Koliko nas je emocionalno pod pritiskom? Neuravnoteženo? Koliko je blogera otvorilo svoje blogove da vlastitu frustraciju podijeli sa drugima? Najgore od svega je da ljudi na vlastitoj neuravnoteženosti istrajavaju jako dugo. To nema veze s pameću. Moraju postojati obziri prema drugim blogerima. Koliko ćete uništiti dan onome ko vas pročita, koliko ćete uticati na razvoj događaja u čitateljevom okruženju i poljuljati njegov unutarnji mir. "Ljude treba čuvati od vlastite taštine". Postoji ona narodna: "Pomozi mi kada plačem kad se smijem mogu i sam" - ova je poslovica tako naglasila čovjekov egoizam da mu ne trebaju knjige i naučno istraživanje da ga pobliže pojasne. Čovjek traži utjehu, jer kad on tuguje onda njegovi prijatelji moraju da su oko njega, uvijek mu bivajući na dohvat ruke. Pošto je poslovica tako koncipirana da se obraća jednom istom čovjeku čovjeku u oba slučaja, to podrazumijeva da vam taj prijatelj radi drugih stvari i ne treba (u smijehu). Koliko je pošteno, shodno tome, pisati takve postove za koje znate (ako se iskreno pročitaju i shvate - a nema shvaćanja bez uživljavanja) da će izazvati nemir kod čitatelja. Pri svemu tome jasno je da vi dijelite svoj unutarnji nemir (opravdan ili neopravdan - svejedno) sa drugima. Koliko je pošteno da dijelite ono u čemu ste (uglavnom) vi aktivni sudionici sa ljudima koji nemaju nikakve veze sa opisanom situacijom? Koliko je pošteno napraviti od njih pasivne pušače.
Opet, nije niti čovjek željezo da podnese sve sam (ne bi bio čovjek da je u svemu sam), ali ne može niti ulaziti u nečije raspoloženje. Povremene nestabilnosti su svačiji usud, ali kad naiđem na neke blogove u kojima je to konstanta, te jao meni, te kuku ja, te "o moj živote"... Pa svi mi živimo isti život, svima nam je ujutro ustati, jesti, pribaviti hranu, obezbijediti nasljednike i umrijeti. Svima! Pa prvo treba shvatiti svoj cilj - čemu cmizdrenje? Ljudi koji se guše u moru i spasitelja (nesvjesno) guraju u more.
Očito je da ja ne želim biti ničiji spasitelj, ali se samo pitam - koliko vas misli slično?
Međutim, nisam u jednom sučaju saslušao prijatelje i pomogao im lijepom rječju, utješio ga, definirao problem i predložio mogućnosti rješenja, ali brate... Kad bi taj prijatelj svaki dan dosađivao istim stvarima sigurno ne bih uvijek iznova ponavljao isprazne sintagme! Imao sam i ja svoje žute minute, kad se sve smrači i pretvori u tugu, ali to bude i prođe. Čim vam neko priđe od prijatelja i ponudi utjehu sa razumnim rješenjem oblaci se počnu razilaziti.
Ako čovjek ne može vladati vlastitim emocijama barem 25 dana u mjesecu - taj ima problem psihičke pozadine.

I zato, budite pošteni prema onima koji vas čitaju, višak vaših emocija se prelijeva u njihove živote a ako pak želite da vaši čitatelji proživljavaju neke stvari koje vi proživljavate onda patite od sindroma nek komšiji umre krava

[ Ne kažem ovime da se ja dičim onoga što pišem na svome blogu, ali ukazujem na ektremno nepoštenje nekih blogera - sreća takvih je malo!]

-pisano 25.08.2004