|
Ruke mi drhte kao da nisu moje, slabost i neka bol pronalaze pukotine u meni i prodiru do svake pore mog tijela. Čežnja, ljubav, nemoć i strah kao koktel se miješaju u mojim venama ispuštajući mirise koji me opijaju i u trenu prestajem da postojim...u trenu se moj sat vraća na ponoć i umjesto sreće, zaljubljenog zanosa pod stopalima se lome djelići stakla, svjetlucavi komadići čeznje slučajno postavljeni tu gdje jesu kako bi pokazali drugima bol.
Ne to nije razočarenje niti očaj postojećim stanjem, to je samo strah od onoga što dolazi. Moj špil je već prazan i nemam ideje na koji blef da odigram ovu partiju života a znam da je ne smijem izgubiti jer sam i previše uložila.
Vrag nek me nosi al ponekad mi se čini da je život ruski rulet, svaku grešku platiš metkom samo što te ovaj metak ne ubija...ne on ti samo nagovještava da će te ubiti prije ili kasnije a slutnja je gora od neispunjene čežnje.
Ma nije sve tako crno, opet ti kažem, dobro sam ako te zanima al redovno doletim na ovo mjesto lošim vjetrom donijet samo da negdje ispraznim sav ovaj teret teških misli i emocija.
Još jednom ću večeras sjesti na travu razmišljajući o onome što je moglo biti. Sklopit ću ruke i u sebi izgovoriti jednu kratku molitvu teško pomičući usne kao da izgovaram poslijednju želju tražeći od onoga koji me nikad nije izdao samo još jednu priliku da naslonjen na tvoje krilo dobijem šansu da svaki naredni san odsanjam baš na tom mjestu na kojem ću, nadam se jednom dočekati i poslijednje jutro u mom životu. U tvom naručju. Zauvijek.

|