Vrijeme je učinilo svoje!

Gdje je sve?
Zašto?
Nadam se...

Gdje je skupni osmijeh na jednom mjestu?
Cijela prostorija bi bila naša,samo naša i sve što si mogao čuti dragi prijatelju je bilo isklesano kao jedan!
Da kažem 'bilo'.. Nažalost ta riječ znači nešto nepovratno,ali!
Ali nezaboravno!
Jedan okrugli stol je bio dovoljan za lavinu riječi i osmijeha.. Samo jedan običan krug koji bi nas spajao..
Jedan beskrajan krug.
Svaki pogled svaki osmijeh svaki dodir..
Uklesao se u rožnice i uvijek je u obzoru.
Ali prijatelju,zašto si mi obzor ukrao??
Zar nije dovoljan prijateljev zaborav?

Uzeo si nešto što je pripadalo meni i samo meni!
Hahah.
Čuješ li prijatelju?
To je osmijeh naših usana!
Razmisli o tome!

Sve si pokvario,nadam se da kad spavaš da sanjaš o tome,kad sanjaš da plačeš o tome,da te savjest jede iznutra i ne možeš disat zbog toga!

Zbogom!


Vidim slike na zidu,podsjete me da nije tako loše,nije tako loše...

Istinu truješ,samo se pitam da li samu sebe čuješ?

Vidjet ćes da istine nema više u riječima što ih pišeš,kroz dvolično lice dišeš!

Hajde!

Otplovi princezo u svojoj laži,u mojoj lađi,pođi u noć. Leptiri plešu ti svoj ples,baršunastim krilima osvjetljavaju put. Djevojko prati ih kroz pretjeranu tugu,bezrazložnu radost,samo emocije ne gubi!

Hajde,kreni! Pao je trak istine u tebe!

Sada vjerujem ti kao i u priču da je u životu kao i u snu,često čovjek  ne misli,kao slikar na dnu,svoju sliku ne oboji!