Parking - pa to je jebiga
Poznata je stvar da je iz nepoznatog razloga na ulicama puno veća gužva kada padne kiše. Čovjek bi mogao zaključiti da bar 30% građana ide na posao pješke ili biciklom kad je lijepo vrijeme. Ali nekada je jutro lijepo, a kiša padne oko podneva pa popodne oko 4 nastane gužva što nam je svima nekako postalo logično iako je zapravo poprilično nelogično. Osim ako pješaci i biciklisti u pauzi za ručak ne skoče doma po auto. Prilično nam je normalno i da ponedjeljkom najteže nalazimo prazno mjesto na parkiralištu, a petkom najlakše. Čak se može reći i da se broj slobodnih parking mjesta povećava linearno kako tjedan prolazi. Pretpostavljam da ponedjeljkom svi dolazimo na posao, a kako dani teku, sve nas više posustaje i odustaje, tako da do petka samo rijetki ustraju. I shvatio sam da je parking kao ljubav. Prvo ti ne treba auto, onda kad ga imaš, ti se svidi i shvatiš da ne možeš bez njega. Ali problem je s parkingom. Malo je slobodnih mjesta, a ona koja su tu, skupa su i kratko traju. Ali predobar je osjećaj kad napokon nađeš jedno... i kad se još idealno uparkiraš, simetrično, jednako udaljen od sve tri crte. Prijatelji ti govore: ne budali, idi pješke, ne isplati se. Ali ti ne slušaš, jedino što želiš je parkirati u centru, ubaciti kovanice u aparat i dobitni listić staviti iza stakla. Još više ti se sviđa za pola sata poslati poruku na 101 i produžiti parking za bar još jedan sat. Znaš da ne može trajati vječno, ali ti si idealist, romantik k tome, i vjeruješ, nadaš se. No navečer te dočeka samo razočaranje - kazna ili kak to vole reći: dnevna karta. Sjedneš u auto, pustiš Arsena Dedića, baciš kaznu u vjetar i dok se ulične svjetiljke kraj Ribnjaka nižu jedna za drugom samo utoneš u optimistične misli kako će te sutra čekati isto ono parking mjesto. |