Superjunak ispod košulje
|
Kupio sam si potkošulju dugih rukava. Da imam nešto za ispod košulje nositi kad je zima. Više je kao majica, bijela, uska, pripijena uz tijelo. Ujutro je sad mračno, nisam palio svjetlo i bio sam bez naočala, ali sa sigurnošću mogu reći da su se u ogledalu ocrtavale linije prsnih mišića pod novom majicom. A u jednom trenutku, kladio bih se, sjene su dale do znanja da ni trbušnjaci ne zaostaju daleko. Cijelo jutro osjećam usku majicu ispod košulje. Steže mi tijelo. Točnije, moji mišići rastežu nju. Sjedim u uredu i osjećam se ko kakav superjunak koji krije kostim ispod kravate i veste na kopčanje. Clark Kent u najmanju ruku. Konstantno osjećam poriv da se zatrčim hodnikom, sjurim niz štenge, u trku rastrgam košulju, osvanem u predivnoj, zasjepljujuće bijelog priprijenoj majici i... poletim. Ili bar preskočim dvije-tri štenge.   Ili se otkližem onak na gelenderu. To je frajerski. Al opet, glupo izgledam u tim samtericama. Trebao bih si nabaviti i duge gaće - tajice. Okej, zašto da glumim, imam ih već. I čak šik-retro boje. Al kad onda skinuti hlače? Prije košulje ili poslije. I di? To ne mogu u trku. Okej, imamo lift pa se spustim jedan kat u liftu (iako je lift jako brz i to je prilično malo vremena) i onda potrčim. I treba točno pogoditi trenutak kad ona ženska s prvog kata telefonira na hodniku, da me vidi. I kud onda s tim hlačama koje sam skinuo u liftu!? Glupo je vratit se poslije po njih. Pitanje je i bih li ih našao (bih li ih hihihi). Ne... defitnitivno - treba mi pomoćnik! Side-kick, kak to vele, koji će pokupiti hlače i košulju iza mene! A i novčanik da mi netko nosi... i kutijicu za leće i naočale za svaki slučaj. A i šal i rukavice, možda je vani hladno...  |
