Što ću biti kad sam već odrasla?
24.05.2007., četvrtak
Alfa mužjaci - izumrla vrsta?
|
Od kad sam se udala, nikad nisam dvojila svoju odluku, ali nešto u zadnje vrijeme mi je posebno drago da sam se istupila iz svijeta slobodnih i dostupnih. Pogotovo od kada često izlazim vikendima i gledam na što se svodi igra zavođenja, «barenja», «upucavanja», lovljenja komada –nazovimo to kako hoćemo. Svjedočim ja tako ježevim mukama koje prolaze moje (uglavnom sve) slobodne frendice. Radi se o «uzorku» ekipe 30-something, sve manje-više akademski obrazovanih ljudi, koji su vidjeli nešto svijeta, društvenih, zgodnih, skloni humoru i ne pretjerano tragičnom gledanju na život ( usprkos tome što ih je život zagrizao tu i tamo- ne pretjerano duboko, ali ipak…). Dalo bi se sagledati stvar iz muškog kuta, ali skoncentrirat ću se na žensko viđenje. Tema posta rodila se prošle subote, zahvaljujući Tajani. Tajana iam 40 godina, no prolazi bez problema za 10 godina mlađu ženskicu. «Ženskica» baš i ne odgovara opisu- Tajana je prototip moderne amazonke: visoka, atletski građena ( ne, nema biceps ko Vin Diesel ili nogu ko Stojičkov – jednostavno sve stoji čvrsto na mjestu), duge crne kose, izražajnog lica na kojem dominiraju puna, velika uvijek crveno namazana usta. Ima nešto mračno (osim njene «goth» obleke ) i tajanstveno, pomalo divlje u Tajani, što tipove ili privalči ili automatski odbija. Onih prvih ima više. Sjedimo mi tako na terasi dragog nam kluba i šaramo pogledom po okupljenima. Tajan započinje monolog: «Pogle! Sve pičkice! Gdje su alfa mužjaci??!! Jel ima neki tip koji će me primiti, onak muški , da ja osjetim da je to MUŠKO, a ne mamim sin??!! Dosta mi je maminih sinova, svjetića, omega tipova!!!! Hoću pravo MUŠKO!! Pa kaj je to sve izumrlo??!! Pičkice!!!» Iako je ovaj pristup malo ipak preradikalan jasno mi je što Tajana želi reći. Današnji muškarci ostavljaju dojam kao da se boje žena. Pogotovo onih samouvjerenih ( pod tim ne uključujem one čija samouvjerenost graniči sa uobraženošću) sa čvrsto izraženom osobnosti i stavom. Da skratim priču - uglavnom se od žena očekuje da naprave prvi korak, da zatraže broj telefona, plate cugu, pitaju nedvosmislena pitanja, pa ako treba i odvuku muškarca drito u krevet. Primjer: Moja lijepa Nina i njen Rafael zabrijali su zahvaljujući činjenici da ju je Rafael zavodio i neumorno «bario». Tako joj je ostvarila pradavna želja da ona bude «zbarena»- umjesto da se muči osvajajući njega. No kad je došlo vrijeme da «konzumiraju» vezu Rafaelova samouvjerenost je pala na nulu. Pustio je lijepu Ninu da preuzme svu moguću inicijativu – on je smrznut, da ne kažem usran ( eto rekla sam  ) čekao da ga ova doslovce siluje. Naravno da je nakon toga, u njenim očima, kao muškarac doslovce potonuo. On se vadio na to da nije htio ništa požurivati da se ona ne bi osjećala neugodno. Halo?? A vrlo je ugodno kad žena u mrežastim čarapama i minjaku gura dekolte pod nos i šlatari te po opasnoj zoni. Nedajbože na takvu navaliti, jer će se sigurno osjećati povrijeđeno. Nekima očito treba sve nacrtati.Primjer: Lea je pukla na Juru do te mjere da je počela stalno subotom izlaziti s nama da bi ga vidjela. Počelo je sa Jurinim usputnim dobacivanjima u klubu, pogledima, i na kraju joj se i predstavio. Pa su počeli čavrljati onako usput, neobavezno. Kad dalje od toga nije išlo, a ona nije više mogla podnijeti njegove nedvosmislene poglede i slučajne dodire u prolazu, tražila ga je e-mail. Ko fol da mu pošalje slike iz kluba. Počeo je tako ping –pong mailovima, jednom tjedno, ali dalje ni makac. A svi mi slučajni promatrači znamo da se i Lea Juri sviđa. Samo kaj je ona pukla i sad ju je prošla volja. A on i dalje bleji li bleji u nju, čeka njene mailove, zgrabi je za ručicu u prolazu, tepa joj «lipa»…Pa da se ubiješ! Sve si mislim, možda nam je sve ovo napravila naša ženska emancipacija. Žene rade, neke i na dobro plaćenim, rukovodećim pozicijama, izlaze bez muških ( i dobro se pri tom zabavljaju), same si plaćaju cugu, kupuju si- ne čekaju da ih muškarci darivaju, penju se na Mt Everest, lete na Mjesec, same podižu djecu ( neke silom prilika, neke po vlastitom izboru), same žive ( i pri tom se dobro snalaze), … Je li moguće da smo na tom našem putu ka «emancipaciji» kastrirale naše muškarce do te mjere da više ne znaju kako se ponašati s nama, kako nas osvojiti – da ne kažem ukrotiti? Nadam se da ipak nije tako i da Tajanini alfa mužjaci nisu izumrla vrsta, mitska bića iz legende. Njen tata tvrdi da jesu. Ja se oko toga ne moram brinuti – upecala sam jedan od rijetkih živućih primjeraka «old school» muškaraca. To su oni koji donose cvijeće, otvaraju vrata, pridržavaju kaput, daruju bez nekog posebnog povoda. I taj me «zbario», prije nego što sam okom trepnula. |
14.05.2007., ponedjeljak
Kako biti vječno mlad, vječno lijep i -kome to treba??
