nedjelja, 31.12.2006.

Moj grijeh...

Pretjerala sam...prešla sam svaku jebenu granicu.Ne pričam o hrani sad...ima i bitnijih stvari...govorim o vezama između mene i ostalih ljudi s kojima se družim.Neznam kako da objasnim.....aha...
Djete dobije malo štene...slatko mu je,čak ga se na neki način i boji.Cijelo vrijeme mu želi prići al ga je strah da ne ugrize...i napokon ispruži ruku i štene ga lizne.Djete se nasmješi i igra se sa malim psićem...no nakon nekog vremena djete toliko postane očarano tim psićem da ga na neki način počinje maltretirati...ono nije svjesno toga,jer ga ono jako voli i želi se igrati,ali psić to ne razumije i uplaši se... boji se...opsjednuta djeca svašta mogu napraviti iz ljubavi...psić gubi interes a djete postane tužno...

razumijete...ja sam razigrano djete...a on je mali psić...i prejako sam zagrizla...meni je sve zanimljiviji i zabavniji...a on me se boji...ustvari ne boji se nego na neki način nije zabavno kada je netko toliko pristupačan...rado bi voljela malo popustiti uzde,dati mu slobode,pustit ga da trči i da skače... i to ću napraviti,ali bit će teško...jako teško.Ja ga volim i želim da mu bude ljepo ali pretjerala sam...i neznam kako sada to vratiti nazad...užasno je...ma toliko mi se toga desilo u zadnje vrijeme da sam jednostavno emocionalno iscrpljena...nemogu osječati više ništa...jedino neku vrstu tuge...koja je više samosažaljevanje...toliko sam "nepokretna" da ću sutra prespavati novu godinu...nekako se nemogu veseliti novoj godini,kad sam staru ostavila zatrpanu u problemima...doslovno ZATRPANU...

Okrenut ću novi list...još jednom u nadi da će biti bolje...u nadi da ova veza neće ispasti kao i sve ostale do sada...pokušat ću suosječati i shvatiti...ali se bojim da ću se toliko ohladiti da će mi na kraju biti svejedno...i opet ću ja biti uzrok nesretnog rastanka...čemu ti glupi rastanci? ako si pašete...pašete si i gotovo...nema kompromisa...jedan će uvijek pretjerat i sjebat drugoga...a drugi će uvijek mislit da je žrtva...ali da je sve bilo normalno i da se odvijalo postepeno...nebi se ni osjetilo...nemogu ni plakati više...toliko sam noći proplakala da nemogu više...svaka suza me sjebe sve više i više...na kraju krajeva...neznam ni za koga plačem...iskreno nitko nije vrijedan suza...bar ne onaj kojemu nije stalo do njih...onomu koji ih shvača ispadima...dali je moguće da sam ja osječajna osoba? ja? kučka na kvadrat kakvu me znaju u kvartu? zar je toliko teško vjerovati da i ja mogu plakati...da imam nekakve osječaje...i onda se čude što sam kučka? čovijek okameni nakon što ne dobije podršku...toliko ga to ubije da samo bijes raste u njemu...dok ne pukne....dok ne puknem....drhti mi brada,i obrve..oči mi podrhtavaju i slapovi samo što nisu došli...slapovi kisele kiše...nepotrebni... beznačajni...izdajnički... prokleti.

pokazati svoju dobru i osječajnu stranu je kao da rastvoriš utrobu pred neukim čovijekom i zamoliš ga da te zašije...naravno da će dić ruke u zrak i kratkim koracima se udaljiti...a ti češ krvariti i puzati za njim...jer ti ne preostaje ništa drugo nego nadati se...i onako je sve izgubljeno...nemaš što izgubiti više.

