subota, 17.11.2007.

..jer moj je život igra bez granica..

počelo je to ´90 godine.. čak ni mami nisam dala mira da malo odspava pa sam odlučila vidjeti svijet u 4 ujutro. znači, to potvrđuje to što sam i sada gnjavaža. mislim čak da sam bila najglasnija od sve djece u bolnici. jesam sigurno. neznam zašto se mi djeca ne sjećamo trenutka kad smo otvorili oči.. jel to neka medicinska kvaka? ja se čak ne sjećam dobrog djela svoga djetinjstva. do neke druge godine, ja se ne sjećam šta sam radila, gdje sam bila.. al pustimo sad to. u tom periodu sam se selila dosta puta i shvatila što je život u ranijem periodu nego što će itko ikad shvatiti. kao mala, voljela sam ljude, cijenila sam ih.. baš kao i sada. jako sam društvena osoba i stvarno dajem sve od sebe da budem sa drugima dobra. kroz svoj život, upoznala sam gomilu ljudi s kojima sam i sada dobra i sa kojima jednostavno želim biti dobra. ne želim bilo čime ugroziti to prijateljstvo. u životu baš i nisam imala sve što bih normalna mlada osoba trebala imati. i nije mi krivo. barem nisam odrasla u neku razmaženu curu koja želi sve i ako to ne dobije, propast svijeta je. drago mi je da nisam takva. posebno mi je drago što sam tjekom svog života upoznala divne ljude i dokazala da internet nije bauk jer sam stvarno dosta ljudi upoznala ovdje i većina su mi prijatelji. ovi prijatelji s kojima sam svaki dan i kojima povjeravam sve.. oni kojima dajem cijelu sebe.. volim vas. jako jako jako. priznajem, ja neznam što bih ja bez vas. oke, bilo je dana kada smo se svađali i to žestoko ali nikada si nismo uzimali za zlo. osobe koje ću tu istaknuti kao osobe koje su mi pomagale kad mi je bilo najgore su: Marinela, Darija, Zdravko. To su 3 osobe koje neizmjerno volim i koliko god me povrijedili, ja se naljutim toga trena jer sam takva ali poslije me to prođe jer se ne mogu naljutiti na njih. ovaj ˝popis˝ nije pisan nikakvim redoslijedom jer da mogu, sve bih vas stavila na prvo mjesto. stvarno su svi troje posebni na svoj način. naravno, svi mi imamo mane ali mi smo te svoje mane prihvatili i to je to. znate ono, da bi nekoga voljeli, prvo morate zavoljeti njegove mane, a onda njega samoga. i znam, uvijek kad mi je teško.. oni jednostavno znaju kako mi pristupiti, kako me utješiti. što u kojem trenu napraviti. znaju točno što me živcira. znam i ja čime ja živciram i ne mijenjam to. samo sam smanjila u manju mjeru to moje živciranje. ove četiri godine u srednjoj školi su, mogla bi reći jedne među najboljih četiri godine u mome životu. i zasigurno jesu. smijali smo se, plakali, derali, zajebavali....zajedno. sve smo radili zajedno. išli u kafiće zajedno. krali novine :) ... derali se na razmažene prvašice. pjevali zajedno. svađali se. grlili se. voljeli se. i nije mi žao ni jednog trenutka. sa veseljem ću se sjećati naše dane kada smo putovali u školu busom. kad smo se šopali snijegom... kad smo se veselili svakoj dobroj vijesti. svakoj provali dečki iz razreda. tako je brzo prošlo. žao mi je što je. ali se veselim tome što je trajalo...to je jedan dio moga života kojeg volim kakav god da je. cijeli svoj život se trudim napraviti što je najbolje za mene. kako se ja najbolje osjećam. sve što sam stekla u životu, stekla sam sama. i time se ponosim. čak ni moji roditelji nisu u mnogo stvari imali vjere u mene. nisu mi dopuštali mnoštvo stvari koje sam htjela, ali ja sam ih ipak napravila. nije mi žao. nije mi žao ni jednog trenutka.. ni jedne sekunde. smatram da sam za jednu sedamnaestogodišnjakinju napravila sve što sam htjela pa čak i nešto što neke mojeg godišta ne bi nikad napravile, isprobale. ima stvari koje sam napravila i nisu mi se svidjele ali nisam požalila. u nijednom trenutku mi nije bilo žao zašto sam nešto rekla ili napravila. ja radim što ja smatram da je za mene dobro pa makar bilo pogrešno. i stojim iza toga. ne bojim se ići naprijed. iako me neki ljudi sputavaju i ne poštuju iako me zapravo ne znaju, ja idem dalje. podignute glave. jer to samo ja tako mogu. često su mi govorili: ˝jebote, kako izdržiš sve to?˝ .. vjera ljudi, vjera. kao prvo, vjera u samog sebe, a zatim vjera u Boga. ako vjeruješ u sebe, možeš vjerovat u sve. možeš sve. bez ičije pomoći. i nemojte nikada gaziti manje od vas. nikada. zamislite kako bi bilo vama da vas gaze. pomognite. kako možete. a ako vam treba pomoć, tražite ju. prihvatite ju. pogazite ponos. to će vas spasiti. mogu reći da u ovih 17 godina imam dovoljno dokaza da je život zapravo jedna velika igra. bolje rečeno, kockanje. da, kockanje. ali ja sam se naučila kockati. i znam procjeniti ljude jako dobro. ooo, znam.. koliko sam puta rekla frendovima:˝on nije takav kakvim ga vidite˝... sada, nakon nekoliko godina, kažu:˝kako si znala?˝... znam. jednostavno znam. i znam kojim ljudima mogu vjerovati, a kojima ne. i znam one koji nisu vrijedni ono malo blata ispod noktiju. znam one kojima ne bi izustila ni riječi. ne bi. kako se ti sinko ponašaš prema meni, tako ću i ja prema tebi. mada neznam što ljudi imaju od toga da se idu sprdat sa drugima al eto. ako im to čini zadovoljstvo, neka. samo dajte. jer ovakve osobe poput mene uspijevaju. kad tad. a ostali.. u sebi pronađite pravog sebe. sretno.
Image Hosted by ImageShack.us


19:17 | Komentari (40) | Print | ^ |

<< Arhiva >>