Što ću biti kad sam već odrasla?
24.02.2007., subota
Muče me misli ....
...o The One. Ima on svoj način da ničim izazvan uleti u moj dnevni (ne)red u glavi. Iako ih tjeram poput dosadnih komaraca, poput dima što ulazi u oči ne ide mi , ne ide mi danas ne misliti na njega...Kuham, brišem prašinu, sređujem slike u Photoshopu, a on mi čeprka mo mislima... Oslobodi me!!!! Here is a plea From my heart to you Nobody knows me As well as you do You know how hard it is for me To shake the disease That takes hold of my tongue In situations like these Understand me Some people have to be Permanently together Lovers devoted To each other forever Now I've got things to do And I've said before That I know you have too When I'm not there In spirit I'll be there> |
Malo me strah...
|
... danas sam se probudila u nekoj polu-panici. Na površini sam ledenjak, hadna ko' špricer, ne želim da A1 padne u neku bezrazložnu zabrinutost ak me skuži. Šatro sam cool, a unutra bura...Strah me rpiznajem, danas sam kukavica. Strah me promjena koje sam sama izazvala, strah me lavine koju će te promjene pokrenuti. Je, naslušala sam se stvari tipa : kaj si normalna, dati otkaz bez alternative u rezervi, danas je tak teško, pa kak ćete vi sad, pa sad bi trebali na djeci raditi... Onaj tko zna kak je ići na posao s grčem u želucu, smješkaš se kiselo, a duša plače , plače... osjećaš se zarobljeno, nevrijedno, jadno, propalo... a kao, imaš sve. I sad sam pozvana na drugi krug razgovora za jednu multinacionalnu kompaniju, gdje se crnči krvnički i plaća kraljevski...Jel' mogu ja to opet?? radila sam 9 godina za takve, pa mi je puknuo film od "menadžeriranja" i prekenjavanja...Radila sam i za manje, pa mi je bilo opet pun kufer "mladih lavova", art direktora, copy writera, marketing specijalista, šatro PR-ovaca i guzonja koji misle da su bogznašta...A sad je na pomolu nešto novo, a opet meni dobro poznato. A1 kaže daje to posao za mene, da drži fige da ga dobijem, pa da će on biti sponzoruša: kuhati će , peglati, ma i dijete će roditi ak treba...A ja ću putovati po svijetu, nitko me više nigdje neće vidjeti, pesek će mi se čuditi kad me vidi doma, možda i zaboravim nakon nekog vremena da imam bilo što osim firme za koju radim... Eto konačno se probudila majka, kućanica i domaćica u meni, koja fućka na karijeru i hoće biti doma s klincima, kuhati fine papice, peglati mužu košulje, i u slobodno vrijeme raditi smiješne logotipove za majice u Corellu, raditi nakit za frendice i ići na s-faktor 2 puta tjedno. :wink A možda i ne dobijem taj job, pa neću imati o čemu brinuti...šatro! Nekako volim misliti da je sve već ionako određeno, da je Božji plan za mene dobro i detaljno isplaniran i da šta god napravila neću ga mimoići.. Ništa se ne događa bez nekog zdravog razloga..Tako se ja tješim kad mi niš nije jasno. I kad me strah! Samo u kriznim situacijama u životu saznajemo koliko STVARNO vrijedimo i od čega smo napravljeni...I usprkos tome što sam u stanju slomiti se poput suhe grane, znam da mi je baza od armiranog betona. I to me tješi. |
23.02.2007., petak
Kakva katastrofa??
Katastrofa...nazvali me jednom tako, kad smo se nadimljeni ko' šunke smijali nekim glupostima, davne zime '98, na bordanju u Alpama. U stvari, nadimak je izvedenica mog nadimka, Kata. Neki su me zvali i "Kejt".. i tako je nastala K8astrophe.  Živim u glavnom gradu, na golom betonu, gdje je travka na koju se moj pesek voli popiškiti rijetka. A nije mi daleko do Maksimira potegnuti...Nije daleko od mog plavog, unajmljenog stana, stanište mog muža, spomenutog psa i mene. U braku sam kratko, on mi je najbolji prijatelj. Uvijek bio, a kako smo završili pred oltarom, tko će ga znati! Kad ti čovjek stavi zaručnički prsten sebi u gaće, mirno ležeći na trosjedu pred tv-om, znajući da ćeš kad tad gurnuti ruku tam gdi je stavio prsten. Pa ti onda reci ne! A da bude romantično i kleknuo je. Nije trebao- ja bi trebala kleknuti pred njega. Kome treba opičena ženska koja s 30 godina borda, pokušava voziti Cessnu bez dozvole ( i u tome uspijeva!), mrzi aute i niti nakon 3 puta ne polaže vozački jer ne želi, i još mu je k tome najbolja frendica. Njemu treba, rekao je, jer me zna, i spreman je. I tak smo se oženili... Ja i dalje bordam, izlazim vikendom i skačem po klubu ( kojem, nije bitno, nema reklame za nikoga iako ih volim jako) uz Pixies, Sisterse, Faith No More... Dolazim pijana od red bull votke u 5 ujutro, dižem se u 9 kuham ručak, sve je čisto, pas je prošetan.. I serviram mu doručak u krevet. Da se iskupim. On se smije, smiješna sam mu svaki put, ali taj je smijeh pun ljubavi. Nije ljubomoran. Nisam ljubomorna. Želimo dijete. Nemamo mogućnosti. Ali biti će pa makar pljačkali državne rezerve. Imati ćemo ih sigurno dvoje, možda troje. I još jednog psa - njemačkog ovčara. A moj duh nemiran.. imala sam nekoga davno davno koga sam jako voljela. Kao svog muža, ali ovo je bilo ono sirovo, grozno obličje ljubavi kad bi ubio za nekog. On živi daleko, ima sina i ne voli njegovu mamu. Nego mene, još uvijek nakon 13 godina. A ja se pravim da smo prijatelji i pišemo si često, pričamo na web camu, chatamo bezveze i s vezom. On je važan, spominjati ću ga često a zvati ću ga THE ONE. I tako ja živim i mislim si, a zašto nemamo dva života. Da ih mogu provesti sa svakim po jedan... - 14:42 - Komentari (2) - Isprintaj - # |
Baš sam katastrofa!
