Nakon nesporazuma dolazi vrijeme dugog traženja potisnutog povjerenja, zaboravljene ljubavi, zanemarenih osjećaja. Dok traje, nesporazum (ili diskusija ili ubjeđivanje ili svađa), subjektivno racionalno promišljanje uzima primat i rezultira u krajnjem neracionalnošću. Krene se uvijek od fakata, i sa obiju strana ti su fakti aksiomski determinirani. Onda, preko razočarenja činjenicom da na drugu stranu to naše aksiomsko postavljanje stvari nije ostavilo efekat promjene, u nama željeni stav, dolazi se do obračuna gomilama stilema, leksičkih formulacija viših ili ubjedljivo nižih značenja, do potiskivanja emocionalne povezanosti zarad propagiranja naše misli, do obezglavljivanja vezanosti i međusobne obligatnosti, do, na kraju ekspresionističke ili naturalističke obeskrvljenosti i, kako rekohm, neracionalnosti.
Onda nastupa vrijeme srdžbe, jeda, unutarnjeg nemira, trvenja duše, otimanja mozga, opravdavanja vlastitog stava samom sebi ili potpuno nepoželjnog stavljanja svega u tamne ćelije mozga. Generiranje zaključaka je u takvim situacijama uvijek jednostrano. Obje strane razmišljaju o potpunom ukidanju mogućnosti da dolazi do takvih situacija (a najbolji način je da se više ne viđaju - eliptično).
Taj period je duži ili kraći, ali za njegovo nastajanje nije dovoljan jedan nesporazum (ili svađa ili ubjeđivanje ilki diskusija...) Takvo odstranjivanje pozitivnih emocija je moralo imati i ranije "periode" a opet je u skladu sa razlikama među učesnicima u "nesporazumu".
Kad dvoje ljudi imaju različit temelj za zasnivanje logičkih konstrukcija, različit osjećaj za važno/nevažno, bitno/nebitno, pravda/krivda, moralno/nemoralno, cilj/odgovornost, kad ima različit sistem normi, sistem vrjednovanja, interesovanja, ukusa - i logično je da će se periodi javljati. Samo ukoliko ni jedna strana ne pokušava (i ne želi) promijeniti drugu osobu i navesti je na svoje sisteme (gore spomenute) može se govoriti o mogućoj harmoniji. Takve veze onda podrazumijevaju druge interese, ne toliko duhovne, jer je čovjek biće koje je ovladalo prirodom i koji nastoji da sve oko sebe učini sebi korisnim ili pak onemogući sebi štetnima.
Nakon toga perioda dolazi vrijeme kada se neracionalnost povlači pred razlozima više prirode (mogućno: koristi), vremenu koje je proteklo, uloženoj žrtvi, svijesti o mogućnostima harmoničnosti (jer je ona već postojala), o prolaznosti nesporazumijevanja... Tek tada se vraća pred-nesporazumsko stanje svijesti, žal zbog distanciranja i pokušavaju se zakrpiti rupe njime nastale (a znamo da zakrpljeno nije što i novo), pa započinje kratka ili duga faza vraćanja emocija na prijašnje mjesto (katkad nesporazumi rezultiraju višom vezanošću).
U toj sam fazi ja sad.
Zanimljivo je kako ti se osoba nakon 2-3 dana nesporazuma i površnog kontakta (sa primjesama sintagmi o (ne)dugovanju), učini daljom, bespotrebnijom, izlišnom, nejasnom, nepoznatom i čudnom. Zanimljiva distanca se rodi, zanimljiv zid, bolje reći brdo. Onda ti ostaje (zbog više razloga) penjanje po tome brijegu i kad na kraju dođeš na vrh, opet će te neki različit sistem upotrebe označitelja i logike baciti još dalje, ne u dolinu već u provaliju, i svako novo bacanje zahtijeva više energije, više vremena i strpljenja.
Prebrodi se to, a to što vam ovo pišem je s ciljem da i sam sebi pokušam pojasniti kako dođe do zahlađenja u sred ljeta!

[pisano 23.08. navečer]