Sustav za informiranje
Mravi definitivno imaju najbolji na svijetu. U kuhinji ostavim koru od lubenice i čašu s dvije kapi cedevite – za 15 minuta nađem desetmetarsku kolona mrava, od kuhinje do… di god završavaju njihove kolone. I nije da kolona izgleda friško oformljena, već je naveliko uhodana, jedni prema lubenici, drugi od lubenice, svaki nekaj fura, zna di će, kaj će. Milijun ih je Nešto nevjerojatno. Kak skuže? I kak se tak brzo i disciplinirano organiziraju? Mali su, sigurno ne mogu daleko vidjeti. A i da vide, kaj, čuče u pukotini u uglu kuhinje i čekaju kap nečeg slatkog na kuhinjskom elementu i onda se zalete masovno? Ili su u dosluhu s muhama? Zakaj bi te muhe inače stalno preletavale okolo naokolo? Al sumnjam, kak komuniciraju? A i te muhe mi ne izgledaju ko da su za timski rad. Ne bih rekao ni da mravi imaju neki ekstra njuh. Možda šalju izviđače. Jer di god pogledate, uvijek možete vidjeti nekog mrava. Uvijek neki negdje hoda. Ali kak drugi tak brzo saznaju? Otkud se stvore? A imaju i oni nekakvi leteći mravi... da, da. To već ima smisla. One mušice koje nikad ne znamo kako bismo ih nazvali. Ali ni za njih ne mogu popušit da su u dosluhu s pješadijskim mravima. Mravi mi djeluju nekak prizemljeno, ko da su nepovjerljivi prema avijaciji. I, što je najbolje, na kraju maknem lubenicu, isplahnem čašu, okrenem se i gdje je još pred 15 sekundi hodala milijarda mrava, sad ih trčara tek dvoje-troje. Fascinantno. Ne znam kak. Veličanstven protok informacija. Internet je kurac za njih. Da sam biolog, sad bih o tome pisao doktorat. |