nedjelja, 03.12.2006.

"Život se ne mjeri brojem udisaja nego brojem trenutaka od kojih zastaje dah."

Klana Jurčević

ODLAZIM

Moj je poraz vrijedan kao Atlantida,
bolje i propala ljubav nego sida,
i spusti karte na stol jer nije bitno,
jasno ti je da se skidam za sitno ...

Refran:
Odlazim, ja znaš da sutra odlazim,
i ako već te ne volim,
obriši pod od kupaone,
prolio sam vodu i šampone...
Da li znaš
da mene sponzorira Kraš,
jer ti si meni prouzročila akne,
nosit ću te ispod kožne jakne...

pripjev(a fabio capello):
Zapali zastore i upali svijeće,
ne vidim dobro znaš da nosim leće,
udari me koljenom,
uguši me polugom,
učini noćas da zaplačem od sreće,
jednom za kraj
kunu mi daj...

Moj je buraz vrijedan poput mrava,
i na mom prozoru uzgaja se trava,
jer mi smo imali centaršut ko Leko,
i nismo trajali ko pokvareno mlijeko...

Odlazim, ja znaš da sutra odlazim,
i ako već te ne volim,
obriši pod od kupaone,
razbacao sam kreme i tampone...
Da li znaš
da mene sponzorira Kraš,
jer ti si meni prouzročila akne,
nosit ću te ispod kožne jakne...

Pripjev pjevajmo jednom
Refren još jednom
Pripjev opet
...bar jednom, mini-bar, bar jednom...
da zaplačem od sreće, daj odnesi smeće,
bar jednom da,
bar jednom dabar
bar jednom za kraj...
sebe mi daj...
bar jednom...
barica...
bar jednom...
bar mitzvah...


Eto nešto smiješno za početak..ja sam umrla od smijeha kad sam to pročitala.. :)
Cijeli božji dan slušam od strokesa-reptiliu...crknut ću od te pjesme..taj zvuk gitare...aaaa...

“Yeah, the night's not over
You're not trying hard enough,
Our lives are changing lanes
You ran me off the road,
The wait is over
I'm now taking over,
You're no longer laughing
I'm not drowning fast enough.”


Ova pjesma mi je poslužila kao uvod u ozbiljniji dio posta…kao djevojčica bila sam mamina maza sa palmicom na kosi. Svi su me nekoć voljeli. Bila sam djevojčica u crvenom kombinezonu, uvijek sređena, simpatična… imala sam brata koji se uvijek brinuo o meni, uspavljivao me, primio u krevet kada sam se bojala grmljavine… jedan dio djetinjstva sam živjela na moru, u rovinju i tamo sam, moglo bi se reći, bila jako sretno dijete..bila sam mala plavuša sa plavim velikim očima koje svijetle u mraku. Voljela sam plišane medvjediće. Kada bih otišla s mamom u trgovinu, zastala bih pred policom sa bezbroj igračaka i zagledala se u njih..mama je samo tiho rekla: sanja, znaš da nemamo novaca..ja to nisam shvaćala pa sam odmah proplakala ali njen zagrljaj me ubrzo smirio…često sam ju znala ispitivati: mama, a gdje je tata?...ona nije znala kako da mi kaže da je on u sisku i čeka da prođe rat…sjećam se kako me je učila kako se piški na tuti..sjedila je na podu pored mene i rekla da sad obje sjedimo i piškimo…meni je to bilo smiješno kada mi je pričala to ali sada tek shvaćam kako se moja mama trudila da me odgoji bez obzira na okolnosti…sjećam se kako me je odvikla od dude..bacila ju je kroz balkon i rekla: ala sanja, duda mi je ispala..nema je više i ja sam rekla: dobro..i to je tak i ostalo...pored nas, u jednoj hotelskoj sobi, bile su smještene naše sadašnje jako dobre prijateljice..dragana i njena mama koju sam ja oduvijek zvala “teta mama” jer mi je bila kao mama…tako nešto…ona je svoju kćer uvijek tukla kada je u nečemu pogriješila.moja mama joj je uvijek govorila da se tako dijete ne odgaja te da se ugleda na nju kako mene odgaja i kako sam dobro dijete…sjećam se kada smo išli iz rovinja do siska i mama mi je trebala staviti pelenu da se ne upiškim ali ja ju uporno nisam htjela. Rekla mi je: sanja, upiškit ćeš se do zagreba (jer smo išli vlakom i onda busom do siska)..rekla sam: necu pempu..i nisam..došli smo do zagreba i ona je izvadila moju žutu tutu iz vrećice i ja sam nasred zagrebačkog željezničkog kolodvora piškila..ljudi su okolko gledali a mene baš briga..meni se piškilo :) …sjećam se i kad sam se doselila u nikole mikica u sisku pa sam morala ići u vrtić i koliko sam plakala jer nisam htjela ići tamo..brat me molio da idem ali ja nisam htjela..i kada su me dovukli do vrata i kada sam vidjela drugu djecu, odmah sam ostala..sjećam se tete koraljke koju sam toliko obožavala i sad ju obožavam što me je odgojila pokraj moje mame..te sve stvari kojih se sjećam, ne bi ih htjela mijenjati...da to nisam prošla, možda i nebi bila takva osoba kakva sam sada...


17:46 | Komentari (29) | Print | ^ |

<< Arhiva >>