Djeca su radost

Pogldam oko sebe ovih dana nisam se ni snašla a već 22.,do jučer sam blato jela za doručak ,a gle sad kavu i cigare doručkujem, s' vremena na vrijeme vino veceram . Pa kad' se to desilo kad' sam "odrasla" ? Preko noći je sve nestalo, sve ono najljepše što nose dječije godine . Misliš tad' da sve znaš, da si pokupio svu pamet svijeta, zapravo si bio samo jedno tvrdoglavo derište, koje je htjelo da bude sve po njegovom. Neki roditelji imaju sreće pa imaju finu djecu, kulturu prije svega. Moji nisu imali te sreće, nisam zapravo ja njima nikad pravila probleme , ali sam histerisala na gluposti, sve je moralo biti kao ja kažem. A opet da nije bilo tako , nebi danas imala karakter ovako jak sto ga imam. I taj moj karakter drži me živom ,inače bi davno pokleknula . Nedam pardona nikome ,jer čim se ti pokažeš malo slabiji hulja bi te napala. Ma većina njih i čeka samo jedan pogresan korak ,da samo malo pokažeš slabost i odmah likuju nad' tobom. Zbog toga kad' nije tvoj dan kad' se ne možeš praviti jaka kao inače,ostani kod kuće i plači bude tako duši lakše.
Prije sam i kad' nije moj dan i kad' želim da ne postojim uvijek izlazila i imala taj lažni osmjeh na licu za sve dušmane oko sebe ,ne mogu to vise, umorila sam se od toga. Radije ću ostati u kući pod dekicom ,šalicom kave, raščupana ,nego se lažno smješkati.
Jer ja kad' se smijem ,smijem se od srca i dušom i tijelom iz svega glasa . Ali kad' plačem tad' me nitko ne čuje, ne želim da me čuje. Neka se sreća i osmjeh šire na svakom koraku, tuga ne treba ima je i previše u svijetu.
Tek kad si ovako malo stariji ,i vratiš se u djetinjstvo tebi je smješno zbog čega si bio tužan. Jer si dobio čokoladu od riže, a ne od jagode koju najviše voliš, jer ti se potrgala najdraža igračka,jer te je mama dozivala u kuću i govorila previše si vani. A ti bi se onda na sve to rasplakao. No bez obzira na moju smjesnu dječju tugu,srce mi se kida kad čujem dječiji plač. Iako će oni tek' shvatiti što je tuga.
Kad' izgubiš prijatelja zauvijek, to boli najviše.
Kad' živiš sam i uvijek se budis sam, kuća je prazna, prijatelji ti dođu, ali odu i opet ostaješ ti sa svojim zidovima koji znaju sve o tebi,koji su čuli svaki plač,jecaj..ma poznaju me bolje od mene same, ponekad muškim da su mi oni najbolji prijatelji. Ja njima pričam ,i pričam a oni me slušaju ,ne upadaju u riječ. Super su. .
Kažu ljudi kad' si stariji znaš cijeniti samoću, znam to je istina, ali ipak fali mi da je kuća puna uistinu sam željna toga. Željna sam galame, svađe, zajedničkog izležavanja pred tv-om, svega sam željna. . .
Fali mi ono dječje vrijeme, iako dijete u meni živi i dalje i uvijek će biti doza djevojčice prisutna u meni, pa čak i kad' ostarim neću se dati.
Nikad se ne smijemo prepustiti sirovoj stvarnosti ovog okrutnog svijeta, ponese me nekad ali se vratim brzo . Treba kročiti kroz život kao dijete. Jer djeca su iskrena, ne pokvarena, savršena , a odrasli ih kvare.
Nitko od nas kad' se rodio nije znao za zlobu ,škrtost, sve smo to naučili od stariji. Pa dragi moji stariji ,sad je naše vrijeme ,sad će djeca učiti od nas ,ne dopustite da se uče zlobi, lijenosti, pokvarenosti, usadite im od malena lijepe manire i lijepe riječi, jer kako je moj tata znao uvijek reci OD MALENA TRN BODE! I bode stvarno ,ali neka onda izvede na pravi put ,da ta djeca budu sutra pravi ljudi.
Smatram da kako god da sam bila razmaženo deriste ipak sam uspjela izaći na pravi put i zbog toga hvala mojim roditeljima.

Oznake: djeca, ljubav, sreća, obitelj, nostalgija