Zavođenje pjevanjem
|
Ptice crvkuču ne bi li privukle ženke. Ja to recimo uopće ne koristim. Namjestim frizuru, obrijem se, govorim si da sam duhovit (a to po svim istraživanjima žene najviše traže) - i to je to. S 99% žena koje dnevno vidim niti ne progovorim. Vidimo se u prolazu, iz tramvaja, na stanici. Ili je ja vidim s bicikla ili iz auta, vidim je kako stoji u tramvaju, na stanici, ili kako hoda na pločniku. Jedva da ona uopće skuži da imam dobru frizuru, kamoli da primijeti da sam duhovit ili da koristim kremu za poslije brijanja iz Lusha i da bismo zajedno mogli skupljati 5 korištenih Lush kutijica pa bi dobila besplatnu kremu za lice. Plus ostale pogodnosti koje bi joj kraća ili duža veza sa mnom donijela. Toliko žena hoda svijetom, toliko ih prođe kraj mene, a za skoro nijednu nikad nećemo znati je li za mene, jesam li ja za nju. Grehota. Na ulici po danu moraš sve te ljude pustiti da prolaze, ne smiješ nasumice uletavati ljudima i zamoliti ih bi li dali 15 minuta da se upoznate. Ne, veliko ne. Zato moraš čekati noć i otići u neku zabit, neki birc, klub; e, tamo smiješ uletavati, tamo gdje se ljudi najčešće svode na određeni tip glazbe. Zato sam odlučio ugledati se na ptice. Njima ne ide loše. Osim tih par vrsta koje izumiru i vrabaca koje su iz grada protjerale vrane. Počeo sam pjevati. Ne baš na ulici, ipak sam sklon normiranom ponašanju. U autu pjevam, tamo je jako dobar zvuk, akustično je, dobro se osjećam, opušteno, i samo otvorim prozore. Ima puno semafora kraj tramvajskih stanica pa me tako može čuti šira publika kad me zadesi crveno. Nemam baš neke rezultate. Može biti da i biram krive pjesme. Tako sam pred desetak studentica s filozofskog u proljetnim haljinama iz sveg glasa pjevao Pun kufer: "Rekli su mi da ne drkam na tebe... ali moram." |
