Uglavnom su to ljudi duboka džepa ili oni koji bi da se druže sa ljudima duboka džepa. Uglavnom. Ljudi koji se iza etikete čuvara životinjskog svijeta, bave istrjebljivanjem svojih "štićenika".
Sport?
Često lovci svoju žeđ za krvlju nazivaju sportom. Pitam se, zašto? Možda svoja duga pješačenja doživljavaju sportskom aktivnošću višeg reda. Šta je sportsko u nošenju puške, beskrajnom pješačenju prirodom i roštiljanjem na kraju dana?
Etika?
Kako čovjek može da sebi da za pravo da ubije druga živa bića da bi ugodio tamnoj čovjekovoj strani - želji za ubijanjem? Kako to da čovjek sebi može dati za pravo da se smatra "mjerom svih stvari". Takva je filozofija rođena i umrla (samo naizgled) u Antičkoj Grčkoj. Miš nam je štetan i sevap (dobro djelo) ga je ubiti. Pas nije štetočina, on nam je prijatelj i njega ne treba ubiti. Kokoš je dobra dok nosi jaja, kad to prestane čini treba ju ubiti kako bismo je iskoristili. Pojeli je, naravno.
Vuk je štetočina i treba ga ubiti. Ovca nije - možemo je pojesti. Hranit ćemo je dok ne dostigne optimalnu težinu a onda ćemo je nježno, po moralnim načelima - ubiti. Da bismo je pojeli.
Čovjek je toliko ohol da se postavlja na vrh hranidbenog lanca i jedina (nisam najsigurniji u ovo) je životinja (čovjek to zaista jeste) koja ubija iz zabave. Lovci ubijaju iz zabave. Hranit će neku srnu ostavljajući joj mjesecima hranu na tačno određeno mjesto a onda će prvo nju ubiti kad se otvori sezona lova.
U čemu je vrijednost njihova djela da se ulovom hvale?