Well I just heard the news today
It seems my life is going to change
I close my eyes, begin to pray
Then tears of joy stream down my face

Nisam mogao vjerovati što mi govori ponavljajući to cijelo vrijeme. „Ivane, trudna sam!“ i svaki put bi to rekla s osmijehom na licu dok su joj se oči sjajile kao nikada do sada. „Tinka…“ to je sve što sam uspio izgovoriti. Izgledala je zabrinuto na sekundu, ali onda se ponovno nasmiješila. Prišla mi je kako bi obrisala suzu koja je lagano kliznula niz obraz. Nisam ni primijetio da sam od iznenađenja i radosti čak i zaplakao. Zatim je uslijedila tišina. Zagrlila me tako snažno da mi je tek tada ušlo u glavu kako ću postati tata. „Mala volim te!“

With arms wide open
Under the sunlight
Welcome to this place
I'll show you everything
With arms wide open

Hodao sam ulicom drugačijim ritmom nego inače, malo sporijim. Sve mi se činilo nekako sjajno i kao novo. Sve je poprimilo neki novi smisao. Uskoro ću svaki dan trčati kući s posla. Svaki dan će me na vratima dočekati dvoje ljudi koje obožavam u životu. Svaki dan će se to maleno nevinašce nasmiješiti tati kada se vrati kući. Ne znam jesam li potpuno spreman na to.

Well I don't know if I'm ready
To be the man I have to be
I'll take a breath, I'll take her by my side
We stand in awe, we've created life

Znao sam da se pogotovo sada moram odreći nekih stvari. I prije sam morao, ali uspio sam to nekako skrivati od nje. Nisam želio da me gleda u takvom stanju, ali nisam ni mogao bez toga. Je li kasno za promjene? Hoću li moći to izdržati? Jel baš moram? Da…moram. Dobit ćemo dijete. Moram misliti na njega. Moram krenuti ispočetka. Moram barem pokušati. Ali uvijek je to bilo nekako jače od mene.

If I had just one wish
Only one demand
I hope he's not like me
I hope he understands
That he can take this life
And hold it by the hand
And he can greet the world
With arms wide open

(Nekoliko mjeseci kasnije…)
Ispustio sam špricu iz ruke kada je Martina ušla u sobu. Stajala je na mjestu neprestano gledajući u nju. Nije rekla niti riječ. Napokon je podigla svoj pogled prema meni i tek sam tada primijetio da su joj oči bile pune suza. „Martina…ja…“ nisam uspio ništa više reći jer je ona već bila istrčala iz sobe. Ustao sam i krenuo za njom, ali sam na vratima zastao. Okrenuo sam se pogledom usmjerenim prema šprici. Što sam to napravio? Zar tako pokušavam prestati? Nisam ni krenuo ispočetka. Još uvijek stojim ukopan u svemu tome. Nisam mogao disati. Onda sam se sjetio..naše dijete… ovdje je kraj…!! Pokupio sam sve s poda i bacio u smeće. Prije nisam imao hrabrosti to napraviti a sada mi se sve činilo mogućim. Zašto tako nisam i prije mogao? Do ovoga onda ne bi ni došlo. Martina? Gdje je ona sada?
Vani vrijeme nije moglo biti gore. Kiša je neprestano padala a vjetar je puhao tako snažno kao da želi cijeli grad povesti sa sobom negdje daleko. Ona nije bila u kući. Pomislio sam na ono najgore i naravno, bio sam u pravu. Kada je istrčala iz sobe, Martina je sjela u auto i odvezla se negdje. Nisam je mogao zvati jer joj je mobitel ostao u kući. I tada sam čuo zvuk sirene. „Hitna?! Tinka?!...“ Ne… ne smijem pomišljati na najgore, ali upravo to najgore se i dogodilo. Nedugo zatim nazvali su me iz hitne s viješću kako je Martina imala nesreću i da je tamo. Stigao sam do nje što sam brže mogao. Ležala je potpuno nepokretna, ali, hvala Bogu, bila je pri svijesti. Polako sam joj prišao još uvijek ne vjerujući što se dogodilo. I opet…tišina… „Ivane…zašto?! Zašto, a rekao si da je gotovo s tim?! Zbog čega? Ne razumijem.“ Nisam znao što reći. Jednostavno…nastupila je tolika blokada da sam poželio nestati. Podigao sam pogled prema njoj i onda se sjetio. „Dijete?!“ „Nema ga više Ivane. Izgubili smo ga. Naše dijete… našeg sina…“ govorila je plačući. Tek sam tada shvatio da je Martina došla sretna od liječnika s viješću da ćemo dobiti sina kada je ugledala mene s drogom u sobi. Tek sam tada shvatio da je sve to moja krivica, da smo zbog mene izgubili našeg sina i da nema povratka.