Eto, taman kad sam otvorila blog, stekla prve komentare ( marinac, šaljem ti svog muža da pogleda parove , uphere in my tree- čovjek s poezijom od misli  ) eto ti vraga! Nikao da se ulogiram na rođeni blog  : korisničko ime - ne upadam, lozinka- štanga! Pa dok ja dočekam sve novo, rješila da napravim novi blog...Virkam ja tako kroz prozor, vani sunce, pravo proljeć, milina...Ali savjest mi ne da van, puno posla, kojeg uspješno ignoriram... pa mogla bi Tanji i ogrlicu napraviti koju obećavam već godinu dana- sram me bilo. Još me boli trbuh od smijeha. A1 i ja pokušali smo priviknuti peseka da se ne boji partviša. Cucak laje na partviš, boji mu se prići...Blesav je na gazde. .  Nismo uspjeli ali smo zato crkli od smijeha A1 je moj muž.  Ime mu počinje sa A, za mene je broj jedan. A izgovori li se na engleskom, rimuje se sa The One. Danas se osjećam sigurno, jer The One nije bio on-line. Obično pričamo petkom ili subotom. Živi na drugoj strani svijeta, pa nam je nekad teško uskladiti satove. Prošle je subote bio nemiran, sav u bedu i dotaknuo se zabranjenih tema. Kao zašto sam se udala, mi trebamo drugu šansu itd itd. E pa život je morao krenuti dalje, 13 godina nakon što smo se razišli zbog daljine i raznih ostalih glupih ograničenja koje su nam/smo si nametnuli. Nerado s njim pričam o tome, boli me to, priznajem, ali life goes on. Budi sretna da smo se uopće opet našli, da imamo priliku razgovarati. To njemu nije dovoljno. Ali s vremenom, postati će dovoljno. Mora. Dok je na svom otoku u zadnjem kutu svijeta, ja sam siurna. Jer da mi je bliže... neznam, stvarno ne znam šta bi bilo . I ne želim to zamišljati. Kad bolje razmslim, rado bih sad bila na nekom otoku. Volim otoke i sve što mi se lijepo dogodilo u životu, dogodilo se na otocima. Našim i onim udaljenim. Fino bi bilo močiti noge u moru, dok ti uho škaklja šum valova, podbočiti se dlanovima na grubi šljunak i baljezgati gluposti. Ali vani buče tramvaji, pesek bi se igrao, u kuhnji hrpa suđa koja čeka da se pohrva samnom, a vikend lupa na vrata, provaljuje... Vana će se ovaj vikend upustiti u seks sa svojim 20-godišnjim susjedom jer "ona to zaslužuje" , Eve jedva čeka subotu jer će ga možda vidjeti u klubu kako stoji nasred podija sa zatvorenim očima i upija muziku ( pali se na frikove, tu smo si slične), Rafael jedva čeka subotu jer će vidjeti Eve i možda će prijateljstvo iz djetinjstva (konačno) prerasti u nešto više... Anina će možda doći sa Vladom i napiti se ko majka a da mi to nećemo skužiti,... A ja? Ja ću po običaju cmuljiti svoju cugu i smješkati se cijeloj toj slici iz pristojne udaljenosti. Volim gledati svoju ekipu kad ne vide... obuzme me neka topla ljubav prema tim ljudima i poželim ih sve zagrliti odjednom. Samo su mi ruke prekratke.A možda i poludim pa budem, kako je Eve jednom rekla, Monty Pyton, Mr. Bean, Noćna mora, Baldrick, sve u jednoj osobi. To ću napravit sutra. A možda i danas. Jer nikad ne znam kamo će me odnijeti vikend.> |
