Što ću biti kad sam već odrasla?
04.03.2007., nedjelja
Pričica o trećem
|
Probudila se iz polusna, bojeći se izviriti ispod pokrivača, zahvalna na mraku u sobi. Zrake sunca s mukom su se probijale ispod spuštenih roleta. Čulo se tapkanje u mraku, nervozno uzdisanje.. Pokušavao se snaći u nepoznatom, tražeći cipele, mobitel, ključeve od auta, .. koraci su odavali nesnalaženje u stranom prostoru, pazio je da se ne sudara sa predmetima da je ne probudi... Držala je oči čvrsto zatvorene, praveći se da još spava i prebirala misli u glavi... Kako se našao u ovoj sobi? Popilo se puno prošlu noć, uvijek se previše popije...Neobavezni razgovori, neobavezno plesanje, uobičajeni subotnji folklor neobaveznog...Drušvo se opraštalo ispred kluba, a ona krenula lagano kući s noge na nogu, tek toliko da sredi misli i udahne malo svježeg zraka.. " Do kuda ideš? Trebaš prijevoz..." U nevjerici je pogledala kroz poluotvoreni prozor auta. On to nju pita? On koji bježi od njenog pogleda danima, tjednima, mjesecima...ON to pita?? " Ma neka , hvala, tu sam blizu...ne treba.." " Nije problem, uđi...malo je nezgodno kaj sama ideš...tu ti ima svakavih ..." I tako se našla na suvozačkom sjedalu, gledajući ravno pred sebe, rutinski odgovarajući na rijetka pitanja... Šutnja je prevladavala, ali to im je odgovaralo. Ona radije šuti nego da ispadne dosadno blebetalo, on inače voli šutnju... Uživala je potajno u činjenici da je ovo najbliže što će mu ikada biti. Više od ovoga niti ne smije poželjeti. I to je boli. Neugodni trzaj automobila prekine iznenada tišinu. "Kaj je sad ovo? Ne vjerujem...baš sad .." A zatim nervozno čeprkanje oko motora, okretanje ključa u bravi... " Ovo ne ide nikuda... k vragu ...Kog da zovem u 5 ujutro...još u nedjelju..." Minute šutnje duge kao tjedni.." Čuj znam da se baš ne znamo ali...tu sam ti blizu, daj ga sparkaj, pa možemo popiti kavu kod mene, brzo će jutro..neko pristojno vrijeme da možeš nekog nazvati...ak hoćeš..." Njegov pogled pun nevjerice, opet šutnja, minute duge kao mjeseci... "Ak ti nije nezgodno..." I tako se našao u njenom krevetu, skinuo je samo cipele... Ona kao dobar domaćin, sklupčana na trosjedu...a dan je došao brzo, prebrzo... Iz kupaone začuje šaputanje,... on priča sam sa sobom, u glasu mu panika...Izvukla je glavu ispod pokrivača da bolje čuje...isprekidan, nepovezan monolog..." ... i sa ćeš opet pobjeći, ha? bježati kao zadnja kukavica...nemoj opet sve pokvariti..daj si šansu.. kad ćeš si KONAČNO dati šansu..." Bira broj na mobitelu "halo,.. sori što sam te probudio , imam problem... zapeo sam u gradu.. možeš doći po mene?" Skupila je hrabrost i izvukla se ispod sigurnosti pokrivača i svog trosjeda. "Hoćeš kavu? Čuj, žao mi je zbog auta..." "Ma nema veze , evo sad će doći po mene pa ćemo ga šlepati...hvala što si me primila..." Skriva pogled. Ne gleda je. Neugodno mu je i jedva čeka da ode i ostavi je tu sa njenim izmješanim osjećajima. I već ga nema. ............. Ponedjeljak je donio olakšanje. Standardna doza stresa, gužve, guranja u tramvaju i misao na njega laka kao oblak i teška kao kamen. Otvara vrata od stana, izgleda joj drugačiji, gleda krevet uredno složen, s plavim prekrivačem...Tu je spavao. Otvara ormar naglo i nervozno, udarac vratima i okus krvi na usnici trgne je iz misli...Pa koji sam ja promašaj! Ni vrata ne mogu otvoriti kak spada...Oštar zvuk zvona na vratima, presječe suze koje su krenule. Otvara , a na vratima on. Izvlači čokoladu negdje iz dubine jakne, velika je, sa lješnjacima. " Evo...za jučer.." nervozan pogled luta po predsoblju, stoje tako, a minute duge kao godine.. Mahne rukom pozivajući ga da uđe, a njemu se pogled zaustavlja na njenom licu... " Ide ti krv..." "Ma da..nije ništa, lupila sam se..." "Daj da vidim..." Dodir njegovih dugih, drhtavih prstiju boli je više nego rana iz koje krvari. Prsti mu dodiruju njen obraz, polako i pažljivo kao otvorenu ranu, ne gleda u natečenu usnicu, gleda je ravno u oči, a glas mu podrhtava... " Reci mi sad...reci mi sad jedan razlog zbog kojeg se ne smijem zaljubiti u tebe... ne znam zašto sad tu stojim i pričam ti ...ali ne mogu više šutjeti...pa mi ti reci...nešto mi reci..." A ona ga gleda, rekla bi nešto, ali riječi ne izlaze... boji se, pobjeći će ako progovori... " Susjedaaaaaa, ...dajte brzo imam poplavu ispod... jel to možda od vas?? Dajte da vidim di to curi...jel to sigurno nije od vas? Treba cijevi zatvoriti, dajte nazovite hitne intervencije.. telefon su mi opet iskopčali...A jel' mladi gospodin možda doma il je još na putu?? Aaaaa goste imate?? O pardon kaj smetam, nemojte se ljutiti, al jako je hitno..voda curi sve bu mi parkete digla..." A minute duge kao vječnost... |