Dali je moguće toliko voljeti nekoga da ga mrziš jer ga voliš? tako se ja osječam...toliko ga volim da mrzim samu sebe,svoje roditelje,svoje prijatelje,svoj kvart,grad i državu...pa čak i svijet...svemir i sve što ide dalje...a ako nestane...ostat će mi .....ništa...mržnja prema svemu oko mene...praktički neka vrsta psihičke smrti...okamenit ću se...stvoriti još jedan sloj i još jednu ljusku dok se ne regeneriram...dok ne dođe drugi...koji će mi opet uzet svu ljubav,razbit ljusku...tj...ostavit me otvorene utrobe da krvarim...ali nije on kriv ,vidite...ja sam svjesna da sam ja kriva...i nosim svoj teret...ali ne ostavljam stari za sobom..i sve je teže i teže...jednog dana ću polomiti sve kosti...i jednostavno ostati ležati...ma neću tražiti ni pomoć,neću ni moliti za oprost...uživat ću u govnima koja sam stvorila...

ljubav je samo prevara...to je samo ljepši naziv za "ono što ti pomaže"...nema ljubavi...čak ni kada osječaš da je ima...to je samo tjelesna reakcija...nešto što se desi u trbuhu...i poludiš zbog nje...okreneš se za 360 stupnjeva i odeš bez glave okolo...jer vjeruješ da ti nitko ništa nemože...ali ni nemože ti nitko ništa...osim onoga za kojim si izgubio glavu...al opet si sam kriv...nemožeš druge optuživati za svoje osječaje...moraš se naučiti kontrolirati...i povući crtu...znati kad je dosta...znati reći stop..imati kontrolu nad svojim životom,i prestati uzaludno djeliti konce svojih udova,ljudima koji ih ne žele...nekada...se moraš naučiti kretati...samostalno...život je đungla...nikog nije briga što će biti s tobom..ni tebe samog.

nemogu ga mrziti makar bi htjela...htjela bi ga mrziti...ali nemogu..nema ništa loše u njemu...nevjerujem da ću ovo reći ali on je savršen...čak mi se sviđa i način na koji je hladnokrvan... prvo me zapali a onda me ugasi...poigrava se...igra neku čudnu igru...a ja u njoj uživam...a njemu je samo zabavno...toliko je prizemljen da vjerujem i ako prekinemo,neće osječati ni grižnju savjesti, jer zna što želi,i kada nešto napravi svjestan je toga...takva sam i ja bila...takva sam još uvijek,negdje duboko u sebi...a bit ću opet...samo ako pokaže više zanimanja...samo da mogu popustiti malo...jer ako vidim da mu je previše stalo...onda ću bit sigurna...kao što je i on...samo mi to treba... 2-3 tjedna OGROMNE ABNORMALNO DOSAĐUJUČE I MALTRETIRAJUĆE PAŽNJE....samo da mi malo dosadi...tj ne da mi dosadi nego da mi da osiguranje da se nece ugasiti...






nisam svoja u zadnje vrijeme..ništa me ne pokreće...hrana mi više ni nije neprijatelj...jednostavno mi nije ni poznanik...ona je samo prolaznik...ni ne primjecujem je...ni ne mami me...ne želim ju nit mi treba...ali prisilim se...tek toliko...zbog njega...i već vidim svoj cilj...svojih koliko već kila ... vidim sebe i njega kako se držimo za ruke...i vidim jednu savršenu godinu ispred mene...ništa više nije važno...samo on i ja... neopsjednuti,neopterećeni,sretni,zadovoljni,zaljubljeni,nepretjerani...normalni par...

vjerujem u sebe....i ne nadam se da će tako bit...ustvari JA ZNAM DA ĆE TAKO BIT....samo ja moram porazgovarati sa sobom...malo...


do tada cure,želim vam puno sreće...ljubavi i uspjeha sa hranom i svime što vam muči...


pusa

p.s ne namjeravam ići do 44kg...44 je samo poticaj...idem naaaaj dalje do 46,47...ne namjeravam ispod ić...don't worry
| 01:12 | Komentari (4) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>