Da je Frojd znao da nije sve u sexu, možda bi njegove izvrsne opservacije o čovjeku ostale nekom drugom, poslije njega rođenom mudrom i rječitom čovjeku da ih razastre na sto u dnevnom boravku. Odmah do daljinskog upravljača.

Bogme je poteško definirati šta čovjeka najviše ubija. Da li je to nedostatak seksa ili nedostatak pažnje? Da li je čovjek jadniji, bezvrjedniji, ništavniji samom sebi kada niko ne primjeti njegovo postojanje, ili to ne primjete oni do kojih mu je stalo?

Seks? Doista je uzvišeno biti spojen s nekime, ali osjetiti nečiju milu ruku u kosi je, barem meni, svetost koju mogu podrediti jedino svom fizičkom opstanku. Dočekati neočekivano. Osjetiti nepredvidivo i novo. Biti uvjeren kako je tvoj život još nekome bitan, kako ne živiš samo sebe radi.

Da li sam ekscentrik ili je to normalna stvar - ne znam.

1. dio

Ponekad se čini nemogućim pomiriti dvije strane u sukobu.

Ne bi to bilo teško da te se ne uvuče u sukob, i to u potpunosti bez tvoje volje. Još gore je ukoliko postaješ sudija u sporu sa zahtjevom da se pronađe i optuži krivac. Strane u sukobu su na pozicijama da je stopostotno onaj drugi u krivu.

Nije problem otkriti ko je uzročnih prepucavanja, već u etiketiranju. Ako kažete: "Ti si zabrljo", dotični će dignut nos. Ako se tako nešto desi na sajtu onda je problem još izraženiji. Tada se mogu izgubiti "prijateljstva" (u čiju prvotnu vrijednost treba posumnjati), mogu se stvoriti neprijatelji.

Ono što BUG-ovci kažu za mogućnosti svakakve "bagre" da pišu (čitaj: seru) po web lokacijama, ovdje dolazi kao tipičan primjer. Da problem bude veći, ukoliko pokušate da pojasnite u čemu je njegova greška, dobijate potpuno obrnut efekat. Da nije smiješno bilo bi žalosno.

No, i pored toga je krajnje frustrirajuće!

2. dio

Kada sam otvorio svoj blog i napisao prvi post, pročitao sam i prvi tuđi. Odmah me zaslijepilo svojom nesvrsishodnošću, bahatošću, nemarom i zatupljenošću. Ne želim kazati da i sam pišem inventivno, drugačije i/ili fantastično i svrsishodno, no, ukoliko pred mene neko baca svoja dnevna sranja (bila sam u kupovini ali nisam ništa kupila jer nisam imala novca - koji k*** ćeš u kupovini bez novca!?), svoje frustracije (ne želim više da ga vidim - da, do sutra ujutro!), probleme (zašto mi kasni? - jer si ga htjela vidjet?), jedino što bih želio uraditi je da joj to vratim u usta! Ne u tipke.

U korespodenciji sa autoricom posta kojeg sam prvo pročitao na blog.hr-u sam istakao zahtjev da čitatelje ne treba zatrpavati svojim problemima već pokušati ljude oraspoložiti, ponuditi drugačiji pogled na stvari koje su nam pred očima. Zahtjev da ljude treba nasmijati ili potaknuti na razmišljanje. Mrzim kad pišem ovako kao sad.


Izgleda, toga još uvijek ima na pretek.

Neka mi oproste blogeri, ali nikoga ne čitam. Ne smatram to štetom ni njihovom ni svojom. Koegzistiramo i ne smetamo se.

Odavno nisam ništa napisao. Ne mogu kazati kako hemijska olovka koju kupih za 0.30kf plače za time da prospe suzu po svesci koju dobih na poklon.

Mogu kazati kako propuštam da Wordu učinim na volju, jer me, evo i dok ovo pišem, optužuje zašto sam skidao crack sa neta ako ga ne kanim uključiti u RAM.

A RAMom caruju, kolaju svakojaki firefoxi, FTPovi, fireworksi, dreamweaveri, photoshopi... Kao da su oni važni!

S pravom se buni Word. Odluta čovjek od sebe. Ode drugima kao da, ono što šaneri - oni što bi da ne ispadnu levati, oni što traže rješenje svoje mentalne devijacije mimo sebe, okrećući se ... neću reći čemu - ne bi nikad pomenuli, duša promijeni tijelo.

Možda bi čovjeku trebalo da se desi nešto loše da bi zapisao i od zapisa napravio mehlem. Možda bi se trebalo zaljubiti kako bi se teret podijelio, kako bi se teret primio. Kako, ako ne zloslutnom maglom nesigurnosti, objasniti stanje drobi, crijeva, džigere koja se zabavljaju sama sobom umjesto da upitaju za druge organe, kao da je njihovo stanje bitnije od tuđe prljave kose.

Prije 40 godina, Meša Selimović je napisao najveći roman Bošnjaka i Bosanaca - roman Derviš i smrt. A ja, danas, 40 godina nakon njega, pitam samog sebe kako to djelo Meša rahmetile ne bi nikad napisao ako bi znao da će dotući u startu nečiju volju da podijeli sa drugima vlastito zapažanje svijeta i nesnosne klime zbog koje ljudi prave udese, kopaju brda tražeći neko drugo JA.

I onda se upitam, pošto znamo da to nije nikakav izgovor, niti je to pravo stanje stvari, zar prepuštam vremenu da odnese svu zebnju i strah u zaborav... dok se crijeva odluče pozabaviti i drugima. Drugim organima.

Evo, napisah svoju zahvalu Selimoviću što je obogatio mnoge duše svojim nenadmačnim stilom, svojom prebogatom rečenicom. Selimović nije tražio crackove na webu, a ni njegova olovka nije suzila. Suzio je on, haman.