....Hrvatsko je srebro zlatnoga sjaja....
Od kuda početi... prvo, sve čestitke Hrvatskoj muškoj rukometnoj reprezentaciji i izborniku Lini Červaru na osvojenom drugom mjestu na europsom rukometnom prvenstvu.. iako su u finalu izgubili od močne Danske, pobjedili su puno puno više. Pobjedili su ozljede koje su kao mračna sjena vječno nadvijene nad ovom malom složnom i snažnom reprezentacijom, pobjedili su suce koji su ovu utakmicu ako mi je dopušteno upotrijebiti izraz čudno sudili, pobjedili su sve nedostatke i probleme koji su ih pratili tokom cijelog prvenstva. Ivano Balić se čas uoči početka izdigao iz mrtvih nebi li časno branio boje svoje domovine čime mu treba skinuti kapu do poda jer čovjek ima srce enormne veličine.
Taj duh koji imaju samo naši igrači nemože se pronači nigdje u svijetu. Ta sloga i ljubav koja se osjeti i preko ekrana dok su kilometrima daleko, taj ponos i želja za pobjedom koju šire i prenose sa sobom su neopisivi.. i taj poraz u finalu koji smo doživjeli je nešto puno više. Svatko tko je gledao utakmicu nije mogao a da ne zamjeti one maloprije navedene čudne sudačke odluke.. nije mogao a da ne zamijeti koliko smo se puta srčano vračali.. i kada je bilo 6 razlike borbenosti i duha nije nedostajalo.. nije mogao a da ne zamijeti dva flastera na Metličičevom licu.. umor u svima.. poveze na Balićevu koljenu.. bolne grčevite grimase na Sulićevu licu koji se unatoč groznoj ozljedi pokušao boriti.. izraze na licima sa naše klupe.. ogorčenost Červara na suce i način suđenja..
no uz sve to, Oni su se izdigli.. Oni su se izdigli korak više, ponosni na svoje srebro, ponosni na to da uz sve probleme koji su ih pratili, uz sve ozljede i hendikepe koji su pratili Njihovu igru, Oni su došli do kraja. Došli su do srebra, nečeg mnogo mnogo daljeg od realnosti... Emocije su intenzivne, ponos, ljubav... Svakako čestitke dancima na osvojenom zlatu, zasluženo pokazali su veliku borbenost i duh..
Nadajmo se samo da će do ljeta naši rukometaši ozdraviti te se na olimpijadi pojaviti u punom sastavu, zdravi, borbeni i puni volje i duha kao do sada... i obraniti, pred četiri godine zasluženo, olimpijsko zlato... Još jednom, Ivano Balić, Petar Metličić, Špoljarić, Sulić, mali veliki Čupić, Vukić, Lacković i svi oni koji su svojim radom i željom, upornošću doprinjeli osvajanju ove srebrne medalje zlatnoga sjaja, SVE ČESTITKE!!!!!!! Ponosni smo i sretni što upravo vi predstavljate našu domovinu u najljepšem mogućem svjetlu... Brz oporavak i jedno veliko veliko HVALA!!!!!
***IVANO BALIĆ, NAJVEĆI SI ! ! !***
27.01.2008. | 18:04 | 15 K | P | # | ^
joj da i naslov... to uvijek zaboravim...
yo pipl...
da se malo i ja javim po prvi put u ovoj godini...
več se duže vrijeme spremam za pisanje novog posta al inspiracije niotkud (pa čak ni od vassss) pa čete umjesto nekog khm pametnog posta po dobrom starom običaju čitat samo izljeve moje gluposti odnosno produkt moje dosadeeee..........
ko prvo. ove kokice su bljak. stavila sam ih na 3 min u mikrovalnu i više od pol sam morala bacit jer su pregorile i sljepile se... htjela sam stavit 2 min al poletio prst pa je ispalo 3 pa ja reko pazit ču pa ču prekinut na vrijeme no pametna ja je ofkors zaboravila (kaj je bilo ša drugo za očekivat ??) i tako je to lijepo dobilo onak najs crnu boju... nije da nevolim crno, dapače, al ono......................loooool
i tako dok večina hrvata u inozemstvu provodi dane lomeči kosti neki od nas su jednostavno ostali doma čineči dobro sebi i okolini spavajuči do dva i ljenčareči.... najprometnija trasa je od kauča do kreveta.. tu i tamo do fotelje pred komp... a vi se ljudi samo lomite.... nema problema.... ionako me več cijela kantrida pozna pa ono nije da mi fali gipsanje....hm da.
u zadnje sam se vrijeme našla u nekoliko čudnih situacija koje mi se iskreno nisu baš sviđale ali srečom za sada sam samo promatrač...onaj treči.. radi se ofkors o onom usranom osječaju koji pogađa Svakog od Vas.... ljudi su glupi al stvarno. dobro neču sad o tome jer je svakom moj stav na tu temu i prejasan... al ipak kad vidim frendove u takvim situacijama počupala bi im kosu s glave. naravno da dobijem poriv da im pomognem i pomažem i tu sam ali jednostavno... ljudi se prečesto zatiču u situacijama da da nešto osječaju a nastoje to zatajit no na kraju ispadne da ni oni sami neznaju kaj osječaju i sve to pada u vodu.... u toj fazi nastaje največi problem na relaciji srce glava... u puno njih (situacija) pošto stvarno nemreš sam razmišljat dobro ti dođe i tuđa glava, bitno da je hladna i da te voli i spremna je posvetit vrijeme tebi... tada ta hladna glava promatrajuči sa strane uoči mnogo stvari koje ono srce ne vidi... jedan od zaključaka do kojeg sam ja došla je da se največi problem (ujedno i najčešči) javlja kada se osoba ne ponaša u skladu sa svojim osječajima.. jer kad si s nekim vidiš njegovo ponašanje no nemožeš mu uč u glavu da točno kužiš kaj misli. zato postoji sposobnost govora i sl. čime se onom drugom daje do znanja što misliš, kako se osječaš i sl.. no prečesto ponašanje nije odraz pravih osječaja. tada nastaje problem... kada bi se jednostavno reklo, makar pokazalo, dalo do znanja (ša stvarno nije teško) da ti je do nekoga stalo ili ne bilo bi puno manje problema bla bla i svega onog kaj uz to ide... blabla.... eto ja se raspisah o toj bolesnoj temi al preko drugih je ona postala dio i mog života... a ovo gore je samo moje stajalište...
da. postajem preozbiljna.loool.
ugl. evo složih neki post, nadam se da če me uskoro puknut inspiracija za neš bolje da vam se odužim kaj čitate ova sranja koja vam ispiru mozgičeeeee...........
ae pipl gudbaj....
ostajte pozdravljeni, pamet u glavu....looooooooool
gips na ruke, noge... don't worry sve če proč za koji mjesec....
08.01.2008. | 23:08 | 39 K | P | # | ^