Odavno nisam ništa napisao. Ne mogu kazati kako hemijska olovka koju kupih za 0.30kf plače za time da prospe suzu po svesci koju dobih na poklon.
Mogu kazati kako propuštam da Wordu učinim na volju, jer me, evo i dok ovo pišem, optužuje zašto sam skidao crack sa neta ako ga ne kanim uključiti u RAM.
A RAMom caruju, kolaju svakojaki firefoxi, FTPovi, fireworksi, dreamweaveri, photoshopi... Kao da su oni važni!
S pravom se buni Word. Odluta čovjek od sebe. Ode drugima kao da, ono što šaneri - oni što bi da ne ispadnu levati, oni što traže rješenje svoje mentalne devijacije mimo sebe, okrećući se ... neću reći čemu - ne bi nikad pomenuli, duša promijeni tijelo.
Možda bi čovjeku trebalo da se desi nešto loše da bi zapisao i od zapisa napravio mehlem. Možda bi se trebalo zaljubiti kako bi se teret podijelio, kako bi se teret primio. Kako, ako ne zloslutnom maglom nesigurnosti, objasniti stanje drobi, crijeva, džigere koja se zabavljaju sama sobom umjesto da upitaju za druge organe, kao da je njihovo stanje bitnije od tuđe prljave kose.
Prije 40 godina, Meša Selimović je napisao najveći roman Bošnjaka i Bosanaca - roman Derviš i smrt. A ja, danas, 40 godina nakon njega, pitam samog sebe kako to djelo Meša rahmetile ne bi nikad napisao ako bi znao da će dotući u startu nečiju volju da podijeli sa drugima vlastito zapažanje svijeta i nesnosne klime zbog koje ljudi prave udese, kopaju brda tražeći neko drugo JA.
I onda se upitam, pošto znamo da to nije nikakav izgovor, niti je to pravo stanje stvari, zar prepuštam vremenu da odnese svu zebnju i strah u zaborav... dok se crijeva odluče pozabaviti i drugima. Drugim organima.
Evo, napisah svoju zahvalu Selimoviću što je obogatio mnoge duše svojim nenadmačnim stilom, svojom prebogatom rečenicom. Selimović nije tražio crackove na webu, a ni njegova olovka nije suzila. Suzio je on, haman.
Post je objavljen 06.12.2006. u 19:01 sati.