Well I just heard the news today
It seems my life is going to change
I close my eyes, begin to pray
Then tears of sorrow stream down my face

Nagnuo sam se nad nju i zagrlio ju tako čvrsto govoreći koliko mi je žao i da mi oprosti. „Promijenit ću se. Zbog njega sam i htio…i onda se to dogodi. Ovaj puta ću uspjeti, zbog svega onog što dolazi kasnije, znam da ću uspjeti. Samo mi daj novu šansu, novu priliku za novi početak. Oprosti mi, molim te…“ Martina me pogledala onako u suzama i samo prošaptala „Znam Ivane da hoćeš. Znam koliko si htio to dijete kao i ja i koliko si mu se radovao. Znam i koliko želiš prestati. Pomoći ću ti, vidjet ćeš, zajedno ćemo uspjeti. Uvjerena sam u to. Volim te…“ Gledao sam u nju s tolikim divljenjem. Tišina. Pogledi. Poljubac. Zagrljaj. Kraj.

With arms wide open
Under the sunlight
Welcome to this place
I'll show you everything
With arms wide open
Now everything has changed
I'll show you love
I'll show you everything
With arms wide open
With arms wide open



...

...



Post scriptum...Etoo..toe ta pricha kou sam rekla objavit..pa et..ugl..ne znam kai da vam kazem..htjela bi se samo zahvaliti svom prijatelju jakovu koi je dosta toga uchinio za mene i poslo mi ovu pjesmu [rijechi pjesme koe su u prichi]..ona me i nadahnula za takvu temu jer su mi se rijechi bash nekako uklopile..pa jakove...hvala ti..i narafno seki kati koa mie poslala ovu drugu pjesmu da vam uljepsha ugodjaj chitanja..thx seka..voljam vas mucho..eto piplovi moi...do skorog chitanja..

