I reče Gavran: 'Nikad više!'

Život je san i još uvijek čekam da se iz njega probudim. Zbunjenost oko mene kao da nikada neće prestati. Dok pokušavam pretvoriti logiku u stvarnost, moj um se nadmeće s time kako popuniti sve te praznine neviđenoga. Ako život ima svoje uzvišenosti i svoje bijednosti, onda su moje bijede daleko odstupile od kontrole, od stvarnosti. Zar ne bi trebali stati kada dotaknemo dno? Zar ne bi trebali barem usporiti? A ja.. osjećam se kao da sam podno uzavrele magme, nadajući se da će me živu spaliti i izbrisati sve ono što se nalazi u meni, sve moje osjećaje, sva moja razmišljanja, sve ono što posjedujem, tako da više ne moram misliti, da ne moram glumiti. Tako da mogu samo gledati kako se svijet oko mene mijenja i da ja nikako ne utječem na to. Biti ću zamrznuta u vremenu, smještena u kamenu. Samo ću tamo sjediti čekajući. Čekajući.. čekajući.. (??) jednostavno čekajući. Znate kako sat cijelo vrijeme radi tik-tak, tik-tak? Zar vam se ne čini to tako.. dosadnim, monotonim? Ali tako se i ja osjećam, monotono. Osjećam se izgubljeno i prazno, bez ikakve duše u sebi, nikakvog osjećaja da posjedujem nešto, da posjedujem sebe. Nikakvog osjećaja da postoje drugi. Nalazim se na sivom području koje je teško otkriti. To mogu samo ja. Ne osjećam se više sretnom kao nekada. Ne osjećam život. Ne osjećam da živim. Svi su me iskoristili i zloupotrijebili ono što sam svima svojevoljno davala. Ne mogu više nastaviti ovako. Ne mogu kontrolirati osjećaje koji me dozivaju. Svaki put kada se odvojim od ovoga svijeta i pođem u šetnju drugoga, otkrijem stvari koje se događaju a ne bi se trebale događati. I budem ostavljena potpuno zbunjena i sama na tom mjestu pokušavajući odgonetnuti što zapravo osjećam. Ali, ne želim više išta osjećati. Ustvari, želim da mi Bog oduzme sve te osjećaje. Dosta mi je toga da budem dobra curica koja se uvijek provlačila u životu. Ne mogu promijeniti to kako sam odgojena ali mogu promijeniti to da prestanem napuštati samu sebe. Osjećam kao da više ne mogu podnijeti što se stalno gubim jer svaki put kada se oduzmem, gubim jedan mali dio svoga srca, kao da ga dajem nekome. Koliko još treba proći da se moje srce potpuno slomi i da ne osjetim više kako mi puls radi? Osjećam kao da sam znala što će se dogoditi, ili pak zato jer sam očekivala da će se dogoditi najgore, pa se to najgore upravo i dogodilo. Ista stvar kao i prošli put. I opet me ostavlja u propasti i beskorisnosti. Opet se događa i ponovno sam na dnu. Iako je sve bilo baš kao što sam i zamišljala kada sam odlučila pristupiti tome. To mora da sam bila ja, tko drugi može biti, jer jedino sam ja bila na tom mjestu. I da se dogodilo dva puta u 6 mjeseci. To ne može biti slučajnost, zar ne? Ali barem sam ovaj puta bila dovoljno pametna i nisam pala pod okrilje njegove ljubavi. Barem se ovaj puta nisam zaljubila. Ovaj sam puta uspjela vrata svoga srca ostaviti zaključana, zaštićena. Zadržati na sigurnome. Sada, kada sam to svladala, imam osjećaj kao da će zauvijek ostati zaključana. Moram biti oprezna i ne dopustiti da svatko tko uđe u moj život brzo počne posjedovati pravi ključ moga carstva. U lošem sam raspoloženju i mislim da se to nikada neće promijeniti. U zadaći da preživim moram ostati prisebna i usredotočena na samu sebe. Ali kao da ponovno doživljavam neuspjeh, kao da ponovno padam. Čekam da naš brod konačno potone, da prestanem ploviti ovim tvojim vodama. Da stanem gdje smo mi stali i da pustim da umremo zauvijek. Da nas proguta ocean ovih odvratnih osjećaja i zbrke u glavi. Slomljena sam. Ne želim više biti luda (za tobom). Zaključaj me negdje u ćeliju s bijelim, ali istovremeno i mračnim zidovima. Umorna sam od života i svega onoga što se u njemu nalazi. Samo želim odustati, dići ruke od svega i reći kako je bolje pokušati i doživjeti neuspjeh nego nikako ni ne pokušati. Ali ne.. to je najgluplja stvar koju sam ikada čula. Koja je svrha i tog pokušavanja ako se na kraju osjećaš grozno, osjećaš prazno. Ako na kraju želiš laganu i slatku smrt, pomalo i bolnu. Neću više pokušavati, ne želim. Neću dopustiti osjećajima da me ponovno svladaju. Moje srce je moje srce i ti ga ne možeš imati. Neću dijeliti. Neću pokazivati. To što vidiš sam ja i to je sve što ćeš znati o meni. A to što jedino vidiš mene izvana, nego mene iznutra, je sve što možeš osuđivati. Moje emocije, moji osjećaji, samo su moji. A unutrašnjost. Za tebe je zatvorena. Ovaj puta zauvijek.



Post Scriptum.. jbt...mene stvarno dugo nie bilo, ha?..a doro, ša sad, znate mene..nema me, nema, i ondak banem s nekom šokiranom pričom..doro, ova i nie baš jedna od tih šokiranih priča, al et..vjerovali ili ne to sam eto napisala prie nekih pola sata, učila sam i puklo me nešta pa sam imala potrebu da napišem ovo..ni sama ne znam šta bi trebalo predstavljati, ali kad shvatim prvo sama, javim vam..heh..eto ljudofi, hvala vam što me još čitate...živili i čuvajte živce još ovo malo nastave..think positive..nono (hihi)
četvrtak, 29.05.2008. | komentiraj 100 |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.