Suočena s najvećim strahom...

Dan je započeo kao i svaki drugi do sad. Barem sam tako mislila. Toga jutra majka mi je ušla u sobu s viješću da je baka ponovno završila u bolnici. Ni ne sluteći da bi moglo biti nešto ozbiljno, upitala sam je kako je. „Nije dobro… Nije nikako dobro!“ odgovorila je drhtavim glasom i pri tom briznula u plač. U tom trenutku nisam znala što napraviti. Nisam uopće mogla ni razmišljati kako treba. Postavljala sam si milijun pitanja u glavi na koje nisam znala odgovor. Je li ispravno da ju zagrlim i kažem joj kako će sve biti u redu, a ni sama ne znam imam li pravo? Ima li ikakve svrhe uopće izgovarati te, navodno utješne riječi, samo da bi na neko vrijeme ohrabrili druge? Što učiniti sada? Bako, gdje si? Jesi li dobro? Mučila sam se bespotrebno tim pitanjima, umjesto da sam otišla do majke i čvrsto ju zagrlila. I učinila sam to. Osjetila sam svaku njezinu suzu kako joj klizi niz lice. Osjetila sam njezinu bol. Njezin zagrljaj je bio toliko čvrst i znala sam da ju je strah. Znala sam da je ovaj puta stvarno ozbiljno.
Sjećam se kada je baka i prije bila bolesna. Majka je išla kod nje svaki dan pomagati joj. Sjećam se kako me je uvijek zvala da idem s njom i kako je baka uvijek postavljala jedno te isto pitanje: „Gdje je moja Martina?“. A gdje sam ja bila?! Kod kuće, u svojoj sobi, u nekom svom svijetu ''gušeći'' se u suzama bez ikakvog objašnjenja. Nisam imala hrabrosti suočiti se s vlastitom bakom jer me previše boljelo to što sam znala da joj se uskoro bliži kraj. Nisam mogla doći pred nju i pogledati je u oči a da pri tom ne zaplačem. Nisam mogla dopustiti da ona vidi tu moju slabost, da vidi kako me boli, da vidi kako je ne mogu pustiti. Željela sam ju zagrliti, poljubiti njen topli obraz i reći joj koliko je volim, koliko mi puno znači u životu. Zašto sam je izbjegavala znajući da otežavam i sebi i njoj? I svaki put, kada bi majka došla kući, uputila bi mi pozdrave od bake. I opet sve ispočetka. Što se to tada događalo? Zar je tako teško na trenutak zadržati u sebi tu bol i te suze i pokazati joj koliko mi znači? Jesam li uistinu toliko slaba?
Jednoga dana majka je shvatila u čemu je problem i pristupila mi je s pitanjem. „Zašto si to radiš?“. Znala sam da joj napokon moram reći i rekla sam joj. Uspjela mi je objasniti neke stvari koje su mi otvorile oči i pokazale da to što sam činila, samo sam baki pogoršavala njezino stanje. Trebala sam joj, a mene nije bilo. Napravila sam najveću grešku za koju nisam bila ni svjesna da je činim. I opet, gušila sam se u suzama. No onda sam shvatila da trebam prestati, da je ovo što činim pogrešno i da se vraćam ponovno na početak, pa sam prestala. Poljubila sam majku i zahvalila joj što mi je otvorila oči, premda sam znala, da sam joj se ranije obratila, do ovoga ne bi ni došlo. Sutradan sam otišla zajedno s majkom do bake i suočila se s njom, sa svojim najvećim strahom koji je zapravo bio strah od pokleknuća pred njom. I znate što? Kada sam došla do nje i vidjela te njezine sjajne oči, potrčala sam joj u zagrljaj bez imalo oklijevanja. „Bako volim te! I oprosti mi!“ rekla sam joj. Ona mi se nasmiješila i rekla kako mi nema što oprostiti i da joj je drago što sam sada tu, a ostalo nije bitno. Poslije toga išla sam k njoj svaki dan sve dok potpuno nije ozdravila.
Sada, kada je opet u bolnici, ne pravim istu grešku. Shvatila sam da joj onako samo otežavam i kako joj bude potpuno lakše kada me samo vidi. Sada više ni ne plačem jer sam pobijedila svoj strah. Znam da je jednog dana neće više biti, ali dok je još tu, trebam s njom provoditi maksimalno vrijeme i spremna sam na to. Eto bako, ovo je posvećeno tebi. Volim te…



Post scriptum... Ef..da sam i ja napokon nekai objavila ha..?..hehe..ma ovo smo imali slobodnu temu za zadachnicu pa sam ja pisala o baki..daklem ovo jeste istinito..i dobila 5 narafno..hehehe..ofaaai..i da samo kazem, baka je sada kod kuche, neki dan je doshla iz bolnice, dobro je, pa et..i da..frendovom djedu zelim skoro ozdravljenje [potpuno] i da znash da sam ja uz tebe..ne brini, bit che doro..=)..ugl..imam i josh jednu prichu pa je budem kasnie objavila..primila se ja pisanja..yes
subota, 01.03.2008. | komentiraj 33 |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.