Prosla je godina a kao da se sve zbiva danas. Nekoliko poziva dalo je najveci osmijeh na smijehu. Bila sam sretna, na plazi zavela cak dvojicu a samo njegova sam htjela bit. Postala sam ljutita sto moram cekat jer sam predosjecala sto slijedi. Odzvanjalo je „svaki put si mi sve ljepsa“ a htjela sam biti najljepsa.
Dovoljan je bio tren, pogled, miris, dodir.. tren i nas dvoje u divljini. Nema rijeci za osjecaj koji smo stvorili u kampu a nismo ni dosli sa namjerom da kampiramo. Nisam htjela zaspat i dok je spavao gledala sam ga i ljubila ono sto je slijedece jutro otislo.
Sutra se vracam na mjesto zlocina. Knedla je velika al ju gutam. Slijedi jos jedna ludost al zivot je jedan..ne mislim tu priliku propustiti ali se bojim da cu sve upropastiti..jer se on okrenuo i otisao i mene i danas boli.
Post je objavljen 12.08.2010. u 19:12 sati.