|
Svake godine nekako baš prije ljeta malo se dublje zagledam u facu koja zuri u mene iz ogledala. Zbrajam štetu koju sam si napravila prekomjernim sunčanjem, pokušavam pogoditi gdje će me nakon ovog ljeta zadesiti koja bora. Mislim, tolko se mažem kremam sa raznoraznim faktorima da me sve strah vlastitog udjela u zagađenju mora. Ali badava mi to, godine su godine. Sve do nedavno bila sam 100 & uvjerena da ću u neko, vrlo skoro doba zaleć na stolić neke plastične kirurgije. Nije da sam osobito tašta na svoj izgled, au contraire. Jedino imam reklamaciju na nos. Sve je ok dok ne okrenem profil. Nekako mi je, hmmmm..papagajski. Uložila sam žalbu na nos svom tati. Rekao mi je da je rok za reklamacije prošao. Nakon što sam postala redovni pratitelj serije Nip/Tuck (Reži me) naglo sam se ohladila od ideje uljepšavanja svog profila. Nekako si ne mogu zamisliti da netko po mom nosu ore s čekićem i dlijetom. Ili da mi prerežu po skalpa, pa natežu li ga natežu da bi izravnali par bora. Jesus!! Imam frendicu koja je operirala nos ala Barbra Straisand. Nismo je vidjeli jedno mjesec dana, niti je koga puštala blizu. Snimila je sama jednu jedinu fotku svog oporavka koju mi je pokazala tek godinama nakon operacije. Misli, nagledala sam se horor filmova u životu, pošto mi je to omiljeni žanr, ali slika lica nakon operacije nosa nadilazi sve te užase. Ne mogu to niti opisati. Podljev na podljevu, žuto crno , zeleno, bijelo- na lice u svim duginim bojama, totalno izobličeno od podbuhlosti. Nemogućnost spavanja jer nemreš normalno disati od tampona u nosu, krvavi hrački kaj se cijede iz usta. I za kraj – komplikacije. Kad je nosić već lijepo i pristojno izgledao, pojavile se neke kvrge iznutra,»malo se zakompliciralo»- pa opet ispočetka. Frendica je išla na operaciju nosa da popravi samopouzdanje, riješi se kompleksa oko izgled ai sl. Je li pomoglo? Ne bih rekla, jer sam je i nakon toga viđala u životnim situacijama, pogotovo onima vezanim uz ljubav, gdje se vidjelo koliko ustvari malo samopouzdanja i životne snage posjeduje. I to niti još 10 operacija face neće nikad promijeniti. Ljubim svoj papagajski nos –lijepo paše uz moju tvrdoglavost nosoroga. Prije ljeta zagledam se i malo niže od glave. Celulit mi napreduje prema ušima! Guzica mi daje do znanja da je krajnje vrijeme da je odvojim od kompjutera i usmjerim prema ergometru  Godine borbe sa mojoj oooooogrooomnom pozadinom, nagnale su me da u jednom trenutku poželim liposukciju. Onda sam zbog relativno neurednog života htjela - ne htjela izgubila 10 kg, a s njima ode i guza. Podsvjesna panika da će se moja rit ko Velebit vratiti, odala sam se povrću , voćuz, algama i sličnim makrobiotičkim «delicijama» (koje i danas čine veliki dio moje prehrane) i vježbanju u teretani ( fuj! To ne radim više)Moja Nina školski je primjer pokusnog kunića za raznorazne preparate protiv celulita- ne vjerujem reklamama, samo pitam nju jel dobro ili ne. Ide u teretanu već godinama, trudi se zdravo jesti- i figa! Opet ga ima! Ne toliko, ali ima! Čak i oko njenih premršavim zglobova na rukama!! Nekako što sam starija pomirila sam se sa time da je bitka protiv celulita izgubljena već pri samoj pomisli na nju. Osim ako odustanete od: kave, šećera, soli, cigartea, alkohola, slatkiša, ulja, pečenja, idete rano spavati, pijete cisternu vode dnevno ( super za one poput mene koji zadržavaju vodu), bavite se sportom 6 dana u tjednu ili ste pak jogi, pa vas se stres ne dotiče… Ako to sve uspijete pišite mi kako. Moja majka im asve skupa 3 djece, živi u SAD, carstvu GMO hrane, ima 53 godine i tijelo 20-godišnjakinje. Građu sam naslijedila od nje, pa je uvijek pitam, a kako pobogu majko??!! Mama u životu nije: