Kompletiranje garderobe
|
Svidjelo mi se u "Klubu boraca" kad opisuje onu potrebu za kupovanjem. You buy furniture. You tell yourself, this is the last sofa I will ever need in my life. Buy the sofa, then for a couple years you're satisfied that no matter what goes wrong, at least you've got your sofa issue handled. Then the right set of dishes. Then the perfect bed. The drapes. The rug. Then you're trapped in your lovely nest, and the things you used to own, now they own you. Meni je to u sjećanju ostalo malo drugačije, ali ne mogu sada naći kad tako govori i o odjeći, ako je uopće to rekao, možda sam krivo zapamtio. Možda sam samo ja to povezao s istim osjećajem odnosno potrebom za kompletiranjem garderobe. Vječito imam taj osjećaj da mi "samo još nešto treba i onda imam sve". Svake godine kupim nešto, kažem si "sad imam sve i ne treba mi ništa više". Ali opet mi sljedeće godine, ili već sljedeće sezone nešto usfali. Znate ono, treba mi nekoliko vesta, različitih boja. Isto i s košuljama. Treba mi zimska jakna, kaput, prijelazna (proljetno-jesenska) jakna za hladnije dane (i to jedna sportska i jedna elegantnija), lagana jakna za toplije dane. Trebaju mi bar troje hlača za zimu i troje za ljeto, plus traperice. Uvijek su jedne svijetle, jedne tamne, i jedne sive. Da imam za više kombinacija. Ne mogu iste hlače nositi i zimi i ljeti jer mi jednostavno dosadi bilo što što predugo nosim. Zato mi treba ta sezonska pauza tj. smjena robe. I zato moram uvijek imati više boja da mijenjam inače ću poludit. Cipele isto: zimske, jesenske, ljetne, za lijepo, za casual, tenisice ovakve, onakve. Užas. Znam. Ne pomaže ni što želim biciklom na posao pa se i tako nakupe i dodatne potrebe. Mislim, nisam nikakva modna diva, dan-danas hodam u jakni koju sam u devedesetima dobio od bratića (pred dvadeset godina - 20!). Ali nikako da konačno kompletiram garderobu, da imam SVE i da mi ništa ne treba. Taman kad kompletiram hlače, košulje i veste, eto mi cipele izgledaju tako staro da ne mogu više hodati u njima. Taman kad riješim jakne, eto hlače su zaflekane, fleka se neće oprati, one druge su izraubane, isprane ili skužim da mi ustvari loše stoje. Uvijek nešto ostari, raspadne se ili mi postane krivi broj. Konstantno mi nešto fali - ili po boji, ili po namjeni, ili po guštu. Kao Sizif, samo onaj koji ne može svaki dan gurati kamen u istoj odjeći. Evo, opet mi treba tri tisuće kuna. I onda samo odmahnem, kažem si, preživjet ću još ovu sezona, i onda ću si kupit sljedeće godine. Dokad će mi se nakupit još dodatne stvari koje trebat - pa će mi za sve skupa trebat šest tisuća kuna. Pa ću opet odmahnut i kupit si samo pola. Što je isto bezveze jer bolje onda da se ne borim protiv tog potrošačkog koda pa ću bar bit sretan što imam sve (iako nesretan jer uvijek sam malo nesretan kad trošim novce na stvari bez kojih zapravo mogu) i stalno ću izgledat kao frajer. A ne ovako kada mi stalno nešto fali, imam osjećaj da hodam u dronjcima pa uvijek kupim tek godinu dana kasnije i tako stalno kaskam, a ustvarim trošim isto novaca. |