Dan je započeo kao i svaki drugi do sad. Barem sam tako mislila. Toga jutra majka mi je ušla u sobu s viješću da je baka ponovno završila u bolnici. Ni ne sluteći da bi moglo biti nešto ozbiljno, upitala sam je kako je. „Nije dobro… Nije nikako dobro!“ odgovorila je drhtavim glasom i pri tom briznula u plač. U tom trenutku nisam znala što napraviti. Nisam uopće mogla ni razmišljati kako treba. Postavljala sam si milijun pitanja u glavi na koje nisam znala odgovor. Je li ispravno da ju zagrlim i kažem joj kako će sve biti u redu, a ni sama ne znam imam li pravo? Ima li ikakve svrhe uopće izgovarati te, navodno utješne riječi, samo da bi na neko vrijeme ohrabrili druge? Što učiniti sada? Bako, gdje si? Jesi li dobro? Mučila sam se bespotrebno tim pitanjima, umjesto da sam otišla do majke i čvrsto ju zagrlila. I učinila sam to. Osjetila sam svaku njezinu suzu kako joj klizi niz lice. Osjetila sam njezinu bol. Njezin zagrljaj je bio toliko čvrst i znala sam da ju je strah. Znala sam da je ovaj puta stvarno ozbiljno.
Sjećam se kada je baka i prije bila bolesna. Majka je išla kod nje svaki dan pomagati joj. Sjećam se kako me je uvijek zvala da idem s njom i kako je baka uvijek postavljala jedno te isto pitanje: „Gdje je moja Martina?“. A gdje sam ja bila?! Kod kuće, u svojoj sobi, u nekom svom svijetu ''gušeći'' se u suzama bez ikakvog objašnjenja. Nisam imala hrabrosti suočiti se s vlastitom bakom jer me previše boljelo to što sam znala da joj se uskoro bliži kraj. Nisam mogla doći pred nju i pogledati je u oči a da pri tom ne zaplačem. Nisam mogla dopustiti da ona vidi tu moju slabost, da vidi kako me boli, da vidi kako je ne mogu pustiti. Željela sam ju zagrliti, poljubiti njen topli obraz i reći joj koliko je volim, koliko mi puno znači u životu. Zašto sam je izbjegavala znajući da otežavam i sebi i njoj? I svaki put, kada bi majka došla kući, uputila bi mi pozdrave od bake. I opet sve ispočetka. Što se to tada događalo? Zar je tako teško na trenutak zadržati u sebi tu bol i te suze i pokazati joj koliko mi znači? Jesam li uistinu toliko slaba?
Jednoga dana majka je shvatila u čemu je problem i pristupila mi je s pitanjem. „Zašto si to radiš?“. Znala sam da joj napokon moram reći i rekla sam joj. Uspjela mi je objasniti neke stvari koje su mi otvorile oči i pokazale da to što sam činila, samo sam baki pogoršavala njezino stanje. Trebala sam joj, a mene nije bilo. Napravila sam najveću grešku za koju nisam bila ni svjesna da je činim. I opet, gušila sam se u suzama. No onda sam shvatila da trebam prestati, da je ovo što činim pogrešno i da se vraćam ponovno na početak, pa sam prestala. Poljubila sam majku i zahvalila joj što mi je otvorila oči, premda sam znala, da sam joj se ranije obratila, do ovoga ne bi ni došlo. Sutradan sam otišla zajedno s majkom do bake i suočila se s njom, sa svojim najvećim strahom koji je zapravo bio strah od pokleknuća pred njom. I znate što? Kada sam došla do nje i vidjela te njezine sjajne oči, potrčala sam joj u zagrljaj bez imalo oklijevanja. „Bako volim te! I oprosti mi!“ rekla sam joj. Ona mi se nasmiješila i rekla kako mi nema što oprostiti i da joj je drago što sam sada tu, a ostalo nije bitno. Poslije toga išla sam k njoj svaki dan sve dok potpuno nije ozdravila.
Sada, kada je opet u bolnici, ne pravim istu grešku. Shvatila sam da joj onako samo otežavam i kako joj bude potpuno lakše kada me samo vidi. Sada više ni ne plačem jer sam pobijedila svoj strah. Znam da je jednog dana neće više biti, ali dok je još tu, trebam s njom provoditi maksimalno vrijeme i spremna sam na to. Eto bako, ovo je posvećeno tebi. Volim te…



Post scriptum... Ef..da sam i ja napokon nekai objavila ha..?..hehe..ma ovo smo imali slobodnu temu za zadachnicu pa sam ja pisala o baki..daklem ovo jeste istinito..i dobila 5 narafno..hehehe..ofaaai..i da samo kazem, baka je sada kod kuche, neki dan je doshla iz bolnice, dobro je, pa et..i da..frendovom djedu zelim skoro ozdravljenje [potpuno] i da znash da sam ja uz tebe..ne brini, bit che doro..=)..ugl..imam i josh jednu prichu pa je budem kasnie objavila..primila se ja pisanja..