popila kavu, zapalila pljugu, kušala alkohol. Maa jede polusirovo povrće i sokove od istog, ne unosi apsolutno nikakav šećer u tijelo ( bar ne onaj industrijski) , od mesa njupa ribu sa žara i trči maraton. Da prihvati takav način života trebalo joj je 20 godina. Što me tješi jerbo ću i ja u u 50-ima izgledati ko bomba!!:-)  Kad god pogledam u krajnjem očaju svoj dio tijela ispod pojasa, sjetim se scena iz Reži me gdje dugačkom štapinom ruju ženama po trbusima, nogama i sišu van zločesto salo. Pa se potom sjetim jedne poznate realitiy show mame koja je isto izvela da se riješi trbušine. I nakon toga je od kita nastala vitka srna? Ne , nego foka! A kad pogledate stopu rizika od komplikacija nakon liposukcije, dođe vam da se ljubite u guzicu kaj ste tak pametni da još niste tome podlegli. I za kraj, svima onima koji se u očaju trljaju kremicama protiv celulita nadajući se čudu kojeg nema i misle kako su zbog toga ružne, slijede dvije činjenice: Činjenica 1. 97% živućih žena ima celulit-ako nas je toliko znači da bi se možda trebalo čuditi onima koji ga NEMAJU, ne? I prodati im recept kako da ga steknu i uklope se u većinu!  Činjenica 2.: stiže u obliku anegdote koja mi se desila prošlog ljeta: Mjesto radnje: apoteka Lica: farmaceut, farmaceutkinja JA: Dobar dan! Zanima me ova krema protiv celulita od XY. (ljubazna teta informira me o blagodatima kreme, dolazi drugi kupac dok a ja vrtim kremu po rukama i teta preuzima drugog kupca) JA (stričeku farmaceutu): hmmmmm…. Koju bi mi vi preporučili ovu, ili onu drugu novu? (striček farmaceut me odmjeri od glave do pete) Jel znate vi koga celulit stvarno smeta? JA ( odmahujem glavom ) STRiČEK: Samo vas! Mi muški ga, vjerujte, niti ne primjećujemo! Got iT??? |
01.05.2007., utorak
Kako me rasplakao 1. Maj
|
Rijetko se rasplačem. Nisam po prirodi cmizdravica, smatram se tvrdim orahom. No današnji dan u Maksimiru me uzburkao. 1. Maj, Praznik rada u državi u kojoj je maleni postotak može od svog rada živjeti i nečemu se nadati. jednako mali postotak spomenutih sretnika uopće ima posao. Oni koji su rintali i narintali se, trebali bi banjati po vikendicama na moru, stečenim svojim radom i trudo. Ali ne. Oni nemaju za kruh, pa kopaju po kontejnerima, skupljaju ispod štandova kad se placevi zatvore. Oni se vozikaju zimi po tramvajima, jerbo za grijanje nemaju, a jedino im je javni prijevoz besplatan. Svi ti koje sam spomenula gurali su se danas u redu za grah. Ne toliko zbog tradicije, nego zato što će im to ovoga tjedna biti možda jedini topli obrok. Sirotinja, klošari, starci, "have-nots" što bi Englezi rekli. A najgore od svega je što nikome nije posebno stalo. Nitko se ne želi protiv toga boriti, nitko ne diže pobune potiv socijalne nepravde, niti jedan Prvi Maj , čini se neće biti zapamćen po nečem revolucionarnom, što če promijeniti ono što je "trulo u državi Danskoj". Davni prvi Praznik rada proslavljen je s ranjenima i poginulima, ali nešto se i promijenilo. Nije frka poginut ako gineš za pravu stvar...Možda su tako mislili i dečki koji su u trapericama i tenisicama odlazili na front, ali to je već druga priča. Na mojoj omiljenoj stranici Pticica.comnašla se i jedna slika jednog istinskog majstora fotografiranja, pod nickom Sony.  sony.Pticica.com E tu sam se slomila. Jer to sažima sve ono što sam nadrobila u ovom postu. No umjesto da cmoljim, pakujem sutra pol ormara robe koju uopće ne nosimo ( kao na kraju krajeva i svake godine) i furam u Crveni križ, Caritas, ili već drito onome kome je potrebno...Ako znate nekog, poput ovih ljudi sa slike, javite. I kad legnete doma u krevet na toplo, sit, zdravi, sigurni i voljeni, recite hvala Bogu. Jer očito nismo svi te sreće. |
