vise ne prepoznajem. Zar je tako moralo bit? U svakom muskarcu trazit cu njega. Nije bio savrsen..al svaki tren, misao, dogadjaj bio je vedar i srcan a to mi je znacilo i vise od iceg.